Sud zasad nije našao državu koja bi prihvatila hrvatske osuđenike na odsluženje kazne, a Hrvatska je uputila zahtjev da se smjeste u hrvatske zatvore

Gotovo dva mjeseca od izricanja pravomoćnih presuda petorici hrvatskih okrivljenika iz Bosne i Hercegovine, oni su još uvijek u haškom pritvoru gdje čekaju da ih se prebaci u zatvore gdje bi do kraja trebali odslužiti svoje zatvorske kazne. Tribunal za ratne zločine na području bivše Jugoslavije ICTY do sada je imao običaj surađivati s nizom zemalja Europske unije od kojih bi zatražio da osuđene osobe preuzme njihov zatvorski sustav.

Čini se da bi ovaj put situacija mogla biti ponešto drukčija i da je otvorena mogućnost da, suprotno dosadašnjoj praksi, sud dopusti da Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić kazne odsluže u Hrvatskoj. Petorica osuđenih za ratne zločina u BiH svjesna su da su šanse za to vrlo male, no kako otkrivaju Globusovi izvori, ne gube nadu da bi hrvatska diplomacija i administracija mogle službenim i neslužbenim kanalima utjecati da ih se, ako već ne u Hrvatsku, smjesti u neke od država čiji su zatvorski sustavi najnapredniji i gdje bi imali najbolje uvjete, primjerice u neku od skandinavskih zemalja. Ili da ostanu u Nizozemskoj i to po mogućnosti u pritvoru u Scheveningenu nedaleko od Haaga.

Konačnu odluku donijet će Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MICT), UN-ova institucija koja je preuzele nedovršene poslove Međunarodnog kaznenog suda. I u Ministarstvu pravosuđa potvrđuju kako isključivo MICT određuje države u kojima će optuženici služiti zatvorske kazne, i to samo u državama članicama UN-a koje su potpisale sporazume o izvršenju kazni s UN-om ili državi koja sklopi ad hoc sporazum o izvršenju kazne. Postupak određivanja se, objašnjavaju u Ministarstvu, odvija tako da tajnik MICT-a kontaktira te države kako bi utvrdio koja od njih je zainteresirana da se u njima izvršava kazna i na temelju prikupljenih informacija donosi odluku. Potvrđuju to i u MICT-u.

“Vijeće sigurnosti UN-a još je 1993. godine prilikom uspostave samog Suda zauzelo stav kako se zbog prirode počinjenih zločina izvršavanje kazni mora odvijati izvan država bivše Jugoslavije. Temeljem tog stajališta ICTY, a sada MICT, osuđene osobe šalje samo u države koje imaju sklopljeni sporazum o izvršavanju kazni s UN-om i nikada nije dopustio da neki od optuženika služi svoju kaznu u državi bivše Jugoslavije”, glasi objašnjenje Ministarstva.

Neslužbeno doznajemo kako je ministar Dražen Bošnjaković Haagu već podnio zahtjev da se petoricu smjesti u hrvatske zatvore. Izgleda da za to u Haagu nema mnogo sluha budući da na Globusovo pitanje o takvoj opciji iz MICT-a odgovaraju da se “kazna izdržava u državi koju određuje Mehanizam s liste država koje su s Ujedinjenim narodima sklopile sporazume u tu svrhu”. Predsjednik MICT-a, dodaju, može uzeti u obzir stavove osuđenog prilikom donošenja odluke u koju će državu biti poslan, no “zatvorske kazne koje je izrekao Tribunal, odnosno Mehanizam, ne mogu se izdržavati u Hrvatskoj, u nedostatku pristanka Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda”.

Prema Globusovim izvorima MICT-u uopće nije lako pronaći državu koja je spremna prihvatiti osuđene za ratne zločine. Dokazuju to i iskustva prijašnjih osuđenih koji su barem godinu dana nakon izricanja pravomoćne presude, a neki i mnogo duže, ostajali u Scheveningenu. Na izravno pitanje je li istina da nitko ne želi preuzeti hrvatsku petoricu u Haagu kažu kako “ne mogu komentirati pregovore koji se vode između Mehanizma i pojedinačnih država o izdržavanju kazni za osobe koje su osuđene pred Tribunalom”. Izvjesno je da će svoje zatvorske dane u Scheveningenu do kraja provesti Pušić koji bi za nekoliko mjeseci mogao izaći na slobodu kao i Ćorić kojem kazna istječe za otprilike pola godine. Međutim, Stojiću i Petkoviću su do izlaska na slobodu ostale tri, a Prliću još šest godina.

Hrvatska država, kažu Globusovi sugovornici, za njih može nešto napraviti ponajprije kroz razgovore s predstavnicima pojedinih država, primjerice skandinavskih, i izlobirati da ih prihvate. Za osuđene Hrvate iz BiH nipošto ne bi bilo dobro da ih pošalju u neku zemlju s velikim brojem muslimanskog stanovništva. S druge strane Austrija, u skladu s visokim standardom, ima natprosječno komforne zatvore, a i blizu je Hrvatskoj, u kojoj osuđenicima živi većina članova obitelji i prijatelja koji im redovito odlaze u posjet. U tom se pogledu na nizozemski Scheveningen ne mogu žaliti jer je udaljen samo nekoliko kilometara od amsterdamskog aerodroma koji je svakodnevno direktnim linijama povezan sa Zagrebom.

Glavni je argument zbog kojeg bi Hrvatska mogla dobiti zeleno svjetlo za prihvat petorice svojih državljana što je već tri i pol godine članica Europske unije i ima zatvorski sustav usklađen s njezinim standardima, što Haagu omogućava da nadzire izvršenje kazne. Prlić, Stojić, Petković, Ćorić i Bušić prvi su hrvatski državljani kojima je u Haagu presuđeno otkako je Hrvatska ušla u EU. Sud, odnosno Mehanizam, također bi, u skladu sa svojim standardima o poštovanju prava zatvorenika, trebao, doznajemo, voditi računa da oni svoje kazne služe u zemlji čiji jezik razumiju kako bi mogli neometano komunicirati sa zatvorskim osobljem, čitati knjige iz knjižnice, pratiti medije…

Od zagovornika služenja kazne u Hrvatskoj svoj komentar Globusu je pristala dati Vesna Alaburić, odvjetnica Milivoja Petkovića, koja više nema nikakvog utjecaja na Sud jer je njezin posao na ovom predmetu završen donošenjem presude i njezin bi je branjenik mogao opet angažirati tek ako dođe do postupka revizije presude, što je za sada malo vjerojatno.

“Sasvim je sigurno da Hrvatska kao i bilo koja država može pokušati nešto poduzeti, što bi u slučaju njihova odsluženja kazne u Hrvatskoj impliciralo da ona bude na listi zemalja u kojoj je to moguće. Hrvatska bi, dakle, trebala zatražiti da bude uvrštena na listu zemlja u kojima se može služiti kazna. Pouzdano znam da je Srbija to nekoliko puta pokušavala učiniti i do sada nije uspjela, ali Hrvatska je u bitno drugačijoj poziciji jer je članica EU, tako da ovoga trenutka ne postoji niti jedan opravdani razlog da hrvatski okrivljenici kazne nastave izvršavati u nekoj od drugih članica EU, a ne u Hrvatskoj čiji je zatvorski sustav usklađen sa sustavom drugih EU zemalja”, kaže Vesna Alaburić, koja smatra da Hrvatska može poduzeti odgovarajuće aktivnosti u Vijeću sigurnosti UN-a, i zaključuje: “Stajalište Vijeća sigurnosti bit će izuzetno važno predsjedniku MICT-a prilikom donošenja konačne odluke i stoga Hrvatska treba dati sve od sebe u izravnoj komunikaciji s njim osobno kao i s Vijećem sigurnosti.”

Iako se iz krugova bliskih haškoj petorici može čuti kako hrvatska država nije napravila mnogo da im se pomogne, u Ministarstvu pravosuđa otkrivaju kako su državna tijela s njima u kontaktu. U pritvoru ih tako, tvrde, redovito posjećuju djelatnici hrvatskog veleposlanstva u Kraljevini Nizozemskoj i Ministarstva pravosuđa koje odlukom Vlade kontinuirano od 2004. godine financira putne troškova članova njihovih užih obitelji kada im idu u posjet. Nekima od njih, doznajemo, to mnogo znači budući da su potrošili gotovo svu obiteljsku imovinu na obranu u dugogodišnjem procesu. Šestorici optuženih bili su dodijeljeni branitelji po službenoj dužnosti čije je financiranje bilo u nadležnosti Suda. Republika Hrvatska, potvrđuju i u Ministarstvu, nije imala nikakve financijske obveze.

No, nije svima Sud pokrio sve troškove. I Sud ističe kako je dijelom snosio troškove pravnog zastupanja optuženih u predmetu “Prlić i drugi” jer je utvrđeno da su optuženi djelomično slabog imovinskog stanja. Optužena osoba koja nema sredstava sama platiti branitelja, po haškim pravilima ima pravo na plaćenog branitelja po službenoj dužnosti. U slučaju da optuženi ima sredstva da djelomično plati troškove svoje obrane, tada Tribunal plaća onaj dio troškova obrane za koje optuženi nema dovoljno sredstava da ih pokrije. Na samom početku suđenja Haški je sud poslao svoje vještake koji su procijenili imovinu optuženih i odredili postotak koji moraju sami platiti, a koji se razlikovao od jednog do drugog i čiji je iznos stroga tajna. Neslužbeno saznajemo kako neki nisu platili ništa, a neki čak 40 posto milijunskih troškova. Poznato je da general Slobodan Praljak nije haškim vještacima ni dopustio da procjenjuju njegovo imovinsko stanje.

Dok je prije 15-ak godina u haškom pritvoru bilo mnogo optuženih iz cijele bivše Jugoslavije, danas je uz petoricu Hrvata iz BiH tamo još samo nekoliko Srba među kojima Radovan Karadžić, Frenki Simatović i Jovica Stanišić. Svi su smješteni na jednom katu i svatko ima svoju ćeliju u kojoj provode veći dio dana, te su im omogućene razne zajedničke i pojedinačne aktivnosti kao što su šetnje, sportovi, likovne i keramičke radionice… Kroz duge pritvorske godine imali su se prilike dobro upoznati pa nije tajna da se međusobno dogovaraju oko kuhanja jer mogu naručiti namirnice i sami pripremati jela, što redovito i čine iako su im u pritvoru osigurani topli obroci. Svakodnevno mogu primati posjetitelje. Prlić mnogo vremena provodi u čitanju i pisanju kao što je činio i pokojni Praljak. Obojica su napisali i izdali knjige u nekoliko svezaka. Stojić i Ćorić su pak jako posvećeni sportu, posebno nogometu, koji prate do detalja, a znaju ga i zaigrati s drugim zatvorenicima i zatvorskim čuvarima.

Od osoba koje su imale priliku u zadnje vrijeme s njima razgovarati čujemo kako su se uglavnom pomirili sa sudbinom da će iza rešetaka provesti vrijeme koje im je presuđeno. Ne polažu velike nade u sudsku reviziju slučaja koju mogu u roku od godine dana od donošenja pravomoćne presude pokrenuti njihove obrane, no one to ne mogu učiniti bez pomoći hrvatske države. Naime, da bi se išlo u reviziju, potrebno je podnijeti neki važan dokazni materijal koji nije bio poznat ili dostupan za vrijeme suđenja, a tako nečega nema na vidiku.

Psihički se, saznajemo, sva petorica poprilično dobro drže iako ih je veoma potreslo Praljkovo samoubojstvo, koje nitko od njih nije mogao predvidjeti. A boli ih, čujemo iz njima bliskih krugova, i pomalo maćehinski odnos hrvatske države prema njima jer su uvjereni u svoju nevinost te su do konačnog izricanja presude duboko vjerovali da će biti oslobođeni, odnosno pušteni na slobodu jer su tome u prilog podnijeli brojne dokaze kao i izjave svjedoka. Umirujuće poruke da će suci prihvatiti njihove argumente za oslobađanje su im navodno redovito stizale i od predstavnika hrvatskih vlasti od kojih sada očekuju da poduzmu onoliko koliko se još može, barem da u zatočeništvu imaju što bolji status. Smatraju, naime, da im je presudila politika i znaju da su pravnu bitku izgubili, no žele da vrijeme do povratka kući provedu koliko je god moguće dostojanstveno, odnosno da im se u najmanju ruku poštuju sva ljudska prava.