PIŠE BORIS HAVEL

Nastavlja se polemika o priznanju Palestine, Havel odgovara Periću: ‘Za aktualni rat u cijelosti su odgovorni džihadisti Hamasa‘

Željko Perić svoju je polemiku nastavio fokusirajući se na mit kako je palestinsko nasilje prema Židovima povezano s ‘okupacijom‘

Pripadnici Hamasa

 Mohammed Talatene/Anadolu Via AFP

Piše Boris Havel, izvanredni profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu

Čitajući zadnji članak koji potpisuje Željko Perić, našao sam se u neprilici u kojoj nisam očekivao da ću se naći u hrvatskom javnom prostoru. Na meni je da se opravdam što nemam razumijevanja za jedno od najvećih zala modernog doba, za spoj džihadizma i antisemitizma.

U članku “Havel uporno preskače primjere nepravdi prema Palestincima” spočitava mi se što “ne vidim ni trunku razloga za mržnju, osvetu i teror” Palestinaca. Tu palestinsku mržnju, osvetu i teror autor pokušava opravdati lekcijama iz prošlosti koje su, kao i u prethodnom tekstu, netočne ili izvučene iz konteksta, ali su povrh svega irelevantne. Za palestinsku, ili ičiju drugu, mržnju, osvetu, krvoločnost, sadizam i terorizam nemam nikakvog razumijevanja, nikad ga nisam imao i nikad ga neću imati. Nema te povijesti ili mitologije zbog kojih bih promijenio mišljenje.

Za aktualni rat i stradavanja u pojasu Gaze u cijelosti su odgovorni džihadisti Hamasa koji su 7. listopada napali izraelska civilna naselja, počinili pokolj tisuću dvjesto i otmicu dvjesto pedeset ljudi, žena i djece, a potom se kukavički skrili iza palestinskih civila, žena i djece. To su učinili u vrijeme kad je na pragu bilo širenje Abrahamskih sporazuma, nastavak stabilizacije Bliskog istoka i normalizacija arapsko-izraelskih odnosa. Sav “kontekst za razumijevanje razloga mržnje i spirale zla” leži u tome gnjusnom činu. Želite li da rat i stradavanje prestanu? I ja, još više. A rat i stradavanje prestaju onoga časa kad Hamas pusti otete i položi oružje kako bi se zločince izvelo pred sud. No Hamas to ne čini. Umjesto toga, iz svojih tunela i jazbina u Gazi, ili iz komfora katarskih, turskih i iranskih palača, rat pokušava dobiti medijskom propagandom, na tragu koje je i drugi članak što ga potpisuje Željko Perić. Sudeći po priznanju nepostojeće države Palestine kojim ljevičarske stranke i vlade nagrađuju Hamasov terorizam, učinkovitost je te propagande tolika da se Hamasu isplati sve osim odustajanja od terorizma i završetka rata.

image

Pojas Gaze

Bashar Taleb/AFP

Uspješnosti Hamasove propagande uvelike pridonosi činjenica da Izrael u većini zapadnih medija ne uspijeva obrazložiti svoje argumente, kao i nesporna činjenica da u ratu ginu mnogi nedužni palestinski civili. O tome da su Izraelci u ovome ratu vjerojatno počinili i pojedinačne zločine te o tome da su izraelski napadi na teroriste izazvali i stradavanje civila, svaki dan izvještavaju upravo izraelski mediji. Zločin nije strategija izraelske države u kojoj je vladavina prava politička svetinja, nego je devijacija zbog koje će se, ako se dokaže, Izraelci posipati pepelom naraštajima. Ratovi su jedno od najvećih zala čovječanstva i ne odvijaju se po zacrtanim rasporedima i željama teoretičara.

Postoji li država koja je bila u ratu, ma koliko taj rat bio nametnut, pravedan i neizbježan, a da njezina vojska nije počinila i zločine ili izazvala kolateralne žrtve? Izrael, koji ne treba ni demonizirati ni idealizirati, nego prosuđivati kao i bilo koju drugu državu, nije iznimka. No Izrael djelomice jest iznimka u vlastitim reakcijama na zločine koji mu se pripišu. Te zločine i stradavanja nedužnih Palestinaca Izraelci sami iznose pred javnost i pred sudove, što većina drugih država ne čini (među rijetkim iznimkama je Hrvatska). O njima pišu izraelski novinari, političari, analitičari, povjesničari, književnici, mirovni aktivisti, pripadnici nevladinih udruga i svatko tko ima dokaz ili pretpostavku da je kakav zločin počinjen.

Ako netko želi pokazati da u izraelskom društvu, politici, državnoj ideologiji, vojsci i službama ima ozbiljne truleži, dovoljno je da prelista izraelski dnevni tisak i prouči što Izraelci pišu sami o sebi. To je mogao učiniti i Željko Perić. Ali nije. Umjesto toga je svoju polemiku nastavio fokusirajući se na dva mita zamućena u postsaidovskoj zapadnjačkoj orijentalističkoj kuhinji: mitu o tome kako su “Židovi diljem arapskog svijeta, pa tako i na području Palestine, živjeli mirno s Arapima sve do početka realizacije cionističkog projekta kolonizacije Palestine, nakon čega počinju sukobi” i mitu kako je palestinsko nasilje prema Židovima povezano s “okupacijom”.

Nijedan od ta dva mita, čak ni kad ne bi bio mit nego činjenica, ne bi mogao objasniti, opravdati ili umanjiti Hamasova zlodjela počinjena 7. listopada. Na zemaljskoj kugli žive stotine etničkih zajednica čiju je zemlju okupirao neki drugi narod, pa ni jednoj od njih ne pada na pamet provaliti u obiteljske domove i na zabave mladeži, počiniti masovna silovanja, mučenja, ubijanja i otmice, pa od vojske i policije pobjeći pod suknje svojih žena i kolijevke svoje djece, kao što su učinili džihadisti iz Gaze. Ali da Perićev argument ne bi ostao bez odgovora i zbunio dio javnosti koja prati ovu polemiku, osjećam obvezu odgovoriti mu još ovaj put.

Židovi su pod arapskom islamskom vlašću “živjeli mirno” samo u razdobljima između progona, kao “zimije”. Zimije su pripadnici nemuslimanskih naroda pod islamskom vlašću koji potlačeni, poniženi i prezreni plaćaju džiziju i harač, davanja koja bismo danas nazvali reketom, ne dižu glasa ni pogleda i ne odlučuju ni o čemu. Kako je živjeti zimijskim životom, znadu Hrvati čije su zemlje stoljećima bile pod turskim zulumom. A arapski je zulum bio gori od turskoga. Nemuslimanske zajednice, poglavito židovska i kršćanska, na velikom su dijelu Orijenta tijekom razdoblja arapske islamske kolonizacije djelomično ili potpuno zatrte. Židova na Orijentu, izvan Izraela, skoro uopće nema, premda su još od antičkog doba nastanjivali sve zemlje od Perzije do sjeverne Afrike. Posljednje su židovske zajednice uništene ili su izbjegle nakon uspostave Države Izrael, no zatiranje je Židova počelo puno ranije.

image

Izraelski vojnici

Ohad Zwigenberg/AFP

Jeruzalemski muftija hadži Emin Huseini, najutjecajniji vođa palestinskih Arapa prije Arafata, još je 1943. napisao da “neprijateljstvo između islama i židovstva nije tek novijeg nadnevka, nego seže daleko natrag sve do vremena Proroka Muhameda”. Muslimanski povjesničari do druge polovice 20. stoljeća nisu ni tvrdili kako je između Arapa i Židova tijekom povijesti postojao ikakav “suživot”. To je anakronističan, a s očišta džihadističkog islama i blasfemičan koncept. Prema šerijatskom pravu, koje se u tome dijelu oslanja na tzv. Omerov pakt, status Židova i kršćana uređen je tako da u svemu budu vidljivo podređeni muslimanima, a da im život i imovina budu zaštićeni samo dok tu zaštitu plaćaju. Hadži Eminovim riječima: “Povijest pozna židove samo kao podređeni narod”.

Ako bi Židovi (ili kršćani) iz nekog razloga postali meta muslimanskim “suživotlijama”, više nije bilo zakona koji ih je mogao spasiti. Ne znam koje je to “nezavisne povjesničare i autore iz više zemalja” Perić proučio, ali djela profesora Normana Stillmana, najuglednijega današnjeg stručnjaka za povijest Židova pod arapskom islamskom vlašću, nije.

Ako postoji ikakva relevantnost ove povijesti za Hamasove zločine, ona je suprotna od onoga što Perić tvrdi. Za Hamas je neprihvatljivo to što su se Židovi prometnuli iz zimija u nositelje političke vlasti. Sve zemlje koje su ikad bile pod vlašću islama, a to uključuje i sva područja između rijeke Jordana i Sredozemnog mora, Tel Aviv i Herzliju jednako kao Judeju i Samariju, s pozicija islamske teologije i prava više se ne mogu vratiti pod neku drugu vlast i legitimna su meta džihada. Podrobnije o tome Perić može pročitati u klasiku “Rat i mir u islamskom zakonu” Iračanina Madžida Khaddurija, kojom žurno valja proširiti biblioteku “autora iz više zemalja”.

O mitu kako je židovska “okupacija” razlog palestinskog nasilja pisao sam u prošlom odgovoru na Perićev tekst. Arapsko, kasnije palestinsko nasilje prema Židovima u Palestini puno je starije od ikakve “okupacije”, pa i od same izraelske države. Prvi masovni pokolji palestinskih Židova zbili su se već početkom 1920-ih, kad nije bilo nikakve “okupacije”, a žrtve su bili religiozni Židovi koji su se protivili cionizmu. Razlozi nisu bili politički, nego vjerski, a poslije i rasni. Predvodio ih je jeruzalemski muftija hadži Emin Huseini, poslije pristaša nacizma, vrbovnik SS-a i propovjednik antisemitizma. Palestinski džihadistički pokreti na tome su spoju iracionalne vjerske i rasne mržnje prema Židovima izgradili platformu na kojoj nije bilo prostora za pregovore, dogovore, razgovore i kompromise. Ako između “okupacije” i palestinskog nasilja postoji ikakva korelacija, povijest nas uči, ona je obrnuto proporcionalna. Manje “okupacije” uvijek je vodilo prema više palestinskog nasilja. Nesretno izraelsko povlačenje iz pojasa Gaze 2005. i susljedno palestinsko nasilje krunski su dokaz za to.

image

Pojas Gaze

Omar Al-qattaa/AFP

Perić često olako koristi pojmove “okupacija” i “kolonizacija” pa bi bilo dobro osvijestiti i ovo: bliskoistočnim je zemljama u posljednje dvije tisuće godina prohujalo puno osvajača i kolonizatora: Rimljani, Arapi, Turci, Britanci i Francuzi neki su od njih. Kako je koja sila propadala ili jačala, tako je jednu kolonijalnu vlast zamjenjivala druga. Samo se jedan narod nakon burnih povijesnih previranja uspio osloboditi kolonijalizma i dekolonizirati svoju zemlju - Židovi. Perićevo opravdavanje Hamasova terorizma tobožnjom borbom protiv kolonijalizma i okupacije ne samo što je moralno neprihvatljivo nego je i povijesno neutemeljeno.

U osam točaka teksta koji potpisuje, Perić se zapetljao u razbacanim tvrdnjama i površnim tumačenjima svega i svačega, u rasponu od arapskog časopisa Filastin, osnovanog 1911. između ostaloga upravo s ciljem opismenjavanja lokalnoga arapskog stanovništva, do “AIPAC-ovih poluga u Washingtonu”, što je uobičajen antiizraelski argument. Cinično navodi i riječi bivšega specijalnog izvjestitelja UN-a za ljudska prava Michaela Lynka koji u svom pristranom izvješću reciklira optužbe NGO-a povezanih s terorističkim skupinama, prema kojima u Izraelu vlada apartheid. U Izraelu, u kojem živi šezdeset puta (ne posto; puta!) više Arapa nego što je ostalo Židova u čitavom islamskom svijetu! To je kao citirati Vladimira Putina kako bi se dokazalo da u Ukrajini vlada nacizam.

Žalosti me što se na četiri broja Globusa razvukla polemika oko nečega što bi trebalo biti jasno svakome zdravog razuma i osjetljive savjesti: ubijanje ljudi ne nagrađuje se političkim ustupkom. Džihadizam i antisemitizam ne mogu se suzbiti popuštanjima, a kamoli stvaranjem države utemeljene na njima.

Džihadizam i antisemitizam jedina su poruka pokliča “Od rijeke do mora!”. Marksistička studentska mladež koja ga uzvikuje nema pojma o njegovu povijesnom, rasističkom i šerijatskom kontekstu, pa sam je zbog toga s pravom nazvao neukom. Kako znam da nema pojma? Pa po tome što ne znaju ni o kojoj je rijeci i o kojem je moru riječ! Ali njihova neukost nije nepremostiv problem; mladi su, naučit će. Neki od njih možda upišu i moje kolegije na Fakultetu političkih znanosti. Obrazovanje čini čuda, čemu sam puno puta svjedočio, čemu nastojim pridonijeti i od čega ne odustajem. No problem jest kad to ne razumiju ozbiljni poslovni ljudi koji tvrde da sukob proučavaju “20-ak godina”. To upućuje na nepoučljivost, što je za razliku od neukosti trajno stanje. Od takvih dižem ruke.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:24