GLOBUSOVA ANALIZA

Što je ostalo od Istanbulske? ‘Zakoni ne pružaju stvarnu zaštitu žrtvama seksualnog nasilja‘

Neprofitna organizacija Ženska soba i dalje je jedno jedino mjesto gdje zlostavljane žene mogu dobiti pomoć
Višnja Ljubičić
 Goran Mehkek/Cropix

Uvidom u sve okolnosti i činjenice utvrđeno je da tvrdnje djelatnice HRT-a nisu osnovane - presudila je Uprava HRT-a kad je Nacional objavio svjedočanstvo novinarke da ju je jedan visokopozicionirani menadžer seksualno uznemiravao. Novinarku su otpravili, otkrila je, tvrdeći kako je njezina prijava nerazumljiva i neprihvatljiva i sugerirali joj da stvar riješi sama s njime u četiri oka. Uprava je odbacila zahtjev sindikata i predstavnika HND-a da se, nakon što je pukla afera, osnuje neovisno povjerenstvo koje bi zaprimalo prijave za seksualno uznemiravanje jer ono već postoji, samo što nije dobilo niti jednu prijavu. Odbacili su optužbe da su žrtvu prisilili da se suoči s počiniteljem. Poručili su da HRT ima nultu točku tolerancije na nasilje, a glavni ravnatelj Kazimir Bačić, da bi prisnažio tu tvrdnju, na nedavnoj sjednici triju saborskih odbora - dok je javnost još iščitavala svježi iskaz novinarke - podvukao je kako na HRT-u nije bilo prijava te vrste.

Što je u tome loše iz perspektive žrtve? Gotovo sve: Uprava je zdušno stala iza svog člana, dakle iza same sebe, čime je traumu žrtve - u društvu u kojemu se žene tako teško odlučuju progovoriti - zapečatila kao laž, suočila je žrtvu s počiniteljem i izložila je dodatnoj traumi. Sindikatu i predstavnicima HND-a pak lampica za uzbunu upalila se tek post festum - žrtva, njihova kolegica, nije ih vidjela kao sigurnu adresu na kojoj će na vrijeme dobiti pomoć. Čak i da je postojala ozbiljna sumnja u autentičnost novinarkinih optužbi - premda sva istraživanja pokazuju da su lažne prijave razina statističke greške - Uprava je mogla biti taktičnija, voditi računa da su na čelu institucije koja je zadužena za osvješćivanje javnosti o problemu seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja te za borbu protiv seksualnih predatora. Ovako, primjer s HRT-a poslužio je kao loša pokazna vježba za žrtve.

Tvrdnje da prijava nije bilo, od Uprave do sindikata, sve dok jedna novinarka nije smogla snage ispričati svoju priču drugim novinarima, nisu dokaz nikakva čistunstva, poštovanja zakona i senzibilnosti, nego alarm za uzbunu, slažu se sugovornice s kojima smo razgovarali o tome kako se u Hrvatskoj provodi Konvencija Vijeća Europe o borbi protiv nasilja nad ženama, koja je na jedvite jade i uz veliku moralnu paniku ratificirana u Saboru u travnju 2018., sedam godina nakon njezina donošenja.

“Kad institucije kažu da nemaju prijava, to je krajnje zabrinjavajuće, ne radi se samo o javnoj televiziji nego i o sveučilištima”, tumači pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić i pojašnjava: “Nije bilo prijave zato što nije bilo okruženja koje bi bilo podržavajuće. Ako su u povjerenstvu četiri osobe, a u jednu žrtva nema povjerenja da bi mogla biti objektivna, da bi se mogla pred tom osobom otvoriti, onda normalno da do prijave neće doći.”

Anamaria Drožđan-Kranjčec iz Ženske sobe opominje: ako se stvari guraju pod tepih, osoba se više nikad neće usuditi reći što je doživjela i napravili smo trajnu štetu. Te štete jako su se pazili na Akademiji dramske umjetnosti, a potom i na drugim fakultetima, kad su se i sami suočili s anonimnim svjedočanstvim studentica, ponesenih valom oslobođenja koji ih je zapljusnuo iz Beograda. Otvorili su liniju. Nisu podcjenjivali prijave. Zahvaljujući tom potezu Hrvatska je provirila iz zone tabua. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika pozvalo je u pomoć Žensku sobu i sastavili su upute što treba napraviti u slučaju bilo kojeg oblika zlostavljanja ne bi li ohrabrili žrtve da prijave kazneno djelo - unatoč strahu od napasnika, od stigmatizacije, od nepovjerenja.

Plenkovićeva Vlada pokrenula je telefonsku SOS-liniju za žrtve nasilja koja radi 24 sata, ali ni tri godine poslije ratifikacije Istanbulske konvencije nije uspjela ispuniti obećanje ni obavezu o osnivanju centara za žrtve seksualnog nasilja - na svakih 200.000 stanovnika po jedan. Ženska soba kao specijalizirani servis za probleme seksualnog nasilja, osnovana pod okriljem civilne udruge prije 18 godina, i dalje je jedna jedina, a odnedavno i pod opsadnim stanjem: imaju dramatičan 52-postotni porast intervencija i 15 posto veći broj onih koji traže pomoć. Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova bilježi pak trend značajnog porasta broja osoba koje se žale na spolno uznemiravanje, i to mahom u području rada i zapošljavanja. Raste i broj anonimnih ili posredničkih pritužbi - sve više žrtava traži da im se zaštiti identitet ili pritužbe u njihovo ime podnose njima bliski ljudi. I konačno, kao treći trend, Ured je utvrdio da su posljednjih pet godina žene u 100 posto slučajeva bile žrtve spolnog uznemiravanja u području prekršajnog zakonodavstva!

Globusove sugovornice smatraju da je u Hrvatskoj još jako puno posla da bi Istanbulska konvencija, kako je kolokvijalno nazvana Konvencija, zaživjela, puno tabua tek treba razrušiti, ali priznaju i pozitivne pomake. Najveći iskorak napravljen je u zakonodavnoj sferi kroz set izmjena Kaznenog zakona. Mala revolucija tek nas čeka. Najavio ju je ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica - on je na inicijativu pravobraniteljice Ljubičić načelno prihvatio da se ukinu odredbe o progonu za kazneno djelo spolnog uznemiravanja (iz čl. 156. KZ-a) samo na inicijativu žrtava i da se za sva djela rodno utemeljenog i spolnog nasilja odredi progon po službenoj dužnosti! Povisit će se i zastarni rokovi za progon na deset godina - i tako ukloniti jedna od najvećih prepreka za učinkoviti kazneni progon počinitelja spolnog uznemiravanja i omogućiti kvalitetnija zaštita žrtava, smatra Ljubičić i tumači kako društvo ne može prepustiti žrtvi da poduzme taj prvi korak “jer neke žene i ne znaju koja su im prava” i kako je to generalno obeshrabrujuće; “čak i kad postoje čvrsti dokazi, žrtva mora dokazivati iznova i iznova u prosječnom sudskom procesu koji, prema našim procjenama, traje četiri godine, onima Ženske sobe od 3-5, a imali smo slučajeve da je žrtva i 11 godina pokušavala dokazati da je bila silovana. Sama žrtva često je duboko nesigurna je li to uopće kazneno djelo, strepi hoće li postupak, ako ga pokrene, biti okončan, i to ne na njezinu štetu, nego s priznanjem da je doživjela traumu. Tražili smo da se oblici nasilja među partnerima tretiraju kao rodno uvjetovano nasilje bez obzira na to žive li u zajedničkom kućanstvu, ali ta razlika još nije brisana iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji”, govori Ljubičić.

I Ivana Radačić, znanstvena savjetnica u Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar” i članica Radne skupine UN-a o diskriminaciji žena i djevojčica, ocjenjuje da postoje neusklađenosti. Konkretno, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji još uvijek preusko definira krug osoba na koje se zaštita odnosi, odnosno nisu uključene sve intimne veze, neovisno o trajanju. Taj Zakon predviđa izricanje zaštitnih mjera, no Istanbulska konvencija zahtijeva da one budu neovisne o bilo kojem drugom postupku, odnosno progonu počinitelja. Problem je i što još nema sustava hitnih zaštitnih mjera/naloga za udaljavanje kojima bi nadležna tijela na licu mjesta mogla narediti počinitelju da napusti mjesto stanovanja žrtve ili zabraniti kontakt. Upitno je jesu li prekršajnopravne sankcije učinkovite; za kršenje zaštitnih mjera predviđena je samo prekršajnopravna odgovornost i vrlo blaga kazna.

SDP-ova Sabina Glasovac zamjerila je premijeru Plenkoviću što se hvali donošenjem Istanbulske konvencije, ali od šest skloništa za žene žrtve nasilja koja je obećao do kraja 2019. do danas je otvoreno samo jedno. Upozorava na muke s financiranjem - otvaranje skloništa u svakoj regiji prebačeno je na strukturne fondove, ali problem je što takvo financiranje traje samo tri godine pa se postavlja pitanje njihova opstanka. Sustav, drži Glasovac, ima ozbiljnih problema s edukacijom, a ne bježi ni toga da ne bi bilo zgorega da edukaciju prođe i predsjednik Zoran Milanović, koji je osuo vulgarnu rafalnu paljbu na žene koje se bore protiv nasilja i zlostavljanja u Hrvatskoj. “Takav način komunikacije apsolutno ne doprinosi dobroj klimi u društvu i ne ohrabruju žene žrtve nasilja koje možda tek važu bi li progovorile”, kaže Glasovac.

“Iako se ratifikacijom Konvencije omogućio početak rada na značajnijem unapređenju zakonodavnog okvira i prakse u suzbijanju rodno utemeljenog nasilja, nasilja u obitelji i nasilja prema ženama, to se nije dogodilo na sustavan i integrativan način uz vodstvo struke. Ne samo da je niz relevantnih zakonskih izmjena nastupio neposredno prije same ratifikacije već se zakonodavac odlučio mijenjati zakone na temelju individualnih slučajeva koji su svojom brutalnošću i sudskim epilogom uznemirili javnost”, rezimira Ljubičić i objašnjava zašto to nije dobro: u stručnoj javnosti stekao se dojam kako politika zakone mijenja na temelju civilnih inicijativa i prosvjeda građana, zanemarujući samu struku, međunarodne trendove i konvencije, kao i specifičnosti društvenog i kulturnog života. “Tako je i dalje značajan broj propisa u ovom području ostao neusklađen s Konvencijom. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Kazneni zakon, Prekršajni zakon, Obiteljski zakon ključni su zakoni u području suzbijanja rodno utemeljenog nasilja koji i dalje ne prepoznaju nasilje prema ženama kao rodno utemeljeno ili ga ne kriminaliziraju ili ne određuju gonjenje po službenoj dužnosti ili, u konačnici, ne pružaju stvarnu, već samo deklaratornu zaštitu žrtvama”, sažima.

Anamaria Drožđan-Kranjčec, voditeljica pravnog tima Ženske sobe, napominje da je problem seksualnog nasilja u Hrvatskoj ostao i marginaliziran i tabuiziran. “Hrvatska nije implementirala Istanbulsku konvenciju, koja određuje i broj servisa za žrtve seksualnog nasilja i ne gradira što je važnije napraviti u državi. Nažalost, mi smo jedini centar u zemlji koji se bavi žrtvama seksualnog nasilja i stalno na to upozoravamo”, govori nam Anamaria Drožđan-Kranjčec, koja vjeruje da su medijski eksponirani slučajevi razotkrili ozbiljne rupe: “Konvencija traži od svake države, a mi to nemamo, razrađen sustav rada. Mi nemamo niti jedan strateški dokument koji se bavi tim problemom. Ženska soba stalno traži donošenje nacionalne strategije za suzbijanje svih oblika seksualnog nasilja - da se na razini države točno zna što se radi narednih pet godina u sferi obrazovanja, zdravstva, zakonodavstva, socijale, direktne pomoći osobama, da se zna kolika se sredstva, za koga i s kojim ciljem trebaju odvojiti iz proračuna.”

Bez obzira na to koliko je kritična prema Plenkovićevoj Vladi i što smatra da HDZ ni sam ne zna što bi točno htio biti, predsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova Marija Selak Raspudić ipak će priznati da se zakoni mijenjaju nabolje. Po njezinu mišljenju, najveći je problem praksa, senzibilnost sudova, dugotrajnost procesa, odnos prema žrtvama. Slučaj župana Požeško-slavonske županije Alojza Tomaševića oslikava duh društva: za zlostavljanje supruge dobio je skromnu uvjetnu kaznu od deset mjeseci, HDZ ga je ispisao iz svojih redova, ali i dalje je župan i nema nikakve zapreke da se opet kandidira na lokalnim izborima. Je li u redu da takva osoba i dalje bude na javnoj funkciji? - pitamo, a Selak Raspudić, naglašavajući važnost poštovanja presumpcije nevinosti i rehabilitacije kroz odsluženu kaznu, uzvraća kako bi osobe na javnim dužnostima ipak trebalo strože ocjenjivati: “Varijanta da osobe kompromitirane presudama ostanu pa da im birači ‘presude’ loša je poruka. Treba čuvati principe morala koji ne smiju ovisiti o političkom trenutku, medijskom pritisku i nečijoj arbitrarnoj ocjeni. Javno djelovanje je kruna nečijeg rada, a za njega je ključan moral. Morate biti uzor zajednici zato što vi nju predstavljate - koga reprezentira osoba koja je nasilnik. Koga?”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 14:31