Tito, Tuđman, Šibl, Ivanković, Čačić,Knebl... izabrali su 1941. pravu stranu i spasili Hrvatsku

Vojnici Četvrtog eskadrona garnizona Vojske Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu od ožujka 1941. spavali su u okolici grada. Čuvali su se od mogućeg napada iz zraka na vojarne. Beograd je bombardiran 6. travnja 1941., ali je Zagreb ostao miran. Rezervni časnik dr. Vladimir Velebit, odvjetnik, sin i unuk generala, trebao je skupiti konje iz Dugog Sela kako bi krenuo prema njemačko-jugoslavenskoj granici. Vojnici koje je trebao povesti prema Hitlerovoj “Blitzkrieg” armadi za bitku su brusili sablje. Jedina obuka protutenkovske borbe koju su imali bila je na nepokretnom modelu francuskog tenka iz Prvog svjetskog rata.

Vojnici su bili posve nespremni za bilo kakav sukob, posebno rat protiv najbolje vojske svijeta. Svaki je oficir dobio po jednu bombu, svaki vojnik 12 metaka, jedva dovoljno za nekoliko minuta borbe. Deveti travnja 1941. Vlatko Velebit saznao je nedaleko od Sesveta da su Nijemci pred Zagrebom. U gradu su ulice preplavljene veselim, razdraganim ljudima. Kratko je zatvoren pa pušten. Bio je još u uniformi kad su ga u Amruševoj ulici spazila dvojica mladića s ustaškim kapama i strgla mu epolete s uniforme. Kraljevina Jugoslavija prestala je postojati, uglavnom bez pravog otpora, lako, kao što su brzo poražene i druge europske države.

Bez otpora

Ivan Šibl u travnju 1941. bio je u Slavoniji. Povlačio se prema Našicama kad je netko poviknuo da je rat gotov, da ode kući, da je Kraljevina Jugoslavija prestala postojati. Samo desetak članova HSS-ove Seljačke zaštite razoružalo je bataljun vojnika. Volje za otporom jedva da je bilo. Nije bilo izdaje, nije bilo ni prave vojske. Šibl je došao u Požegu, već oblijepljenu plakatima da će svatko tko ne oda dužno poštovanje Nijemcima i ustašama biti strijeljan. U Zagreb je došao 11. travnja, a na Jelačićevu placu, u buffetu “Ivo”, pivo se prodavalo – samo za njemačke vojnike. Zemlja u koju se vratio od prvog je dana jednima davala posebnu ulogu, druge, svojevoljno, pretvorila u građane drugog reda.

Josip Manolić izbjegao je mobilizaciju jer se iz Bjelovara, gdje su ga vlasti Kraljevine Jugoslavije tražile, preselio u Novu Gradišku. Partija je pozivala na mobilizaciju, ali on se nije odazvao. Ustaške su ga vlasti uhapsile već krajem svibnja 1941. Premlaćen je u postaji u zagrebačkoj Đorđićevoj ulici, pa poslan u zatvor u Požegi. Prijeki sud ga je oslobodio, nakon čega je u Zagrebu, u ilegali, organizirao udarne trojke, grupe koje su izazivale nered i nesigurnost. Nekada su skojevci samo pisali parole, ponekad su izvršavali diverzije. Napad na ustašku satniju kod Botaničkog vrta 4. kolovoza 1941., a među napadačima istaknut je bio dr. Slavko Komar, pokazao je koliko je već puno bilo dobro organiziranih nezadovoljnika. Eksplozija u Glavnoj pošti u Jurišićevoj u rujnu 1941., bez obzira na to što je šteta bila popravljena za nekoliko mjeseci, pokazala je da u samom glavnom gradu Nezavisne Države Hrvatske postoji organizirani otpor.

Manolić je tada uvijek hodao naoružan, tražio je aktiviste i borce, pa je tako upoznao i čovjeka predloženog za šefa SKOJ-a u Krapini. S Franjom Tuđmanom Manolić se upoznao u Dežmanovu prolazu. Stari Tuđman bio je simpatizer partizanskog pokreta, a HSS-ovac, zato je Franjo Tuđman bio idealan za novu dužnost.

Tuđman protiv fašizma

U Zagorju je Franjo Tuđman vodio “tehniku”, malu tiskaru koja je objavljivala letke i novine. Oko njega okupili su se omladinci koji su, prisjećao se Vlado Stopar u knjizi razgovora Slave Ogrizović, “bili prožeti dubokom mržnjom prema fašizmu”. “Drug Tuđman” ta je “borbena htijenja” smirivao, kanalizirao. Zemlja je ipak bila pod vlašću ustaša, pisao je kasnije demobilizirani general i povjesničar Franjo Tuđman u knjizi “Okupacija i revolucija: dvije rasprave”. Ustaše su bile “separatističko-teroristički pokret”, zapravo “frankovački klerofašistički elementi”, koji su, iako “malobrojni i bez znatnijeg utjecaja u narodu”, djelovali kao peta kolona Nijemaca i Talijana. Protiv onih koji su kao “razularena rulja”, koja “fanatizirano tuče i čini masovna zlodjela”, pisao je Tuđman, a mržnju raspiruju “najprimitivnijim šovinističkim, vjerskim i pljačkaškim motivima”, trebalo se boriti.

U Zagrebu je prvo vrijeme po raspadu Jugoslavije još cijeli vrh Komunističke partije Jugoslavije. Na sam dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, CK KPJ, s Josipom Brozom Titom, radio je na proglasu narodima Jugoslavije te organizirao Vojni komitet. Potom je CK KP Hrvatske stvorio svoj Vojni komitet s Markom Simenićem, Ivom Rukavinom i Andrijom Hebrangom. Za Prvi maj proglas je CK SKJ uputio “radnom narodu Jugoslavije”, upozoravajući na opasnost bratoubilačkog rata, nacionalne sukobe.

Ustaške vlasti u Zagrebu već su polovicom travnja izdale niz mjera protiv Židova, a onda i osnovale logor Danica kod Koprivnice. Uskoro su slijedile prve masovne likvidacije političkih i rasnih nepoćudnika, Srba i Židova prije svega, u Jadovnu, na Rabu, onda u Jasenovcu. Tito je u svibnju 1941. razgovarao s Vlatkom Velebitom, tražeći da se pobrine za njegovu ženu, Hertu Haas, koja je bila u bolnici Merkur, gdje se za nju posebno brinuo dr. Šilović. On se sam, s ostalima iz partijskog vrha, pripremao povući u Beograd. U zemlji koja se raspala ilegalna organizacija bila je na terenu jedina politička struktura koja je nastupala integrativno, izdajući parole za cijelu zemlju. Tito je, ocijenio ga je kasnije Franjo Tuđman, bio “općejugoslavenski vođa, dalekovidni političar i državnik, narodni tribun koji je izražavao težnje nacionalno ugnjetenih naroda i socijalno eksploatiranih klasa”.

Prvi partizanski odred u Hrvatskoj osnovan je u šumi Brezovica kod Siska 22. lipnja 1941. Sisački partizani, listom Hrvati, mjesec dana kasnije, kada su vodili svoju prvu veliku bitku, bili su umalo uništeni. Toga su dana pobijeni prvi omladinci u gradu Sisku, njih šestorica, a nekoliko je članova odreda poginulo. Ipak, jezgra je opstala, spojila se s partizanima na Baniji i nastavila borbu.

Ustanak

Muž Slave Ogrizović, kasnije novinarke Radio Zagreba, bio je Bogdan Ogrizović. Omiljeni profesor matematike i fizike postao je predsjednik zagrebačkog Narodnooslobodilačkog odbora, što je bio ekvivalent partizanskog gradonačelnika Zagreba. Bogdan Ogrizović bio je sin dramaturga u Hrvatskom narodnom kazalištu Milana Ogrizovića, pravaškog političara. Krajem prosinca 1943. Ogrizović i četrnaest antifašista ubijeni su u Dubravi. “Milane, evo ti sina, poklon Nezavisne Države Hrvatske”, uzviknula je njegova majka kada su Ogrizovića pokapali uz oca. Do kraja rata u Dotrščini kod Zagreba ubijeno je više tisuća ljudi. Teror i zločin određivao je ustašku Hrvatsku, a takva je politika gurala dio stanovništva u borbu. Nisu to bili samo komunisti, ali na početku ih je bilo najviše.

Tamo gdje je Hrvatska bila izravno okupirana, gdje su došli strani vojnici, napose Talijani, ustanak se širio brzo i lako. Slavka Komara Partija je iz Zagreba poslala na Sušak. Od Žumberka do Sušaka je hodao. Najsigurnije je bilo kroz Grobinštinu, gdje je tijekom rata 90 posto svih sposobnih za vojsku bilo na strani partizana. Samo u tom kraju u ratu je poginulo gotovo 1000 ljudi, ali drukčije nije bilo ni u drugim dijelovima zemlje. Ivo Vejvoda otišao je u Gomirje, Ogulin pa u Drežnicu. S Talijanima je bio u borbi 20. X. 1941., kad mu je poginula supruga, inače Čehinja, Vera Hynkova. U partizanima je u Drežnici nešto kasnije bio i Aleksandar Flaker, koji se pred kraj života prisjećao uništenog sela, u kojem je jedino spomenik borcu Koste Angelija Radovanija bio uspjeliji od drugih spomenika partizanskoj borbi.

Miko Tripalo

Talijani su u Sinju rekvirirali dio kuće najbogatijeg u Cetinskoj krajini, Branka Tripala. General Piazzoni stanovao je na katu, a u prizemlju se skrivao partijski komitet Sinja. Tripalovi su saznavali važne podatke o pokretima Talijana, ali je takav položaj dugoročno postao neodrživ, pa su i oni, uključujući sina Miku, otišli u partizane.

Talijanske su vlasti u Splitu početkom rata u jednoj akciji uhapsile niz dječaka, pod optužbom da su članovi SKOJ-a. Jedan od njih bio je niti 14 godina star Krsto Dabčević. Mlaćen je, vješan nogama o klin. Nešto mlađi bio je Bogdan Žižić, kojemu je u školskim dokumentima u Solinu stajalo da je rođen “godine dvanaeste”, mada je rođen 1934.Fašističke su vlasti vrijeme brojale od Duceova marša na Rim 1922. i svako jutro djecu tjerale da pjevaju Giovinezzu. Teror “gavrana”, crnokošuljaša, talijanskih fašista, bio je razlog da je 1943. sestra Krste Dabčevića, Savka, do tada simpatizerka Narodnooslobodilačkog pokreta, otišla u partizane. Pad Mussolinija doživljen je kao veselje, više nego kao kraj jedne okupacije.

“Omladinska iskra”, glasilo USAOH za Dalmaciju, pisala je kako je u Splitu 1944. nestalo svake hrane, kako se Nijemcima na pozive za rad ne odaziva gotovo nitko, kako Splićani otkidaju od posljednjeg zalogaja i šalju partizanima. “Nikad pokoreni, opljačkani Split, heroj grad Jadrana, dočekao je svoje borce i oni će za ljubav odgovoriti ljubavlju.”
Od samo dobro organiziranih simpatizera i članova KP Hrvatske i drugih, uglavnom lijevih intelektualaca, pokret za oslobođenje, partizani, počeo je rasti. Prilazili su mu oni koji su bili u strahu od terora Nijemaca, Talijana i, najviše, ustaša ili četnika. Srbi i Židovi tako su se mogli spasiti, drugi su s vremenom vidjeli kako će rat završiti, pa su prilazili pobjednicima. Do kraja rata oko 250.000 boraca bilo je angažirano u jedinicama koje su Hrvatsku postavile na stranu pobjednika, modernizirale zemlju, konačno, stvorile granice koje i danas imamo. Trebala je golema hrabrost za odlazak u šumu, posebno na početku rata. Nijemci su bili sjajna vojska, kazne za neposluh bile su užasne. Pa ipak, sloboda, strah i nemogućnost da se trpi nepravda bili su jači.

Apel partizana

U sumrak druge Jugoslavije, 1. rujna 1991., Milan Čačić, Zlatko Frid, Vlado Janjić Capo, Franjo Knebl i Zvonko Ivanković Vonta, sisački partizani, Capo i Knebl iz Sisačkog partizanskog odreda, javnosti su preko novina uputili apel protestirajući protiv “besramnog vrijeđanja hrvatskog naroda” koje dolazi iz Beograda. Pozvali su Hrvate i ostale državljane Hrvatske da izađu iz Jugoslavenske narodne armije, koja je postala oruđe velikosrpskog imperijalizma. Osudili su napade na Titove, avnojske granice Hrvatske. Armija je izdala vrijednosti i ideale NOB-a, preuzela četnički rječnik, pa bi taj generalsko-miloševićevski karcinom u interesu Hrvatske i Europe trebalo odstraniti. Pet visokih oficira i političara, narodnih heroja, tada su napisali da će “povjesničari i arhivisti, koji nisu kukavice ni korumpirani, a imaju stvarnu, a ne samo formalnu stručnu spremu, lako ocijeniti značenje sva tri politička programa koji su se 1941. - 1945. nudili Hrvatskoj. To su programi Mačekova HSS-a, Titovih komunista i antifašističkog fronta te Pavelićevih ustaša. Tito, kad je 1937. osnivao Komunističku partiju Hrvatske, isticao je borbu za nacionalnu slobodu hrvatskog naroda, jer hrvatski komunisti nisu samo “internacionalisti”, već se svim silama zalažu za pobjedu hrvatskog naroda i bratski sporazum sa srpskim radnim narodom.

Pismo s početka devedesetih, mada u ratno doba, otvaralo je ista pitanja koja su i u današnjoj Hrvatskoj bila dominantna u političkim programima velikih partija na prošlim izborima. Sedamdeseti i šest godina od završetka Drugog svjetskog rata nama su i dalje problematični dijelovi biografija Savke Dabčević Kučar, Mike Tripala, Franje Tuđmana, Josipa Manolića zbog njihovih partizanskih puteva. Može li se izbrisati sjećanje samo na te dijelove biografija ili sve pobrojane treba lustrirati kompletno? Jedan od partizana bio je prvi hrvatski predsjednik, a drugi hrvatski premijer. Slavko Komar bio je ministar poljoprivrede i veleposlanik, Ivan Šibl bio je prvi direktor Televizije Zagreb, Vlatko Velebit bio je diplomat i čovjek koji je ispregovarao jugoslavenske i hrvatske granice s Italijom, Bogdan Žižić važni je hrvatski umjetnik, Aleksandar Flaker ugledni profesor Filozofskog fakulteta...

Jesu li ovi ljudi neprijatelji Hrvatske? Jesu li to ikada bili i jesu li, zajedno s onima koji su 22. lipnja 1941. prišli partizanskom pokretu, učinili nešto zbog čega bismo ih trebali napadati? Čak i da su svi jedino i samo vjerovali u komunizam, jesu li 1941. ili 1943. izabrali lošiju opciju? Što su tada trebali učiniti? Jesu li trebali promatrati kako se likvidiraju nedužni ljudi, jesu li trebali mirno promatrati teror nad susjedima Srbima i Židovima, pristati na vlast koja je diskriminirala, koja je bila često primitivna i beskrajno neorganizirana? Možemo li priznati da je partizanski pokret spašavao Židove, a ustaški ih ubijao? Zar je zato Jasenovac mjesto koje se treba posjećivati u muku i tišini, kako to sugeriraju nove hrvatske vlasti, dok ćemo na drugim mjestima glasno i bez zazivanog pijeteta politički govoriti?

Ignoriranje

Sedamdeset i pet godina nakon osnivanja Prvog partizanskog odreda prvi će se put Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj obilježavati u mandatu tehničke Vlade. Tako će se još lakše Brezovica gurnuti ustranu, na isti način na koji je obilježen i dan oslobođenja grada Zagreba 8. svibnja. Nije tada, naime, bilo nikoga iz sada tehničkog Tim’s Teama, Vlade RH, mada se ne bi reklo da im je povijest posve nezanimljiva. U Bleiburgu su bili skoro svi. Valjda se, u svjetlu svih političkih packi koje je Hrvatska dobila zbog odnosa prema Drugom svjetskom ratu posljednjih mjeseci, ne misli time poručiti da su stotine tisuća onih koji su bili u partizanskim uniformama tijekom rata zavrijedili prezir? Jer tako bi se lustrirala pobjeda i sloboda, a posredno i partizanska braća po oružju, britanski, američki, francuski, sovjetski vojnici. To valjda nitko ne želi, jer neprestano izgovarane poslanice štetu nikada ne mogu do kraja pokrpati.

Krivim pristupom prošlosti, podjele zbog prošlosti u društvu nikada se neće zatvoriti. Mogli bismo, doduše, poželjeti da se svako mjesto sjećanja na povijesni događaj umiri, ali do toga se dolazi jedino jasnim odnosom prema prošlom. Kad je Vlada premijera Zorana Milanovića predložila da se iz popisa praznika izbaci 22. lipnja, doživjela je otpor. To je još jedini dan koji se barem formalno mora – barem glasno – odšutjeti a da ima veze s pobjedom antifašističke koalicije. Kad bi se u Brezovici govorilo jednako jasno kao na Bleiburgu, kada bi se priznalo Franji, Josipu, Ivanu, Savki, Slavku, Bogdanu, Andriji, Josipu i mnogim drugima sve ono što su učinili tijekom Drugog svjetskog rata, postali bismo bolje društvo.