KOMENTAR

ZA GLOBUS PIŠE IVO LUČIĆ Zašto se kao član vijeća za prošlost ne slažem sa svim njegovim zaključcima

Moje zamjerke odnose se na činjenicu da simboli komunističkog totalitarizma nisu uvršteni među ostala jednostrana sporna obilježja
 Marko Todorov / CROPIX / CROPIX

Prošli tjedan održana je posljednja sjednica Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Očekivano, godina dana rada nije bila dovoljna za postizanje konsenzusa oko sadržaja dokumenta koji ipak predstavlja okvir unutar kojeg se vodio dijalog. Umjesto dokumenta usvojen je Zaključak čija točka četiri glasi: “S obzirom na mnogobrojne probleme koje dotiče, Dokument je za pojedine članove Vijeća prihvatljiv, dok je za pojedine samo djelomično prihvatljiv. U tom smislu, ovaj dokument, osim što potvrđuje visoku razinu dijaloške kulture, ostavlja punu slobodu svakoj osobi koja je sudjelovala u radu Vijeća da izrazi svoja vlastita stajališta o pitanjima na koja se u Dokumentu daju odgovori s kojima se ona ne slaže. Ta stajališta mogu biti dostavljena Vladi Republike Hrvatske radi njihova prilaganja uz Dokument te čine dio ukupne dokumentacije.”

Kao član Vijeća, a u skladu s navedenim Zaključkom, dva dana kasnije, skupa s još četvero članova Vijeća izradio sam i potpisao “Vlastita stajališta” o onome dijelu Dokumenta s kojim se ne slažem. Naše zamjerke odnose se prije svega na činjenicu da simboli komunističkog totalitarizma nisu uvršteni među ostala jednostrana sporna obilježja. Svjesni smo da ti simboli predstavljaju dio identiteta i ukupne društvene legitimacije dijela današnjega hrvatskog društva te stoga smatramo kako započeti dijalog treba nastaviti. Potpisana “Vlastita stajališta” poslali smo Vladi te su ona priložena uz Dokument i postala su dio ukupne dokumentacije odnosno “preporuka” koje Vlada, ako želi, može koristiti za uređenje prostora suočavanja s prošlošću i pravno reguliranje upotrebe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima, baš kako to i piše u Odluci o osnivanju Vijeća od 2. ožujka 2017. Time smo završili svoj rad i Vijeće je prestalo postojati.

Zagreb, 280218. 
Vlada.
Banski dvori.
Sjednica Vijeca za suocavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih rezima. 
Na fotografiji: Ivo Lucic i Antun Vujic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
CROPIX

Vijeće nije bilo nikakva “ideološka komisija” niti zamjena za “komitete za historiju” kakvi su postojali u bivšoj državi u vrijeme komunističke vlasti. Nismo imali ovlasti ni ambiciju donositi uredbe niti naredbe niti smo držali da raspolažemo apsolutnom istinom. Ipak, od prvoga dana rad Vijeća bio je pod posebnom pažnjom javnosti. Mediji su tražili informacije, zainteresirani pojedinci i organizacije slali su svoje priloge, učestali su komentari po društvenim mrežama. Jedni su bili jako uvrijeđeni zato što nisu pozvani u Vijeće, drugi su bili povrijeđeni zato što je Vijeće uopće osnovano – jer tko to, osim valjda njih, ima pravo propitivati ideološke dog­me i njihove partikularne istine. Kritike upućene Vijeću dosezale su povremeno i patološke razmjere. Izljevi bijesa i mržnje dolazili su slijeva i zdesna, ako to još uvijek nešto znači u društvu ozbiljno poremećenih kriterija i vrijednosti.

Osobno sam dobivao manje ili više dobronamjerne savjete i poruke oko toga “što bi trebalo” uraditi i kako bih se trebao postaviti u radu vijeća. Nerijetko sam elektroničkom poštom ili na drugi način dobivao i prave male lekcije iz povijesti o tome kako je “hrvatska državnost utemeljena na antifašizmu” ili elaboracije o “prastarom hrvatskom pozdravu”. Nisam se ljutio na “trebalobiste” niti na samoproglašene i angažirane “učitelje povijesti” jer mi je jasno koliko je naša prošlost još uvijek živa i traumatična i koliko je ona važan dio naših identiteta, kao i društvene legitimacije. Zato razumijem i histeriju koja se javila nakon završetka i predstavljanja rada Vijeća. Ipak, mislim da je potrebno i ukazati da nju najčešće potiču i pojačavaju oni koji se užasavaju mogućnosti završetka ideološkog rata, jer su zatočeni u prošlosti i žive od sukoba. Većina njih rođena je poslije Drugoga svjetskoga rata, a mnogi, i to oni najbučniji, propustili su priliku dokazati se u Domovinskom ratu, pa pokušavaju to nadoknaditi angažmanom u ideološkom ratu što ga sa sigurne udaljenosti i bez ikakva osobnog rizika potiču i promiču. Groze se dijaloga, jer se u njihovoj suženoj ideologiziranoj svijesti “s neprijateljem ne pregovara”; kao i kompromisa koji je za njih uvijek “truo”. Neće stati dok svima ne nametnu svoje viđenje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a o budućnosti se ovdje radi. No prije nego nešto kažem o budućnosti vratit ću se još malo u prošlost.

Kada je jugoslavensko/srpsko političko i vojno vodstvo krenulo u napad na Hrvatsku kako bi vojnom silom porazilo hrvatske snage i prisililo hrvatsko političko vodstvo na kapitulaciju, krenuli su iz tri pravca. Prvi je bio onaj izvana kojim su išle vojne postrojbe: Prva proleterska gardijska divizija JNA, Gardijska brigada, korpusi JNA i brojne srpske dragovoljačke postrojbe. Drugi je pravac napada vodio iznutra, s okupiranih hrvatskih prostora; njime su zajedno s JNA stupali Martićevi milicionari i pobunjeni srpski “ustanici” u raznim formacijama. Trećim pravcem išli su oni koji su sve činili da onemoguće organizaciju obrane, delegitimiraju vlast i kompromitiraju državu. Važno mjesto u tome imali su agenti jugoslavenske vojne protuobavještajne službe (KOS) koji su u kolovozu 1991. minirali Židovsku općinu i groblje u Zagrebu. Time su htjeli označiti i prokazati hrvatsku vlast i državu kao antisemitsku te onemogućiti njezino međunarodno priznanje. Ništa manje efikasni u miniranju hrvatske državne politike nisu bili ni oni koji su proglašavali obnovu Nezavisne Države Hrvatske, isticali Pavelićeve slike, proganjali “snajperiste” po bogatijim gradskim stanovima, pozivali na obračun s “izdajnicima”, “mjerili kukuruz” i spremali juriš na Banske dvore. Otrovne plodove njihova zajedničkog rada tadašnja je jugoslavenska diplomacija predstavljala diljem svijeta kao izvorne hrvatske. Isto tako, njihovo današnje djelovanje, odnosno rad njihovih sljedbenika, i te kako koristi srbijanskoj diplomaciji u slabljenju ukupne hrvatske moći i utjecaja.

Dugoročno, još učinkovitiji bili su oni koji su pružali i još uvijek pružaju “tihi” otpor samostalnoj hrvatskoj državi, izgradnji njenih institucija i društva. Među takvima su uz prethodno spomenute i brojni pripadnici nove klase nastale na jugoslavenskoj komunističkoj ideologiji unutar socijalističke birokracije. Iz pragmatičnih razloga komunističku su ideologiju zamijenili “liberalizmom”, a u prvi su plan istaknuli “antifašizam”, ne kao demokratsku vrijednost, već kao ideologem i efikasno sredstvo za diskreditaciju političkih protivnika. Takav je “antifašizam” prije svega proizvod kominternovske propagande iz tridesetih godina dvadesetoga stoljeća kojom su komunisti uspjeli svojim idejama inficirati demokratska građanska društva.

Za ovu priliku, u kontekstu naših “Vlastitih stajališta” važno je istaći kako je komunistička izmišljotina da je antifašizam istovremeno i demokratizam te da je antikomunizam istodobno i fašizam, jer na toj tvrdnji onemogućavali su, a sada otežavaju, jasno razlikovanje između demokracije i totalitarizma, ma kakav on bio. Jugoslavenski su komunisti gradili “državni socijalizam” u čijem temelju je bio jedan vođa i jedna partija koja je vladala kombinacijom partijsko-policijskog terora i ideologizirane privole stanovništva. Koliko god euforična bila slavlja pobjede nad fašizmom, ona nisu mogla niti mogu prikriti činjenicu da se zapravo radilo o jednakoj ili pak srodnoj psihičkoj shemi funkcioniranja fašizma i (komunističkog) antifašizma, bez obzira na njihova oprečna sadržajna određenja. Ta se srodnost manifestira i u istovrsnoj reakciji prema demokratskim vrijednostima, dijalogu i kompromisu. Zato se iz aktualne hrvatske perspektive prema njima i njihovim simbolima valja odnositi na isti način – pospremiti ih u muzeje tamo gdje i spadaju relikti prošlosti.

Hrvatska je danas članica NATO saveza i Europske unije. Unatoč problemima koje ima, a koji su svakako i dio povijesnog nasljeđa, Hrvatska razvija i jača vojni i politički savez sa Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelom. Hrvatska pobjednička vojska oprema se njemačkim haubicama, američkim borbenim helikopterima i izraelskim zrakoplovima. Hrvatski komandosi vježbaju skupa s britanskim, a hrvatske postrojbe su u međunarodnim misijama od Litve i Poljske do Afganistana. Svi su oni ukrašeni i označeni simbolima hrvatske državnosti koji su zapisani u članku 11. Ustava Republike Hrvatske i razrađeni u mjerodavnom zakonu. Nikakvi ih drugi simboli ne mogu zamijeniti niti su im po važnosti ravni. Zato je bitno, prije nego što krenemo sa sljedećim krugom suočavanja s prošlošću, suočiti se s budućnošću i zapitati se što mi zapravo hoćemo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 12:09