BRUXELLESKI NAPUTAK

TEHNOKRATSKA VLADA Monti je iz Vlade potpuno izbacio političare i tako spasio Italiju od propasti

Monti je iz Vlade potpuno izbacio političare i ispunio je samo uglednim ekspertima, a reformski program stručnog premijera Papademosa sad provodi "buntovnik" Cipras. I Italija i Grčka tako su spašene od propasti
 AP








Jedno vrijeme se činilo da su vlade sastavljene od stručnjaka, a ne političara, spas za zemlje u kojima je politika prije toga ili previše divljala ili bi rezultati na izborima bili takvi da bi opcije sastavljanja vlade doveli pred zid. U vladama i inače ima stručnjaka koji se brinu o resoru, pa su tako liječnici vrlo često ministri zdravstva, a uvijek i svuda ekonomisti ministri financija. To su ljudi koji često ne moraju biti na listama, nego ih premijer imenuje na to mjesto zbog razumijevanja materije. Dok je koalicija nezavisnih lista Most inzistirala na nestranačkoj osobi za premijera, cirkulirala su razna imena, od kojih više nitko nije u aktivnoj politici. Svi su po struci ekonomisti. Nije Hrvatska jedina zemlja u kojoj su dolazili na takve ideje.

Talijani su imali nekoliko stručnih vlada koje su dobro funkcionirale i tamošnji građani su se navikli da ih povremeno vode stručnjaci. Grci su imali privremenu tehnokratsku vladu od studenog 2011. do svibnja 2012., kad se naglo povukao PASOK-ov premijer Jorgos Papandreu, pošto se našao faktički ucijenjen od europske elite oko načina rješavanja krize duga i zatražio referendum o zahtjevima iz Bruxellesa. Privremena vlada u Grčkoj, tada, dogovorena je u samo četiri sata razgovora između koalicijskih partnera PASOK-a i Nove demokracije i predsjednika Papuliasa.

Iz Bruxellesa, Berlina i Pariza sugeriralo se da premijer bude ekonomist Lucas Papademos, do tada potpredsjednik Europske centralne banke. Papademos je prvi uzeo u ruke situaciju s dugom, koliko se moglo, dakako, jer je zemlja bila doslovno uništenih institucija. On je imao strašan zadatak. Prvo, cilj mu je bio da zemlja ne bankrotira, nego da dobije pomoć iz EU. To je bilo uvjetovano rezovima, a to znači smanjenjem povlastica, o kojima smo svi čuli, a to su trinaesta, četrnaesta i petnaesta plaća, bonusi za točan dolazak na posao, i slično. EU je počela inzistirati na to da reforme nadgleda Troika. Za te poteze Papademos je trebao imati podršku dvije velike stranke i želio je njihove predstavnike u svoju tehnokratsku Vladu. To je bilo vrijeme velikih štrajkova i praznih blagajni, a opet, dok su Grci još imali novca i nitko nije ni slutio koliko će dugo trajati kriza. Što je Papademos bio manje populističan, određeniji, ozbiljniji, realniji, pribraniji, to je sve više ključalo. Formirale su se krajnje desne stranke, a Syriza, a to je također bila slaba koalicija malih stranaka, počela je rasti na ljevici. PASOK je sve više padao i rasipao se. Danas je Syriza na mjestu na kojem je ranije politički bio PASOK, ali premijer Cipras u mnogomu, zapravo, vodi politiku koju je prvi trasirao premijer Papademos.

Kao što je u Hrvatskoj potres izazvala pojava treće opcije, tako su Španjolci prvi puta nakon 30 godina prekinuli dvostranački sustav jer se dvjema strankama centra koje su se smjenjivale na vlasti ovaj put pridružila treća, Podemos, i odmah iza nje Ciudadanos.

Pred Španjolcima su mnogi tjedni kompleksnih i teških pregovora, ali zasad nema naznaka da bi pribjegli rješenju postavljanja stručnjaka. Sličnu situaciju kao u Španjolskoj imao je i Portugal.

U Hrvatskoj smo možda i pretjerivali u zgražanju nad tim koliko dugo nemamo vladu, jer druge zemlje za takvo što trebaju kudikamo više vremena.

Još i sad jedinstven slučaj je Belgija, koja je više od godinu dana bila bez vlade i normalno funkcionirala. Vrlo često Belgija se u drugim zemljama navodi kao svijetao primjer da vlada, zapravo, ne treba jer se pokazalo da se fino može i bez nje.

No, vrlo decentralizirana Belgija posve je pogrešan primjer za takvu tvrdnju. Kraljevina je funkcionirala jer je sastavljena od vlada tri pokrajine i tri jezične zajednice, koje su potpuno normalno vodile svoju upravu. Belgijanci su morali na isteku godine dana popustiti nagovorima jer je njihov Bruxelles ipak glavni grad Unije koja propagira zajedništvo i jer su morali potvrditi proračun kako bi ga dali na uvid Europskoj komisiji zbog analize koja se provodi u okviru mehanizma europskog semestra. U Hrvatskoj smo se nakon ovih izbora poigravali likom premijera stručnjaka, od građana neizabrane osobe koja bi sjedila u glavnoj, kako se to odnedavno govori, fotelji, a kojoj bi sekundirali dva potpredsjednika, šefovi SDP-a i HDZ-a.

Dok se isprobavalo i debatiralo, vrtjela su se razna imena, no bilo je jasno ovo: jedini oko kojeg bi se mogli složiti morao bi imati dovoljno autoriteta u javnosti, a ipak biti dovoljno slab da bi ga dvojica jakih šefova stranaka mogli politički potezati na svoju stranu. Oko jake, a posve autonomne osobe, recimo Milana Bandića, ne bi se nikad složili.

Slab čovjek na jako mjesto, to je, inače, briselski recept.

Iako je upravo čelnik koalicije nezavisnih lista Božo Petrov prvi počeo govoriti fotelja, fotelja, fotelje, pozivajući stručnjake, bilo je jasno da se oni ne bi strateški zavalili u foteljama, nego da bi trebali nešto raditi.

Što će im eksperti ako ne za rad?

Pozivanje ekspertnog premijera i Vlade sugerira da sami političari nemaju dovoljno povjerenja u same sebe. Premijeri i ministri trebali bi biti karizmatične osobe, lideri, koji imaju viziju, a zamjenici ministara, pomoćnici, trebali bi takvu viziju odrađivati, provoditi u djelo. Najpoznatije su talijanske tehnokratske vlade, a među njima Marija Montija od 2011. do 2013.

Kao i Lucas Papademos, i Mario Monti pozvan je nakon veće krize. U talijanskom slučaju Berlusconi je izgubio izbore, ali je i dalje bio moćan. Kako je Berlusconijeva Vlada bila obilježena koalicijom u kojoj su svi natezali svoje interese, a nikome nije bilo ni najmanje stalo do pravog posla koji bi vodio oporavku. Italija je bila u priličnoj opasnosti da izgubi tlo pod nogama, a da se to dogodilo, pitanje je što bi bilo s cijelim europskim sustavom.

Na neformalni prijedlog iz Bruxellesa, Berlina, Frankfurta, gdje je uprava eura, i Pariza, predsjednik Napolitano je pozvao Montija da sastavi ekspertnu Vladu. Vrlo ozbiljan, distanciran gospodin, s ugledom velikog stručnjaka i vrlo uspješnog povjerenika Europske komisije koji je dobio pravnu bitku s Microsoftom, njegov je povijesni zadatak bio i da spasi Italiju od bankrota, ali i da vrati ugled i dostojanstvo svojoj zemlji nakon Berlusconija, kojeg su, na kraju, u Bruxellesu doživljavali skoro kao klauna. Monti je okupio vladu stručnjaka, kakav je bio i sam. Svi su njegovi ministri bili pametni ljudi s fakulteta. Za razliku od Papademosa koji je na tome inzistirao, Monti nije htio političare u svojoj vladi, bježao je od njih kao zmija. Bilo mu je dovoljno da ima podršku predsjednika Republike, konsenzus u parlamentu i veliku podršku Bruxellesa.

Objašnjenje iza odluke o premijeru stručnjaku i vladi stručnjaka jest da takva ekipa može provesti teške reforme, što političari ne mogu jer svaki čas moraju nekome pružati ili činiti usluge. Ne radi se samo o pojedinim političarima, nego se niti jedna stranka ne bi usudila provesti reforme, jer reforme idu preko leđa običnog čovjeka, pa bi se narod osvetio. Zato političari ponekad naprave korak unatrag i puste stručnjacima da odrade posao, a daju im podršku sa strane. Zamisao je da onda vlada stručnjaka mirno radi ono što treba. E kad bi tako bilo. Monti je imao izuzetan ugled i zaista su ga građani gledali kao spasitelja, pa je on izvršio svoj zadatak. Nisu ga, kao Papademosa, gledali kao previše odsječenog od narodnog tkiva ili čak plaćenika međunarodnog kapitala. Berlusconi je u parlamentu bio utišan nekom vrstom političke ucjene. Mario Monti osjećao se dovoljno jak da čak i zauzima autonoman kurs prema Angeli Merkel i, kad se gleda sad, promijenio je neke njene odluke na bolje. Njegovo mjesto sigurno nije bila fotelja, nego vrlo težak posao. Konačno, kad su bili sazvani izbori, probao se boriti sa svojom malom centrističkom strankom, ali bio je tek četvrti. Na premijerskom mjestu prvo ga je zamijenio Enrico Letta, a sad u Bruxelles dolazi šarmantni Matteo Renzi, čovjek koji čvrsto drži političku moć u rukama, a može provesti i neke reforme, ali ne bi to mogao da mu put nije očistio Mario Monti.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus naslovna broj 1305

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 09:39