POBUNA

GLOBUS EKSKLUZIVNO OTKRIVA: TKO SU VOĐE IRANSKE SEKULARNE REVOLUCIJE 'Mi rušimo režim vjerskih vođa'

Maryam Rajavi
 Axel Schmidt / REUTERS

Režim u Iranu je slab i jasno je da nema potporu većine naroda. Ljudi žele pad režima, žele promjene i dokazuju da je ovaj put to zaista moguće i da je na dohvat ruke. To je glavni cilj prosvjeda koji se održavaju širom Irana – tvrdi za Globus Shanin Gobadi, član vanjskopolitičkog odbora Nacionalnog vijeća otpora Irana, krovne iranske oporbene političke organizacija čije je sjedište u Parizu, a objedinjuje nekoliko grupacija, među kojima su najsnažniji Narodni mudžahedini Irana – poznati i po kraticama PMOI, MEK i MKO – među kojima Globusov sugovornik ima i funkciju glasnogovornika. Obje organizacije snažno podupiru prosvjede u kojima je samo u prvih osam dana od izbijanja, prema podacima kojima oni raspolažu, ubijeno najmanje 45, a uhićeno više od tri tisuće ljudi koji su na ulicama u više od stotinu mjesta i gradova otvoreno zatražili smjenu teokratskog režima u kojem glavnu riječ vode šijitski vjerski vođe na čelu s ajatolahom Alijem Hameneijem.

Dok svjetski mediji, političari i analitičari dvoje je li autoritarni poredak uspostavljen nakon islamske revolucije 1979. do­ista ugrožen ili će vlasti, poznate po svojoj okrutnosti, i ovaj put prosvjede dokraja ugušiti u krvi, dobro organizirana oporba koju u egzilu vodi karizmatična Maryam Rajavi ne krije da ima vrlo aktivnu ulogu u demonstracijama čiji je cilj rušenje vjerske države i uspostava sekularne.

“Naša je organizacija glavni iranski opozicijski pokret i ujedno najveća žrtva vladajućih mula. Oko 120 tisuća naših članova i simpatizera ubijeno je u proteklih četrdeset godina, a stotine tisuća su uhapšene. No, i dalje smo veliki pokret koji u Iranu ima široku mrežu pristaša koji sada imaju ključnu ulogu u širenju informacija i u zemlji i u inozemstvu. Podupire nas mnogo Iranaca i zato nas se režim boji. Cijeli je svijet iznenađen razvojem situacije, ali to je posljedica dugogodišnje krize koju mule pokušavaju prikriti. U Iranu vladaju veliki ekonomski i socijalni problemi kao i diskriminacija. Ljudi na ulicama sada pokazuju da ne vide bitnu razliku između vjerskih i svjetovnih vođa i da je jedino rješenje promjena režima koji je definitivno ušao u svoju posljednju fazu jer većina o njemu više nema nikakvih iluzija”, tvrdi Gobadi, uvjeren kako se unatoč represiji prosvjedi nastavljaju te da nisu točne tvrdnje iz Teherana da su ugušeni.

Prosvjednici

“Na ulicama je vojska siromašnih, gladnih i nezaposlenih ljudi koji više nemaju što izgubiti”, govori Gobadi, koji na našu primjedbu kako mogu izgubiti život ili slobodu priznaje da su prosvjednici veoma hrabri što je, dodaje, najbolji dokaz da su prosvjedi potekli iz iranskog naroda te da nisu osmišljeni u Americi kao što tvrde iranske vlasti koje su za pokušaj destabilizacije otvoreno optužile američke tajne službe i njihove bliskoistočne saveznike.

“Takve su tvrdnje apsolutno apsurdne. Svaka diktatura kad je pred slomom za svoj neuspjeh optužuje neki strani faktor. U tom smislu, mule pokazuju svoj očaj. Mi ne želimo stranu vojnu intervenciju, ali očekujemo da nas međunarodna zajednica moralno i politički podrži i pomogne nam da uspostavimo demokraciju”, govori nam iz Pariza istaknuti mudžahedin, što bi na arapskom značilo borac, a često se prevodi i kao sveti ratnik. Iranski Narodni mudžahedini odrekli su se još prije dva desetljeća militantnih metoda u ostvarivanju svoga cilja pa su ih i Europska unija 2008. i SAD 2012. maknuli s liste terorističkih organizacija na kojoj su se godinama nalazili. Gobadi smatra da je reakcija međunarodne zajednice, a osobito Europske unije na posljednja zbivanja u Iranu još preslaba, odnosno veoma mlaka, što, zaključuje, i ohrabruje režim da nastavlja ubijati nedužne civile na ulicama koji se, ističe, samo bore za svoja najosnovnija ljudska prava.

Zahtjev Europskoj uniji

“Takvo ponašanje Europe potpuno nam je neprihvatljivo. Međunarodna zajednica trebala bi jednoglasno osuditi irački režim zbog okrutnog ponašanja prema prosvjednicima i jasno se odrediti da želi promjene u Iranu te uvesti dodatne sankcije vlastima u Teheranu. U znak podrške našim sunarodnjacima u Iranu organiziramo prosvjede i po cijeloj Europi. Do sada su održani u Londonu, Parizu, Stockholmu, Bruxellesu, Oslu i Rimu kao i u više gradova u SAD-u, Kanadi i Australiji. U svim tim zemljama dobili smo podršku brojnih političara i parlamentarnih skupina. Stoga tražimo i od Europske unije da iskaže snažniju potporu”, ističe Shanin Gobadi.

PMOI je 1965. osnovala grupa studenata i 1979. sudjeluje u rušenju šaha Reze Pahlavija i pruža podršku novom vrhovnom vođi ajatolahu Homeiniju koji im, nakon što ne uspijevaju ući u vladajuće strukture, ubrzo postaje ljuti neprijatelj protiv kojeg se bore brojnim bombaškim napadima na istaknute klerike. U egzilu osnivaju Nacionalno vijeće otpora koje u iračko-iranskom ratu staje na stranu Sadama Huseina. On im kao najveći saveznik pruža utočište u kampu Ashraf u Iraku, u kojem brojni pripadnici PMOI-ja dočekuju i američke snage s kojima 2003. potpisuju sporazum o nenapadanju da bi uskoro bili preseljeni u kamp Liberty, bivšu američku vojnu bazu u Iraku, odakle ih je većina prije nekoliko godina prebačena u Albaniju.

“Albanija nam je pružila utočište. I zato smo je odabrali. Jako dobro nas je primila. Preseljenje je završilo 2016. i tamo je trenutno smješteno oko 2500 naših pristaša, što nam je najveća pojedinačna zajednica u inozemstvu”, otkriva nam Gobadi, koji, uz objašnjenje da više nema vremena, prekida razgovor kada ga pitamo za sudbinu Massouda Rajavija koji se i danas smatra liderom Narodnih mudžahedina iako je 2003. nestao u Iraku za vrijeme američke invazije te se do danas ne zna je li živ ili mrtav, a Irak je za njim 2010. raspisao tjeralicu jer ga tereti za zločine protiv čovječnosti počinjene 1991. godine. Pokret od njegova nestanka vodi njegova supruga Maryam, koja je supredsjednica još od 1985. godine kada su se Massoud i ona vjenčali. Protiv nje i još 150 pripadnika organizacije u Francuskoj je, u kojoj živi od 1982. godine, pokrenuta istraga zbog pripremanja i financiranja terorizma koja je 2014. odbačena.

Plan za tranziciju vlasti

Njezin glasnogovornik Shanin Gobadi ističe, padne li režim, da imaju jasan plan za tranziciju vlasti i budućnost Irana koja podrazumijeva uspostavu demokratske, sekularne i pluralističke vlade, strogo odvajanje religije od vlasti, jednakost žena i muškaraca. Nadalje bi, dodaje, ukinuli svaki oblik vjerske i spolne diskriminacije te bi uveli moderni pravni poredak i nezavisno sudstvo, a zakonom bi osigurali poštovanje prava nacionalnih manjina i ukinuli smrtnu kaznu.

Vizija gospođe Rajavi je, objašnjava Gobadi, Iran bez nuklearnog oružja, koji više ne bi financirao Hamas, Hezbolah i druge militantne skupine. U roku od najviše šest mjeseci održali bi se izbori i na demokratski način ustrojio parlament kao zakonodavna vlast u državi.

U potrazi za međunarodnom podrškom Narodni mudžahedini veoma intenzivno lobiraju u raznim europskim institucijama, pa tako i u Europskom parlamentu, u kojem je među zastupnicima stvorena i neformalna grupa njihovih prijatelja čiji je član i hrvatski europarlamentarac Jozo Radoš. U kontaktima s predstavnicima organizacije i njihovom lidericom Maryam Rajavi Radoš se, ne krije, veoma zainteresirao za situaciju u Iranu i postao njezin dobar poznavatelj iako nikad nije bio u toj zemlji u kojoj, smatra, s obzirom na otvorenu podršku što je iskazao oporbi, vjerojatno trenutačno ne bi bio dobrodošao.

PMOI, kaže Radoš, ima veoma razvijenu strukturu. Jednom godišnje održavaju kongres u Parizu na kojem se okupi oko tri tisuće njihovih pristaša. Grupa prijatelja slobodnoga Irana u Europskom parlamentu postoji od 2003. pa je pripadnici Narodnih mudžahedina redovito obavještavaju o tome što se događa u Iranu. Kako je i on postao član grupe prijatelja, sudjeluje na skupovima koje dvaput godišnje održavaju u Europskom parlamentu, a na posljednjem, 6. prosinca, sudjelovala je i Maryam Rajavi.

“Inzistiraju na sekularnosti i demokratskim standardima ponajprije u pogledu zaštite ljudskih prava i na tome da mule, odnosno vjerski vođe, nemaju nikakvu ulogu u vlasti. Neformalna skupina prijatelja slobodnoga Irana u tome ih u potpunosti podržava. No stavovi te parlamentarne skupine često se ne podudaraju sa službenom politikom Europske unije”, ističe Radoš te otkriva kako iranski oporbenjaci smatraju da visoka predstavnica Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini previše popušta vlastima u Teheranu ponajprije u pitanju egzekucija koje su često veoma surove. Iran je svjetski rekorder po broju izvršenih smrtnih kazni s obzirom na broj stanovnika. Stoga Narodni mudžahedini, kaže Radoš, smatraju kako umjereni predsjednik Hasan Rohani, koji je prošle godine ponovno izabran, zapravo prikriva zločinačko lice režima, a Federica Mogherini bila je na njegovoj drugoj predsjedničkoj inauguraciji. I delegacija Europskog parlamenta nedavno je boravila u Iranu, no tamo nije otvorila ključna pitanja vezana uz poštovanje ljudskih prava.

Jačanje sankcija

“Oporbenjaci traže pojačavanje europskih sankcija Iranu, a Europska komisija u tom pitanju kalkulira jer smatra da je važno očuvati komunikaciju s Iranom zbog njegove važnosti i utjecaja na Bliskom istoku. Federica Mogherini stoga je izložena i dosta oštrim kritikama zastupnika u Parlamentu koji otvoreno podržavaju oporbu”, ističe Radoš, kojem nije poznato da Narodni mudžahedini imaju svoje predstavnike u Hrvatskoj kao što žive u brojnim drugim europskim zemljama.

“Iranski je režim sa svojom Revolucionarnom gardom vrlo nemilosrdan u borbi protiv organizirane političke opozicije koja teško može djelovati. Unutar vlasti postoji stalna borba između tzv. reformista i radikalnijih političkih skupina, no to je unutarnja utakmica između mula koje kontroliraju sve političke snage. Protiv svih koji žele djelovati izvan tih okvira postupa se surovo i egzekucije, koje se pokušavaju pravdati kriminalnim radnjama, vrlo su često politički motivirane. S druge strane, Iran je zemlja sa snažnom proeuropskom i prodemokratskom populacijom. Ovo je treći veliki prosvjed u proteklih 20 godina, prvi je bio 1999., a drugi 2009. godine. Prvi je bio studentski prosvjed. Veliki problem iranskim vlastima predstavlja mlada intelektualna elita koja u posljednje vrijeme s razvojem društvenih mreža ima instrument organiziranja. Drugi su prosvjedi 2009. potekli iz srednje klase i imali su političke ciljeve poput traženja većih ljudskih prava, demokratizacije, ukidanja smrtne kazne i oslobađanja političkih zatvorenika. Ovi aktualni prosvjedi krenuli su prije svega kao socijalni bunt i nisu poput dosadašnjih začeti u Teheranu, nego u nizu manjih gradova bez jasno profiliranih političkih zahtjeva, koji su ponajprije ekonomski kao posljedica velike nezaposlenosti i pada standarda. Naknadno su se pojavili politički zahtjevi za ukidanjem islamske republike i vladavine mula”, govori Radoš. Dodaje kako je jedan od povoda pobune bio državni proračun. U javnost je, naime, procurila informacija koliko država financira vjerske organizacije naslonjene na režim. Tu je i korupcija koja je dovela do velikog socijalnog podvajanja. Sloj ljudi vezan uz vlast i vjerske organizacije jako dobro živi, a neki i na društvenim mrežama objavljuju kako se po Teheranu voze u skupocjenim automobilima i piju alkohol, što nema nikakve veze s islamskim vrijednostima, dok je standard većine građana u proteklih nekoliko godina pao za 20 posto, a nezaposlenost među mladima, koji čine polovicu populacije, dosegla je zabrinjavajućih 40 posto. Osiromašenim građanima, dodaje Radoš, smetaju i velika državna izdvajanja za vanjskopolitičke aktivnosti, posebno pomoć Siriji, Jemenu i Libanonu. A istodobno se građanima ukidaju razne subvencije i podižu cijene, što izaziva bijes.

“Uvijek se postavlja pitanje u kojoj mjeri te prosvjede kontroliraju ili čak iniciraju unutarnje političke elite i jesu li oni plod njihovih borbi. Moguće je da su prosvjede inicirale radikalne snage kako bi oslabile poziciju reformista. A možda i obratno”, govori Radoš, koji ne vjeruje da će prosvjedi ozbiljno ugroziti vladajući režim, ali mogu potaknuti vanjske čimbenike, ponajprije Europsku uniju, da zauzme čvršće stavove prema Iranu, da manje taktizira. Prema njegovim riječima, postoje stavovi da europsko oklijevanje zapravo jača iranski režim koji nikada neće odustati od nuklearnog programa iako Europa inzistira na poštovanju nuklearnog dogovora.

Interes Europe

Europska unije se od početka prosvjeda oglasila tek blagim priopćenjem u kojem sve strane poziva da se suzdrže od nasilja, čime je, smatra Radoš, pokazala da na isti način tretira prosvjednike i službene vlasti. Slične su stavove iznijele i njemačka i francuska diplomacija, iz čega se iščitava interes Europe da Iran ostane ovakav kakav jest, ponajprije zbog svog geostrateškog vanjskopolitičkog utjecaja, ali i specifičnih gospodarskih interesa nekih članica koje su u proteklu godinu-dvije od potpisivanja nuklearnog sporazuma uspostavile zavidnu ekonomsku suradnja s Teheranom i ondje dosta investirale, osobito Italija. No, nakon što je EU Iranu ukinula sankcije, u toj zemlji nije došlo do povećanja standarda, nego do njegova pada, što je posljedica koruptivnih aktivnosti političke elite.

Dodatni razlog europskog opreza prema zauzimanju odlučnijeg stava prema iranskom režimu svakako je strah od mogućeg novog priljeva imigranata koji bi mogli iz te zemlje pohrliti prema Europi ako dođe do eskalacije nasilja.

Nema dileme da je destabilizacija Irana u interesu njegovu tradicionalnom regionalnom neprijatelju – Saudijskoj Arabiji. Ipak, Radoš ne vjeruje da zbog čvrstoće i dobre organiziranosti iranskoga režima Saudijska Arabija može imati znatniji utjecaj na tijek antirežimskih prosvjeda. Također je, slaže se, teško povlačiti paralele između događaja u Iranu i revolucija koje su 2010. i 2011. pogodile niz arapskih zemalja, te su poznate pod zajedničkim nazivom arapsko proljeće. U Iranu, naime, nema političke oporbe.

Sprečavanje odmazde

“Velika je hrabrost pojaviti se bez maske na prosvjedima u takvoj državi. Prema javnim izvorima, uhapšeno je više od dvije tisuće, a ubijeno barem 20 ljudi. U vrijeme arapskog proljeća opoziciju su u pravilu predstavljale proislamističke skupine koje su rušile sekularne režime, a u Iranu je obrnuta situacija jer je vjerska elita na vlasti i pitanje je hoće li režim prema uhapšenim prosvjednicima ipak biti blaži nego dosad. A analize i dosadašnja iskustva pokazuju da su oni koji su bili popustljivi – izgubili, primjerice Mubarak, koji je svrgnut, dok se Asad, koji to nije bio, uspio održati na vlasti. Zato se od Europske unije sada očekuje da kroz svoje kontakte s Iranom pokuša spriječiti odmazdu režima nad uhapšenima. To je trenutačno najvažnija vanjskopolitička tema Europske unije”, naglašava Jozo Radoš.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 09:01