PRIČA O ČITAČU MISLI IZ RIJEKE Sad možemo mislima aktivirati dron...

Abhi (27) izgleda smrtno ozbiljno.

Na glavu stavlja neobično pomagalo, nalik čudnim slušalicama s pipcima, namjesti kosu i pogleda prema dronu koji je položio u fakultetsko dvorište.

Gomila studenata koja ga je okružila naglo utihne.

U ovom trenutku za Abhija je važno da se dobro koncentrira i dovoljno dugo zadrži fokus. Samo će tako moći uz pomoć misli s poda odlijepiti nekoliko kilograma tešku dronsku letjelicu, podići je nekoliko metara u zrak pa nazad spustiti na zemlju, i to što nježnije, kako se uređaj ne bi oštetio.

“Nije tako teško, ali moram se dobro usredotočiti da uspije”, govori mi ovaj elektroinženjer iz Indije, inače hrvatski zet.

Dakle, u dvorištu riječkoga Tehničkog fakulteta, stvari se već pokreću mislima.

U redu, ne treba odmah zamišljati kako tamo usred nastave levitiraju stolice, ali već i dronovi pokrenuti isključivo uz pomoć strpljivih moždanih EEG signala sasvim su dovoljni da nam poruče kako se u Rijeci znanošću bave prilično ozbiljno.

Toliko da su korak do spoznaja većine svjetskih znanstvenika koji su kao znanstvenu vruću temu prepoznali “brain computer interface” – ono što kod nas u narodu dođe kao “čitanje misli”, a zapravo je revolucionarna metoda od koje će i slijepi progledati.

Da, dobro ste čuli – “čitanje misli” znanstvena je Birkinica, Louis Vuitton elektrotehničara i IT-jevaca širom svijeta koji sofisticiranim metodama razvijaju algoritme za čitanje moždanih signala.

Uz pomoć njih će, i to prilično brzo, moći očitavati neke jednostavnije setove ljudskih moždanih aktivnosti i tako zauvijek promijeniti način na koji shvaćamo mozak.

“Ne bojte se, daleko smo od pravog čitanja misli. Pitanje je hoće li tako nešto ikada biti moguće”, smije se 39-godišnji profesor Miroslav Vrankić i umiruje sljedbenike teorije urote.

Dakle, nema straha da će za vašeg života biti stvorena opaka mašinu koja vašem prijatelju otkriva što doista mislite o njemu.

Ali već to da će u Rijeci uz pomoć 500 dolara vrijednog pomagala uskoro moći samo na temelju signala iz ljudskog mozga prepoznati imate li za nečim želju, zvuči prilično napredno, čak i za daleko veće geekove od mene.

Riječ je o doktorskom radu Guruprasada Madhale Jadava – skraćeno Abhija – koji je u Hrvatsku stigao prije pet godina, i to nakon što se u Indiji zaljubio i oženio Hrvaticom.

Nedugo nakon toga na Tehničkom je fakultetu pod vodstvom mentora Miroslava Vrankića za doktorat odabrao upravo BCI – i to za mnogo humanije svrhe od onoga s čime obično povezujemo “čitanje misli”.

Abhi i Miroslav pokušat će razviti metodu uz pomoć koje će potpuno nepokretne osobe – dakle one koje ne mogu uspostaviti baš nikakvu razinu komunikacije – uskoro sa svijetom moći komunicirati mislima!

Stvar bi trebala funkcionirati prilično jednostavno: nepokretna osoba na glavu će staviti uređaj za čitanje EEG-a, a nakon što Abhi i Miroslav razviju poseban algoritam, računalo će moći prepoznavati određene setove njihovih moždanih aktivnosti i potom izgovarati riječi umjesto nepokretnog korisnika.

Uređaj koji koriste, upozorava me Abhi, ne čita doista misli, ali očitava moždani signal i način na koji mozak reagira na različite tipove stimulansa.

Riječ je o low-cost opremi koja signale s mozga prima na ne-invanzivan način (jer ga nije potrebno spajati direktno na moždanu ovojnicu), ali znanstvenici zato dobivaju signale s jako puno šuma.

“Slikovito rečeno, to je kao da vam netko pušta pjesmu iza 15 zatvorenih vrata, a vi pritom pokušavate prepoznati melodiju, pa čak i tekst koji pjevač izgovara”, dočarava mi Vrankić.

Dakle, prvo je potrebno uložiti napor da se uopće prepozna “čist” signal, a zatim treba dokučiti uzorak prema kojem moždani signali variraju s promjenama podražaja.

Da bi u tome uspjeli, Abhi i Vrankić razvijaju poseban algoritam - računalni kod koji će raspoznavati pojedine funkcije i signale te ih zatim koristiti kao input za aktivaciju specijalnog komunikatora.

“Bit ćemo zadovoljni ako za početak uspijemo doći do toga da prepoznajemo odgovore 'da' i 'ne', želi li netko nešto ili ne želi, a tek onda ćemo vidjeti gdje će nas istraživanje dalje odvesti. No, pravo čitanje misli nikad neće biti moguće i time se znanstvenici zapravo ne bave”, pojašnjava mi Abhi dok na računalu promatra digitalnu sliku glave jednog studenta.

Na glavi mu je pomagalo naziva Emotiv – specijalizirani uređaj za čitanje EEG-a koji se koristi za istraživanja, ali i za igranje kompjuterskih igrica.

Uz pomoć Emotiva danas je već moguće računarnom igrom upravljati uz pomoć misli: jednostavno vizualiziraš kako, recimo, pomičeš neku kocku, a Emotiv prepoznaje moždane signale i koristi ih kao output za obavljanje radnje.

Stvar još nije posebno raširena, ali je moguća, i stoji tek nekoliko stotina dolara, koliko je potrebno izdvojiti za kupnju tog uređaja.

Na Tehničkom fakultetu koriste ga za nešto plemenitije svrhe.

Nakon nekoliko mjeseci obilaženja domova, centara za rehabilitaciju i udruga Miroslav i Abhi odabrali su prva tri korisnika: troje nepokretnih, odnosno “locked-in” osoba, potpuno odvojenih od svijeta i u potpunosti paraliziranih.

Njihovim će potrebama pokušati prilagoditi svoje istraživanje i, uz malo sreće, jednog im dana pružiti mogućnost da po prvi put otkako su oboljeli svojim najmilijima pošalju neku poruku.

Da su žedni.

Gladni.

Da ih boli zub.

Štogod.

Najveća neizvjesnost za znanstvenike, priznaje mi Vrankić, leži u činjenici da u ovom trenutku ne mogu s točnošću detektirati jesu li korisnici koji sudjeluju u istraživanju dovoljno mentalno zdravi, kakvo im je mišljenje, hoće li uopće biti pogodni za eksperiment...

Riječ je o osobama koje su “zaključane” u sebe, većina od njih svjesno može pokretati isključivo očima, a tek poneki među njima ima mogućnost refleksnog pokreta.

“Zasad moramo vjerovati njihovim bližnjima kad kažu da su oni mentalno zdravi jer praktično ne postoji način kako bismo to provjerili. No, tehnologija za te ljude može napraviti čuda. U ovom trenutku oni nikako ne mogu doprijeti do svoje okoline, i to je zastrašujuće. Dok smo tražili korisnike koji bi sudjelovali u istraživanju, ispričali su mi strašnu priču o nepokretnoj djevojci koja je plakala, ali nitko od njenih njegovatelja nije mogao dokučiti zašto. Na kraju su posumnjali da je u pitanju slijepo crijevo, ali su tek na operacijskom stolu otkrili da je zapravo boli zub. Bilo bi fascinantno omogućiti takvim ljudima da se napokon izraze”, govori mi Vrankić dok sjedimo u laboratoriju na prvom katu riječkog Tehničkog fakulteta.

Ovdje Vrankić okuplja studente raznih generacija koji su kao izborni predmet odlučili upisati kolegij “asistivna tehnologija”, praktično jedini takav na području nekadašnje Jugoslavije, u sklopu kojeg inžinjeri uče svoja znanstvena i tehnička znanja primjenjivati u svrhu pomaganja osobama s invaliditetom.

Ideja je, kao što se to uostalom čini na dobrom djelu tehničkih fakulteta u Zapadnoj Europi, već tijekom studija znanost prilagoditi praksi i za konkretne korisnike, osobe od krvi i mesa te iznalaziti rješenja koja im omogućuju bolji život.

“Asistivna tehnologija je svaka tehnologija koja pomaže osobama s invaliditetom, bilo da je riječ o slušnim aparatima, komunikatorima ili robotskim rukama. Dakle, mi želimo u komunikaciji s korisnicima rješiti njihov stvarni problem, a ne da naša rješenja ostaju zaključana na fakultetu i budu sama sebi svrha”, objašnjava mi Vrankić u laboratoriju koji se, iako nastava još uopće nije počela, napunio studentima.

Promatram dva mladića koji drže predimenzioniranu računalnu tipkovnicu.

Vidi se da je ona ručni rad: cijela je od pleksiglasa, ručno je bojana, sa šarenim tipkama dovoljno velikima da po njima udaraš s tri prsta.

Razvila su je tri studenta, Andro Staničić, Dražen Paparić i Vedran Čančarević, i to za potrebe Srednje ekonomske škole u Rijeci.

“Tamo nastavu pohađaju dvije slabovidne djevojke koje se teško koriste normalnom tipkovnicom pa su nas zamolile da im pokušamo razviti neko prilagođeno rješenje. Nekoliko smo puta odlazili u školu kako bismo od njih doznali što više detalja – kak­va veličina tipkovnice bi im trebala, koje boje bi trebale biti tipke, imaju li još kakve želje... Naprimjer, tipku “shift” prilagodili smo im tako da ona ujedno može služiti za izlazak iz nekog programa, a sve tipke imaju mali hod što im olakšava pisanje jer im se ruke dosta grče”, ispričao je 27-godišnji Paparić.

Za izradu prototipa trebalo im je godinu dana, uključujući i angažman nekoliko kolega programera koji su im odradili softverski dio.

Tipkovnica je od ovog tjedna u upotrebi, a s vremenom će se vidjeti treba li je još dorađivati.

Paparić procjenjuje da im je za izradu prototipa trebalo oko 150 eura, no kad bi se pomagalo proizvodilo serijski, stajalo bi znatno manje i bilo bi dostupnije mnogim osobama s invaliditetom.

Nešto tako u svijetu već postoji – nizozemska tvrtka Clevy proizvodi posebne tipkovnice prilagođene osobama s teškoćama, a općenito je u svijetu maha uzela proizvodnja tehnički složenijih pomagala za osobe s teškoćama.

Vrankić mi kao primjer navodi švedsku tvrtku Tobii koja se bavi proizvodnjom komunikatora koji se upravljaju očima i koja u tom području tehnologije za upravljanje pogledom ima više patenata nego Samsung i Google zajedno.

Jedan takav komunikator nedavno je predstavljen na konferenciji u Zagrebu na kojoj je kao gošća sudjelovala Zagrepčanka koja zbog cerebralne paralize ne može govoriti tako da zahvaljujući ovoj tehnologji sada može komunicirati očima.

Ona je uz pomoć posebnog komunikatora koji prati kretnje očiju pred publikom pokrenula govor koji je prethodno bila kod kuće natipkala, također pomoću očiju.

“Danas osobe koje su ograničene u svojem tijelu uz pomoć ovakvih pomagala zapravo mogu svašta. Recimo, prva stvar koju je ova djevojka napisala očima na svom komunikatoru bilo je: 'Hoću li moći upisati fakultet?' To je nevjerojatno, razlika koju je tehnologija napravila za osobe s invaliditetom u potpunosti je fascinantna”, impresioniran je Vrankić čija se tvrtka E-Glas trenutačno jedina u Hrvatskoj bavi uvozom, ali i proizvodnjom tehnički sofisticiranih pomagala za osobe s invaliditetom.

Prvo takvo rješenje razvijeno na domaćem tlu zove se Servus ( na stranim tržištima proizvod nosi ime Serwantess), a zapravo je riječ o sustavu koji nepokretnim osobama omogućava da putem glasa pale i gase svjetlo, otvaraju vrata, mijenjaju TV kanale....

Autor mu je upravo Vrankić koji je prototip Servusa razvio zahvaljujući - volontiranju.

“Prije otprilike osam godina odlučio sam prestati biti isključivo samo član akademske zajednice i poželio napraviti nešto malo više od toga. Imao sam želju spojiti svoja tehnička znanja s praksom, pomoći društvu, ali nisam imao jasnu viziju kako. Nakon što sam počeo volontirati u riječkom Caritasu, upoznao sam osobu koja je bila u kolicima i koja je jako teško koristila svoje ruke. Razmišljao sam čime bih joj mogao pomoći i zaključio kako bih joj mogao izraditi jednostavniji glasovni sustav za upravljanje domom. Dakle, da nepokretna osoba samo uz pomoć svog glasa s jednog mjesta može upravljati nekim radnjama. Tako je 2008. godine nastao prototip Servusa, a godinu kasnije registrirao sam tvrtku E-Glas koja je startala u sklopu Znanstveno-tehnologijskog parka Sveučilišta u Rijeci, a 2011. na Tehničkom fakultetu sam konačno pokrenuo i kolegij ‘Asistivna tehnologija’ “, prisjeća se Vrankić svojih početaka.

Kako bi ostvarili što bolju komunikaciju s korisnicima, Vrankić i studenti svake godine raspišu natječaj na koji im korisnici prijavljuju potrebe i ideje za različita pomagala.

“Bitno je da tražena pomagala budu tehnički dovoljno zahtjevna, ali opet ne prezahtjevna kako bismo ih uspjeli razviti tijekom dva semestra. Na kraju velik dio prijedloga moramo odbiti, ali jedan dio projekata se ipak uspješno realizira na veliko zadovoljstvo korisnika koji besplatno dobiju na korištenje prototip svog jedinstvenog pomagala... Moja je želja bila podučiti studente kako od početne ideje doći do finalnog proizvoda, osluškujući potrebe korisnika i zajednički iznalazeći rješenja”, otkriva mi Vrankić .

Dvoje njegovih studenata, 25-godišnja Jelena Herceg i Tomislav Fabeta tako su izradili softversko rješenje za slušni aparatić, takozvani “Smart hearing aid”, koji će korisnici moći povezati s pametnim mobitelima i potom samostalno upravljati pomagalom, što dosad nije bilo moguće.

Dapače, Jelena i Tomislav s tim su projektom u Beču došli u finale europskog natjecanja European Social Innovation Competition , a izaberu li ih u Bruxellesu među 10 najboljih projekata, mogli bi osvojiti 50 tisuća eura.

Novac će iskoristiti za izradu prototipa.

22-godišnji Luka Bulić pokazuje mi “Theremin”.

To je jedan od najranijih elektroničkih instrumenata.

1919. godine osmislio ga je ruski izumitelj Leon Theremin, a instrument proizvodi zvuk reagirajući na pokretanje ruku.

“Naš Theremin zapravo je replika izvornog instrumenta, a razvili smo ga za potrebe Centra za odgoj i obrazovanje Rijeka gdje će ga koristiti u sklopu terapije djece”, objašnjava mi Bulić koji se s teško pokretnim osobama prvi put susreo u školi, gdje je nastavu pohađao s jednim nepokretnim dječakom.

Vrankić mi kaže kako sa studentima uskoro počinje raditi na još jednom projektu: izradi senzoričke sobe za zagrebački Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava u kojoj će se s djecom raditi uz pomoć specijalnih projekcija.

Zanimalo me da mi Vrankić otkrije otkud u tom high-tech poslovnom svijetu, koji uglavnom pokreće novac, takva velika želja da se pomaže drugome.

Vrankić je vjernik, praktični katolik koji redovito odlazi u crkvu. Ali kaže mi kako svoje aktivnosti ne povezuje isključivo sa svjetonazorskim opredjeljenjem.

“Vjera je uvijek okrenuta na dobrobit čovjeka, ali što se asistivne tehnologije tiče, tu veliku ulogu ima i afinitet pojedinca. Mene osobno pomaganje veseli, volim raditi smislene projekte koji imaju dodanu vrijednost, a nisu sami sebi svrha”, priča mi ovaj profesor, inače stručnjak za digitalnu obradu signala i otac dvoje djece.

Jedno od pitanja koja mu često postavljaju jest kako izlazi na kraj s vjerom i znanošću, koje mnogi drže nespojivima.

“Mislim da to nije rijetkost u znanstvenom svijetu i vjerujem da bi se, kad bi se radila takva anketa, pokazalo kako u Hrvatskoj ima više znanstvenika vjernika nego onih koji su ateisti. Većina vjeruje u nešto, misle da postoji Bog, ali ne znaju u kojem obliku i zapravo se traže. Za mene to nije problem i ne držim da su vjera i znanost nespojive”, odgovara mi Vrankić.

Pitam ga i o postanku svijeta.

Je li ga stvorio Bog ili je nastao kroz veliki prasak?

“Nisam teolog niti se u znanstvenom radu bavim postankom svijeta, ali teorija Velikog praska nije u suprotnosti s postojanjem Boga. Zapravo, ova teorija na neki način zahtijeva stvoritelja. Teško je povjerovati da je iz ničega nastalo nešto i da to nešto ima tako puno smisla. No takva su pitanja vrlo često izlika za pokretanje debate, a njima se ne bavim. Idem u crkvu, živim svoju vjeru normalno i ne vidim zašto bi jedno isključivalo drugo”, govori ovaj znanstvenik rodom s Krka.

Tamo se već od malih nogu s djedom fotografom bavio tehnikom: radili su elektromotore i svakojake eksperimente, a još u osnovnjaku Vrankić je znao da će po završetku srednje škole upisati zagrebački FER.

Na njemu je nakon studija nekoliko godina radio kao asistent, a onda završio kao profesor u Rijeci gdje je uz suglasnost uprave Tehničkog fakulteta uveden kolegij Asistivna tehnologija.

Njegova tvrtka E-Glas dotle raste polagano, ali održivo.

Ove godine Vrankić očekuje i izvoz na austrijsko i njemačko tržište gdje je nedavno pronašao poslovne partnere.

“Dugo smo radili na Servusu, a njegov razvoj, na kraju krajeva, traje i danas. Firma se polako razvija. Nema tu nikakvih velikih skokova ni zarada preko noći, ali zato ima puno odricanja koja nas na kraju vesele jer urode plodom. Vidim da je naš put pravi – radimo što volimo, pomažemo drugima i već to je bilo dovoljno da tvrtka koja postoji punih šest godina ostvari svoju održivost. A nismo morali raditi tako, mogli smo odabrati neki put koji bi bio puno brži i donio nam znatno više novca”, kaže mi Vrankić u višesatnom razgovoru.

Nedostatak novca općenito se čini najvećim problemom kad je u pitanju asistivna tehnologija.

Korisnici kojima trebaju tako skupa, sofisticirana pomagala često nemaju nikakve prihode jer zbog hendikepa ne mogu raditi, a mnogi od njih teško sebi mogu priuštiti Servus koji košta između 10 i 20 tisuća kuna.

Set Tobiijevih uređaja za praćenje očiju, naprimjer, može se nabaviti za 16 tisuća.

Nisu u pitanju milijuni, ali mnogima je i to itekako nedostižno.

Vrankićev Servus trenutačno ima listu čekanja s 20-ak korisnika koji do pomagala dolaze uz pomoć donacija.

“Radili smo i crowfunding kampanju putem koje smo uspjeli nabaviti novac za nekoliko Servus uređaja, ali još nemamo dovoljno za sve. Mislim da trebamo biti optimistični i nastaviti se truditi uvjeriti nadležne institucije kako bi nešto od ovih pomagala trebalo biti na listama HZZO-a”, smatra moj sugovornik.

Jednog dana među njima bi se moglo naći i riječko pomagalo za komunikaciju putem misli.

Vrankić vjeruje kako bi prototip, pođe li sve po planu, mogli imati već kroz dvije godine.

Što zatim, još ne otkriva.

No nema veze, ionako ćete mu uskoro možda moći čitati misli...

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: