KOMENTAR

ZA GLOBUS PIŠE IVICA ŠOLA Kao katoliku nije mi lako gledati film u kojem papa gradi kult samoga sebe

U Wendersovu filmu o Bergogliu nema ni vjere ni Isusa: to je kič u kojem je papa Franjo sam sebe proglasio svetim, gotovo spasiteljem čovječanstva
 Tony Gentile / REUTERS

Nije grijeh kritizirati papu, dapače, može se..., to su riječi koje je papa Franjo izrekao govoreći talijanskim biskupima u svibnju mjesecu ove godine. No istina je sasvim drugačija, tkogod je imao riječi kritike prema papi Franji, u Vatikanu ili izvan njega, ili mu nije bio po volji, maknut je ustranu, ili čak pritvoren, kao pater Stefano Maria Manelli, inače rođeni Riječanin, i oblaćen najnižim klevetama. Medijska slika pape Franje i njegov stvarni lik i način upravljanja Crkvom su u neskladu. Razlog tome je – propaganda, kult ličnosti koji niti jedan papa nije gradio o sebi i oko sebe. Posljednji slučaj, kada je Vatikan pozvao Wima Wandersa i naručio (!) da napravi, kako su rekli, ne film o papi, već film s papom, mnogima je prelio čašu. Dovoljno je pogledati sam trailer kojim je u Vatikanu najavljen ovaj dokumentarac, “Papa Francesco - Un uomo di parola”, pa čak i onima koji nisu pogledali cijeli film postaje jasno da se “genijalnost” ovog filma, što su uočili i recenzenti ateisti, kao i vjernici, poput Locatellija, sastoji u tome da je snimljen film o papi u kojem nema vjere, nema svetoga, nema Isusa, dominira papa Franjo i njegov društveno-politički aktivizam.

Locatelli cinično sažimlje: “Bergoglio s Wendersom raspravlja o velikim pitanjima čovječanstva, manje o onima moralne i religiozne naravi... Ja sam, kao laik, među onima koji žale za vremenima u kojima su pape propitivani o pitanjima svetoga, božanskoga, o odnosu religioznog i moderniteta, i ne čini mi se da je ovaj papa jedan od njih.” Naprotiv, središnja pitanja o kojima papa Franjo govori nisu ni Isus ni vjera, filmom dominiraju “progresističke teme” poput ekologije, globalnog zatopljenja, migranata, harmonije među ljudima, jednakosti, siromaštva, kao da se ne radi o papi već o bilo kojoj pop-zvijezdi ili hollywoodskom staru koji za vlastitu samoreklamu poput misice priča o miru u svijetu. U filmu, kao i u svakoj propagandi, ima puno emocija, spektakularnih scena sa Franjinih putovanja, ali premalo misli, i gotovo ništa specifičnosti kršćanstva, gotovo ništa Isusa, a to nije niti ekologija niti antikapitalistički gard, to rade i nevladine udruge, već briga za (vječno) spasenje duša. Kako je primijetio Matt Gaspers, papa Franjo u ovom filmu zapravo “glumi samoga sebe”.

Iz ovog na hollywoodskoj matrici oblajhanog Bergoglia isijava temeljna greška koju su sve pape izbjegavale, a na nju upozoravao osobni biograf i medijski savjetnik Ivana Pavla II. Vittorio Messori: “Papinstvo je služba, a ne personality.” Kada se ovo “pravilo” zanemari, da zaboraviš da si nasljednik svetog Petra, Kristov vikar, a ne “osobnost”, onda dobijete Bergoglia koji je, doduše, papa, ali koji je ovim dokumentarcem po narudžbi, u povodu pete godine njegova pontifikata, napravio samoveličanje, zasjenio i Isusa i Crkvu i istine vjere, o kojima jedan papa u filmu gotovo da i ne govori!? Poznata je i zgoda iz života sv. Ivana Bosca, na Messorijevu tragu, kada je izabran papa Pio IX., a narod počeo vikati “Živio papa Pio IX.”, da bi don Bosco upozorio: “Ne, kličite samo živio papa!” Nebitna je osoba, bitna je Petrova stolica i nasljednik, služba, a ne osobnost.

Ukratko, ovo je film u kojem je papa Franjo na najkičastiji način napravio vlastitu hagiografiju, samoproglasio se svetim, gotovo spasiteljem čovječanstva, a od katoličanstva napravio “soft religiju”, neku vrstu smjese New Agea i loših socrealističkih filmova. Nema u ovom filmu mjesta za poziv na obraćenje (obratite se i vjerujte Evanđelju, to je bio Isusov “program”, a ne briga za jaja galapagoške kornjače uslijed klimatskih promjena), tek posvuda Bergoglio kao “osoba stoljeća” koji “propovijeda”, zapravo asocira nekakvu novu globalističku i sinkretističku religiju, poput poziva Nietzscheova Zaratustre, “okrenutu Zemlji”, jer nebo je, valjda, prazno.

Da bi sve to bilo izvedeno, a to je jedna od središnjih tema filma, bilo je potrebno izmanipulirati život svetog Franje Asiškog i uz pomoć njega Bergoglia prikazati kao njegovu “reinkarnaciju”. Tako sveti Franjo, koji iz poniznosti nije želio da ga zarede ni za svećenika, a kamoli da postane papa, biskup, kardinal, što je sve Bergoglio bio i jest, najednom postaje ekologist, animalist, nešto kao današnji vegani, te osoba koja, kao i aktualni papa, ne želi prozelitizam, već “jedinstvo cijelog čovječanstva”. Mo’š si mislit kako je sveti Franjo bi protiv “prozelitizma” o kojem u filmu govori Bergoglio, miješajući ga s navještajem, budući da je asiški svetac čak i sultanu nudio Krista. Dakle, i sam sveti Franjo ispražnjen je od Krista, pa pomalo podsjeća na nekog hipika iz sedamdesetih godina ili na Bandića kada dođe na Kozari bok. Sasvim suprotno, asiški svetac reformirao je Crkvu tako da je “reformirao” sebe, nije vrijeđao subraću kao, što film donosi, papa Franjo svoje suradnike u Kuriji, nije se razmetao svojim siromaštvom kao socijalno-političkom kategorijom, već kristocentričnom i kristolikom, a još manje je naručivao za života “Wenderse” svoga doba da na freskama hvale njegov lik i djelo, a ocrnjuju ili stavljaju u drugi plan Crkvu i Krista.

Za cjelovitu sliku treba spomenuti da ovo nije prvi film snimljen o jednom papi, ali ne ovakve, propagandističke i samoveličajuće, marketinške naravi, i ne za života. Snimljen je, među inim, i film o papi Piu XII. “Pastor Angelicus” (Anđeoski pastir). No u središtu zbivanja nije Pio XII., iako se hvali njegovo zauzimanje, već, kako piše Corrispondenza Romana, “zaokupiranost pape Pia XII. za sudbinu duša otkupljenih Kristom i žurnog obraćenja, film govori o Isusu i njegovim prioritetima koje ostvaruje preko svog ‘vikara na zemlji’, preko pape”. To nije papalatrijski, već klanjanje Kristu, a ne obožavanje pape. Papa je sluga, u smislu sredstva, a ne glavna “zvijezda”, kao Bergoglio u Wendersovu uratku.

Crkva ima, nesumnjivo, mnogo mana, čine ju ljudi, Crkva treba reformatore, obnovitelje, no u dokumentarcu o papi Franji nema ni spomena što je doista konkretno do sada papa Franjo napravio, je li možda negdje pogriješio u kadrovskoj politici (a jest, debelo, no o tome drugom prilikom), kakve biskupe imenuje, zašto ne voli teologe, intelektualce, zašto nije uspio doktorirati (možda je tu problem), zašto je kao nadbiskup Buenos Airesa, kada je tako veliki pastoralac, ostavio prazno sjemenište, biskupiju bez zvanja kojoj dio tereta nose i naši, hrvatski svećenici i redovnici, koja je bila njegova uloga tijekom Videline diktature...? Mnoštvo je pitanja koja bi dokumentarac ovoga tipa trebao postaviti, a papa odgovoriti, bez prejudiciranja bilo kakve njegove krivnje, tek da osim do kraja neukusnog hvaljenja lika i djela Jorgea Maria Bergoglia Wendersov i papin film dobije sfumature, pa tako nuka na zaključak da se radi o propagandi, koja se danas naziva marketingom ili PR-om.

Osobno, s obzirom na to da papa Franjo snažno kritizira svoju Crkvu, za što uistinu ima materijala, često sam postavljao sljedeće pitanje. U toj istoj Katoličkoj crkvi, od kada je malo kasnije zaređen, papa Franjo je bio stalno u poziciji moći: bio je “šef” isusovaca, bio je biskup, nadbiskup, kardinal, član različitih tijela u Vatikanu... Logično se nameće pitanje, što je taj čovjek koji je stalno bio u poziciji moći, u poziciji donošenja odluka, sam radio sva ta silna desetljeća da Crkva baš toliko ne valja, a on valja i snima dokumentarce o vlastitom liku i djelu u maniri globalnog mesije, snima vlastiti svetački životopis?

Kao katoliku nije mi lako pisati ovakve tekstove, ali jednako tako kao katoliku koji shvaća stožernu važnost institucije papinstva za Katoličku crkvu nije mi lako gledati ovakav film o papi, film koji je skrojen po mjeri kulta ličnosti, a ne istina vjere koje papa ne eminentan način simbolizira, naviješta, čuva i promiče. Dokumenti Crkve jasno govore o važnosti medija kao sredstvu (sredstvu, a ne svrsi) evangelizacije, a tu je film posebno zahvalan žanr. Ovaj film ne mogu povezati s evangelizacijom, i to je cijeli problem.

Kome će se kod nas svidjeti ovaj film? Za Ivana Pernara i Matu Kapovića iz Radničke fronte sam siguran. Vjerniku kojemu je stalo do pape i institucije papinstva, pa i do Kristove “oporuke”, koji poznaje narav Crkve i kršćanstva, možda je bolje ne gubiti vrijeme...

Tko sam ja, malen i stostruko manjkav, da sudim papu? Ne, ne sudim papu, nego film o papi koji ne postoji. Osim kao medijska slika.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 05:48