GLOBUSOVA ČAJANKA

‘Treba nam profesionalna, potpuno depolitizirana vojska koja uključuje cijelo društvo‘

Željka Antunović smatra da je nužno educirati mlade, a prof. Mirko Bilandžić kaže da nismo odlučili ni kakva obrana nam treba

Globusova čajanka Borisa Vlašića sa Željkom Antunović i Mirkom Bilandžićem

 CROPIX

Usputna rečenica premijera Plenkovića o tome da u HDZ-u, ili u Vladi, ozbiljno razmišljaju o uvođenju vojnog roka izazvala je veliku pozornost javnosti jer je riječ o nečemu što utječe na živote svih građana. I vratila su se trajna pitanja i dileme – treba li nam vojni rok, je li to gubljenje vremena za mlade osobe, jesmo li stvarno u ratnoj opasnosti i mnoga druga. O tome su u Čajanci u Laubi, kući za ljude i umjetnost, razgovarali Željka Antunović, za mnoge najuspješnija hrvatska ministrica obrane, i prof. Mirko Bilandžić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ekspert za međunarodnu sigurnost.

Vlašić: Treba li nam vojni rok, vojna obuka? Danska, naprimjer, ima obvezu i za muškarce i žene, slično ima i Slovenija i mnoge druge države.

Antunović: Netko mora objektivno procijeniti gdje se nalazimo, naša ekonomska snaga je daleko od Danske. Kod nas se događa da su naše civilne institucije prilično ograničenih sposobnosti i daleko od onoga što bi trebale biti pa se događa da vojska prva intervenira u tim nekim situacijama, što je u redu. Vojnici su tu, rata nema, osposobljeni su da interveniraju, čak i tehnički opremljeni, fizički su spremni i uvijek mogu pomoći u velikim krizama kao što je poplava ili potres. Prvo čišćenje u Zagrebu nakon potresa je obavila vojska, nikakve druge službe. Svi su dali svoj doprinos, ali elementarno je dala vojska i to je potpuno prihvatljivo. Ali moramo objektivno procijeniti gdje se nalazimo. Ne možemo kao zemlja reći: mi ćemo kao Danska. Mi nismo Danska, naša ekonomska snaga je daleko ispod Danske. Prema tome, ne možete samo preslikati. Moramo znati kamo idemo, procijeniti sve rizike i znati što hoćemo. Hoćemo profesionalnu vojsku? Dobro. Koji su preduvjeti? Kada imate profesionalnu vojsku, morate vojnike dobro platiti, morate im dati neke privilegije, to je sve već poznato. Ali kako nagovoriti nekoga da uopće uđe u Oružane snage, da postane profesionalni vojnik? To je jako složeno.

Vlašić: Nekako ne vjerujem da prosječni Danac razmišlja o tome da živi u nesigurnom okruženju kao što, tome nasuprot, mislim da prosječni Hrvat stalno misli da živi u nesigurnom okruženju. Tko može prijetiti Danskoj, pa ipak oni desetljećima imaju vojnu obuku.

Antunović: U Hrvatskoj svi vjeruju da mi ipak živimo u više ili manje demokratskom društvu. Međutim, način na koji smo ušli u tu demokraciju je prouzročio to da često iz te demokracije prelazimo u anarhiju. Prosječnom Dancu ne pada na pamet da kaže: “Baš me briga što je država odlučila, ja svog sina ne dam u vojnu obuku ili bilo kakav oblik vojne edukacije.” Kod nas to ne bi bilo isključeno. Mi smo imali obvezni vojni rok koji je država propisala zakonom. I onda smo imali situaciju da se 70 posto obveznika zajedno s njihovim obiteljima i prijateljima pozivalo na priziv savjesti.

Vlašić: Tako je.

Antunović: A to je apsurd, ismijavanje zakona i obveza.

image

Željka Antunović

CROPIX

Vlašić: Oprostite, ali meni je puno normalnije ne otići u vojsku nego otići u vojsku u kojoj je među važnijim generalima Ljubo Ćesić Rojs, koji će onda nekoga tjerati da trči poljima.

Antunović: Naravno da je stanje u Oružanim snagama ono koje će u najvećoj mjeri, ne toliko motivirati, ali zadržati nekoga u vojsci, gdje bi trebalo biti pravedno, po kriterijima, profesionalno, ali to je ipak za veliku analizu.

Vlašić: Dobro, a da vas nazove Plenković i pita: “Da li da uvedem vojnu obvezu?”

Antunović: Vojnički kratko: “Da, treba nam edukacija.” Treba nam vojna edukacija mladih ljudi, srednje starih ljudi.

Bilandžić: Samo edukacija nije vojska ni vojna obveza. Vojska kao najvažnija institucija za sigurnost društva i države i vojni model su presudno političko, društveno, strateško, profesionalno i doktrinarno pitanje. Moramo znati koji su strateški ciljevi i, u okviru toga, što je to obrana i što je to vojska. Želimo li profesionalnu vojsku ili masovnu vojsku? Vojska je škola nacije, domoljublje, vojska je društveno pitanje, refleksija društva, to je narod koji je u nekom trenutku naoružani narod. Ili želite profesionalnu vojsku. Znate, vojska ima tradicionalnu misiju, vođenje rata. No u cijelom procesu tranzicije vojska je dobila nove uloge jer nema više toliko klasičnih ratova. Do 2008. godine i ruske agresije na Gruziju vojni oružani sukob je nestao kao činjenica u okviru međunarodne sigurnosti. Pojavili su se neki drugi tipovi oružanih sukoba. Pitanje je koja je tu uloga vojske i što s klasičnim vojnim znanjima. Dogodilo se da vojska odlazi u razne tipove mirovnih misija, gdje ima različite uloge, radi policijske poslove, ali to nije vojska. Tu je i asistencija civilnim strukturama kada ugrožavanja prijeđu kapacitete civilnih struktura. Zato vojsku angažiramo kada su poplave, potresi. Da li stvarati nove kapacitete za te poslove, to je pitanje procjene. No vojska je menadžment organiziranog nasilja koji djeluje punom silom.

image

Mirkom Bilandžić

CROPIX

Vlašić: Dobro, ali što reći Plenkoviću, treba li poslati maturante u vojsku?

Bilandžić: Ja nemam nikakvih profesionalnih dilema oko ovog prvog, s ovim pristupom. Ali, ponavljam, to su dvije vojske, dva modela i dva procesa. To mora biti izvedivo. Vojska je institucija koja uvijek ima najveće socijalno povjerenje u jednoj državi. S druge strane postoji dimenzija koja je potpuno suprotna, a to je vojno zanimanje koje je na ljestvici atraktivnosti najniže pozicionirano. Kako to pomiriti? U prvom slučaju, kad imate ovaj tip vojske s vojnom obvezom, taj famozni skandinavski model s općom vojnom obvezom, on se u operacionalizaciji svede na dobrovoljački element. Prvo zbog odaziva, drugo, zbog selekcije. On u stvarnosti služi za profesionalizaciju vojske. To je zaista refleksija društva. U drugom slučaju, kada govorimo o profesionalnoj vojsci, onda je to fragmentarno društvo s različitim kriterijima.

Vlašić: Niste mi odgovorili.

Bilandžić: Ja sam za to da nam treba moćna, profesionalna, depolitizirana vojska koja uključuje društvo i cijelu populaciju u vojsku. To ima puno više prednosti.

Vlašić: Uključuje li to vojnu edukaciju?

Bilandžić: Uvijek je edukacija, ali sama edukacija opće populacije ne znači vojsku. Mi smo specifična nacija koja nema, na razini populacije, nikakvo sigurnosno obrazovanje.

image

Globusova čajanka Borisa Vlašić sa Željkom Antunović i Mirkom Bilandžićem

CROPIX

Vlašić: Nedavno ste rekli da jedino što ljudi znaju, a može koristiti jest znanje prve pomoći koje steknu u autoškoli.

Bilandžić: Da, i to mogu ponoviti. To je jedino što imamo na razini opće populacije. Edukacija ne znači vojska. Treba li nam edukacija? Da, treba. I ne samo u tom području nego u mnogim područjima. Pogledajte, imali smo covid, postoje potresi, poplave, suše. Što se može naučiti za mjesec dana? To je neozbiljno. Ljudi ne mogu savladati ni činove. Ne znaju da li brigada ima tri bojne ili bojna tri brigade. Ljudi se ne uspiju ni socijalizirati. Morate znati da je Hrvatska zemlja koja pamti rat, to je trauma. Ima jedna zakonitost koja kaže da rat nikada ne završava. Nikada ne završavaju sjećanja na rat i naravno da je ta subjektivna dimenzija, ako ćemo uspoređivati Dansku i Hrvatsku u procjenama sigurnosti i u osjećaju sigurnosti i nesigurnosti, različita. Evo vam kao drugi primjer, pitanje terorizma. Imate društva koja su sto posto akomodirana na terorizam i nemaju strah od terorizma.

Vlašić: Mislim da je takva i Hrvatska.

Bilandžić: Nisam siguran. Postoje društva gdje se nikada nije dogodio teroristički akt i svi se tresu od pomisli na terorizam. I ona u kojima se svaki dan događaju teroristički akti. Ne možete stupanj akomodacije na taj tip ugrožavanja svesti na zajednički nazivnik. Ta dimenzija osjećaja nesigurnosti je prilično različita.

Vlašić: Jeste li vi zabrinuti zbog terorizma, realno?

Antunović: Načelno, jesam. Iako mislim da Hrvatska nije potencijalno izložena terorizmu. Ali globalno gledano, jesam, zabrinuta sam. Još sam više zabrinuta zbog izvora terorizma, zbog svjetske politike koja, između ostaloga, producira i terorizam. Često bez ikakvih posljedica.

Bilandžić: Ja sam zabrinut zbog korupcije. Zabrinut sam zbog iseljavanja. Vojska je demografsko pitanje, to su ozbiljna pitanja. Vojska mora biti apsolutno depolitizirana i profesionalizirana, a društvo mora biti apsolutno demilitarizirano. Ali veličina vojske ne određuje militarizaciju društva. Morate odlučiti hoćete li ulagati u vojne sposobnosti ili ćete ulagati u izgradnju aerodroma, autoceste, obrazovanje. To je bitno društveno i političko pitanje. Kako gledaju civili kada je mir? Vojska nam ne treba. Ali kada se nešto dogodi, kome se obraćamo? Vojsci.

Antunović: Ali hajdemo govoriti u kontekstu ovoga o čemu smo razgovarali. Rekli ste da treba jasno definirati kakvu vojsku želimo, to je vojno pitanje i da uz to imamo i neku vrstu edukacije šireg stanovništva za nekakve izuzetne krize i ratove. No mi u Hrvatskoj, načelno, imamo donesene neke političke odluke. Drugo je pitanje kako se to operacionalizira. To je uvijek naš problem. U Hrvatskoj je donesena odluka da se ide na profesionalnu vojsku i, između ostaloga, nakon te odluke je ukinut obvezni vojni rok. Dakle, odstupilo se od modela masovne vojske.

Bilandžić: Nije ukinuto, to je suspendirano. Zašto? To je jedan kreativni model, ali zašto se to napravilo? To je učinjeno iz psihološko-političkih razloga. Ušli smo u NATO, casus foederis postoji u članku 5., koji kaže da NATO štiti članice i to je efekt odvraćanja potencijalnih napadača, ali imate i članak 3. koji kaže da morate ulagati u vlastite kapacitete.

Antunović: Sad je pitanje što imamo. Mi smo prošli 30 godina od rata, od 2008. nemamo nikakvu edukaciju šireg stanovništva, iako imamo vojno sveučilište za koje kažete da je naša ratna škola vrlo ozbiljna škola i da je daleko kvalitetnija nego neki civilni studij. Ali što sada, ovoga trenutka, pod pretpostavkom da znamo da hoćemo profesionalnu vojsku, što bi ovoj Vladi ili sljedećoj bilo ekonomski izvedivo, a to znači da ne trpi modernizacija vojske i da ne trpe profesionalni vojnici? Ja bih razmislila o tome kako dopuniti redovan obrazovni sustav. U redovnom obrazovnom sustavu imamo toliko nepotrebnih sadržaja, koji, kad bi se reducirali na pravi način i kad bi se sveli na obrazovanje za život, oslobodilo bi se dosta prostora za neke stvari koje je dobro naučiti. Imamo i pričuvu o kojoj se govori, ali se ništa s njom ne radi. Kroz taj sustav pričuve je moguće izvesti pripremu, ja to zovem edukacijom, a odnosi se na vježbu koja će približiti određeni broj građana profesionalnim vojnim snagama. Nadalje, treba voditi računa o tome da se struktura ratovanja, pa i struktura vojske, značajno mijenja. Treba vidjeti koliko je bitan običan vojnik za neke buduće, moderne Oružane snage.

image

Globusova čajanka Borisa Vlašić sa Željkom Antunović i Mirkom Bilandžićem

CROPIX

Vlašić: Da, vjerojatno treba znati upravljati dronom. Automatsko oružje se svlada za jedan dan.

Antunović: Da, mi trebamo profile visoko obrazovanih ljudi jer upravljati raznim sofisticiranim sustavima je zahtjevno, a o tome u priči o hrvatskoj vojsci nikome nije na pameti. Visoko obrazovani stručnjaci trebaju i jesu u vojsci, tako je barem bilo. U srednjoj školi sam imala predmet Općenarodne obrane i društvene samozaštite. Iskreno, osim rukovanja puškom i gađanja, ne znam da li sam išta korisno naučila. No, kada bi se u obrazovni sustav inkorporirala prva pomoć, neki oblici samozaštite, to bi u dobroj mjeri amortiziralo postojeće nedostatke. A onda bih tu priču iskoristila za one vještine koje su bliže oružanim snagama. To je ono čime raspolažemo u ovom trenutku. Da ne kažem da Civilna zaštita ne funkcionira u ovom trenutku kako bi trebala, a kroz nju se mogu steći neka znanja i sposobnosti.

Vlašić: Spomenuli ste u jednom trenutku da bi nam trebala moćna vojska. Znači li to brojnija?

Bilandžić: To je ona vojska koja ima i odvraćajuću funkciju, odnosno suočavanje svih onih koji bi mogli prijetiti Hrvatskoj s moćnom vojskom. Takva vojska ima profesionalne sposobnosti, a to podrazumijeva brojčano stanje, tehničko-materijalnu opremljenost, edukaciju i uvježbanost. Koliko će trajati proces dok Rafali ne budu u funkciji? Ne stječu se znanja preko noći.

Vlašić: Ali o čemu mi pričamo kada dron doleti do Zagreba, gotovo do samog centra grada?

Bilandžić: NATO savez je najmoćniji vojno-politički savez, gdje je načelo casus foederis, obveza održavanja saveza kroz pružanje pomoći napadnutom savezniku kada napad na jednu državu znači napad na cijeli savez, testirano samo pri američkoj operaciji u Afganistanu. Dron koji je doletio do Zagreba pokazuje samo da sve države članice NATO saveza imaju deficite u protuzračnoj obrani.

Vlašić: Uključujući i nas. Nama je doletio dron.

Bilandžić: NATO ima problem, ali u pitanju je niz faktora, materijalno-tehničkih ili ljudskih.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 05:27