ZA ISTORIČARE I POVJESNIČARE NEMA POMIRENJA Ne treba imati previše iluzija, ali ne možemo čekati pomirenje hrvatskih i srpskih političkih elita

Hrvatsko-srpsko pomirenje u historiografiji - pretpostavka ili posljedica političkog pomirenja?

Tekst pod tim naslovom napisao sam i objavio u jednom znanstvenom časopisu 2000. godine, dakle prije gotovo dva desetljeća. Ovih sam se dana na njega podsjetio i sa žaljenjem zaključio da se situacija na tom planu nije mnogo promijenila. Kao da je vrijeme stalo. To mnogo govori i o politici u Srbiji i Hrvatskoj i o historiografiji.

Pomirenje je intelektualni proces, kojemu ekonomski i drugi kontakti mogu pripomoći, ali ga ipak moraju osmisliti intelektualci, uključujući i historičare, u posve slobodnoj diskusiji. Potom ga treba provesti politika.

Gdje se, u tom sklopu, nalazi historijska znanost u Hrvatskoj i Srbiji? Čime su opterećena znanja o povijesti u tim sredinama? Od druge polovine 80-ih ona su u Srbiji opterećena mistifikacijama, kultom žrtvovanja i opsjednutosti prošlošću. U javnosti je prevladala svojevrsna historicistička histerija i potpuno ignoriranje povijesnih činjenica, što je imalo i jasan ratnohuškački smisao.

Danas, 30 godina poslije, stanje u Srbiji karakterizira podijeljenost – s jedne su strane oni koji nastavljaju opću orijentaciju historičara izvanrednog znanja, sposobnosti sintetiziranja, i iznad “Posvadili smo se i zaratili preko povijesti”. Je li se moguće preko nje miriti? Ne treba imati previše iluzija, ali već i mali koraci u dobrom smjeru bili bi veliki pomaci nabolje svega čovjeka, poput Sime Ćirkovića, Osječanina rodom, koji je u knjizi Srbi među evropskim narodima (2004.) napisao: ”Na duži rok gledano, Srbija i države u kojima Srbi žive kao manjina streme istom cilju dobrovoljno se podvrgavajući načelima modernog svetskog poretka. Ni granice nisu nepropustljive, niti imaju onaj značaj kao u vreme oko 1900; sve brojnija su sredstva komunikacija koja se na granicama ne zaustavljaju. Razdvojenim delovima srpskog naroda ne predstoje ‘borbe za oslobođenje i ujedinjenje’, već zadatak da obnove pokidane veze sa susedima, evropskom i svetskom zajednicom, da povrate sposobnost recepcije onoga što se u savremenom svetu stvara za dobro i napredak ljudskog roda.”

S druge strane stoje riječi Milorada Ekmečića iz njegove knjige Dugo kretanje između klanja i oranja (2008.) - ”budućnost gledamo kroz tamu”. Ekmečić je bio, valja podsjetiti, jedan od najvažnijih promotora raznih mistifikacija prije 30 i više godina, pa onda, slijedom toga, i jedan od najvažnijih ideoloških i duhovnih pokretača borbe za ”državu svih Srba”, koja je završila povijesnim slomom, nanijevši strašne patnje i krvave žrtve drugima oko sebe, a i samim Srbima. Ekmečićev gubitnički pesimizam i strah rezultat je propasti njegovih nacionalističkih i velikodržavnih ideja, zapravo nastavak onih trendova koji su u srpskoj javnosti već etablirani 80-ih godina 20. stoljeća.

CROPIX, Arhiva, Josip Bistrovic

Hrvatska se historiografija u to doba nije žurila s pisanjem nove povijesti. Potkraj 80-ih predvrednovanje hrvatske bliže i dalje povijesti pokrenuo je ponajviše Franjo Tuđman. Mogao bih prihvatiti Tuđmanove danas već legendarne riječi kako ”NDH nije bila samo nacifašistička tvorevina već i iskaz želje hrvatskog naroda za samostalnom državom” da je dodao kako je većina hrvatskog naroda ubrzo shvatila da to nije država kakvu je željela, ili nešto slično. Ali Tuđman to nije učinio. Iako je on poštovao partizane, iako je bio daleko od ustaštva, njegove već spomenute riječi širom su otvorile vrata raznim revizionističkim teorijama. One su se dobrim dijelom svodile na ustašonostalgiju. Kada je ta maligna strategija uzela maha, kako 90-ih, tako i u proteklim godinama, vlast je postala nedopustivo tolerantna i prema ustašoidnim ekscesima.

Međutim, u ovom tekstu ne govorim o tim revizionističkim teorijama (njima ću posvetiti poneki članak u bližoj budućnosti), nego o mogućnostima pomirenja.

A te su mogućnosti danas krajnje skučene, ponajprije stoga što je upitno žele li političke elite na vlasti istinsko pomirenje, odnosno na kakvim osnovama žele to pomirenje. A i javnost, pogotovo u ovo vrijeme intenzivnog korištenja društvenih mreža, bombardirana je svakovrsnim revizionističkim tezama i teorijama, zapravo lažima. Jasno je da dio javnosti pomirenje ne želi, da drugi dio javnosti želi nekakvo pomirenje, ali onakvo kakvo ostalima nije prihvatljivo.

U takvoj situaciji pitanje je što mogu napraviti historičari, u svom uskom manevarskom prostoru. Valja voditi računa o tome da oni koji nisu podlegli raznim manifestacijama revizionizma nisu pretjerano brojni, a i da ne žive u politički zrakopraznom prostoru i da su izloženi svim vrstama pritisaka.

U jednom su dijelu i hrvatska i srpska historiografija pod pritiskom revizionizma koji se očituje, u različitim varijantama i mjeri, u relativiziranju ili negiranju ustaških ili četničkih (ili nedićevskih) zločina. Radi se, zapravo, o istom poslu, i ta historiografsko-zločinačka koalicija već duže vrijeme funkcionira izvrsno. Ona je višestruko štetna, jer zagađuje atmosferu, jer je u biti neistinita, jer osnažuje daljnje mitologizacije i mistifikacije (primjerice, obje strane o Jasenovcu). Sve to pomirenju ne daje nikakve izglede.

Intelektualno, pa i historiografsko pomirenje Hrvata i Srba nije daleko odmaklo. Pokušaji su pomirenja malobrojni, a ljudi koji se za njega izravno ili neizravno zalažu nisu dovoljno utjecajni. Usto, njihov glas i njihovu intelektualnu snagu nadglasavaju oni kojima pomirenje ne ide u prilog. No, mi ne možemo i ne želimo živjeti s kolektivnom krivnjom. Pred drugom stranom i pred vlastitom savješću ne želimo biti optuživani za nešto što nismo učinili, štoviše za zlodjela na koja smo upozoravali i osuđivali ih. U promicanju toga historičari moraju biti, na neki način, misaoni elitisti.

Kada sam u studenome 1993. sudjelovao na prvome skupu Srbi i Hrvati, u Mimari u Zagrebu, postignut je neki dogovor, više ili manje prešutan, barem među nekima od sudionika s hrvatske strane, da se ne postavljaju pitanja granica i odgovornosti za rat 1991.-1995. Danas je prvo pitanje suvišno, no pitanje odgovornosti za rat ostaje. Nažalost, u srpskoj javnosti nije prevladala svijest da je Srbija izvršila agresiju, kao što ni u hrvatskoj nije zaživjela svijest da su prema hrvatskim Srbima počinjene brojne nepravde, pa i zločini.

Više od četvrt stoljeća prošlo je od pada Vukovara, događaja koji je općenito prihvaćen kao vrhunac hrvatsko-srpskoga rata. Otad su mnogi kontakti uspostavljeni, ali iskrenog pomirenja nema. Jedni pri tome zaobilaze neriješene probleme i okreću glavu od njih. Drugi se nadaju i žele ”da život miri ljude”: takav je stav utemeljen na najboljim namjerama i pragmatičnosti, ali ne otklanja i ne može riješiti probleme.

Mi povjesničari ne možemo čekati političko pomirenje, jer ono ipak ovisi o političkim elitama. No, možemo i moramo raditi na historiografskom pomirenju. Nitko ne može reći da nije znao i osjetio da je i sam odgovoran, odnosno da ono što govori i piše nije ili ne bi moglo biti doprinos pomirenju (ili doprinos daljim svađama). Prvi korak pri tome mora biti deaktualizacija: utvrditi da je riječ o prošlosti, koja više nije politički, nego povijesni problem. Tu prošlost pak valja prepustiti historičarima i oni moraju imati glavnu riječ u njezinu tumačenju ili barem treba čuti što govore. Drugi je korak u poznanstvljenju historije, i prema van i prema unutra. Prema van treba afirmirati tezu kako je smisao znanosti u traganju za istinom te da su njezini rezultati trajno otvoreni za provjeru, popunu i usavršavanje, pri čemu je besmisleno konačna rješenja i apsolutne istine utvrđivati u dnevnopolitičkoj praksi. Dileme, hipoteze i cjelovita istraživanja ne smiju biti politizirani, a istraživači moraju uživati potpunu slobodu istraživanja, lišenu političkih pritisaka. Prema unutra pak valja promicati vrijednosti modernih historiografskih pravaca koji neizravno posve udaljuju povijest i historijsku znanost od politike.

Povijest koja bi nas trebala miriti ne smije biti neka vrsta naravoučenija, novokomponiranoga bratstva i jedinstva, odnosno zbirka lijepih primjera o Hrvatima i Srbima tijekom povijesti. Valja težiti deideologizaciji historijske znanosti i izboriti se za njezin dignitet te za pravo da javnost sazna realnu priču o Hrvatima i Srbima tijekom povijesti. Pri tome ne treba bježati od notorne činjenice da ima i da će nužno biti i više pogleda na tu prošlu stvarnost. Historičari time mogu pripomoći u smirivanju stanja, da kultura pomirenja počne nadjačavati kulturu osvete. Za hrvatsko-srpske odnose neće biti sporni samo NDH i Jasenovac odnosno Domovinski rat i Vukovar kao sublimacije kolektivne patnje, ali su oni svakako najosjetljiviji dijelovi tog problema.

Hrvati i Srbi, pa tako i njihove historiografije, ovise jedni o drugima. Slobodarstvo i demokratičnost na jednoj potiču slobodarstvo i demokratičnost na drugoj strani, a nesnošljivost na jednoj potiče nesnošljivost na drugoj strani. U informatičko doba taj svojevrsni zakon spojenih posuda vrlo dobro funkcionira. Valja potaknuti otvaranje. Nitko se ne može prisiliti da voli nekoga koga ne želi voljeti, ali se barem može naučiti trpjeti. Ako su to naši ciljevi i ako budemo sudjelovali u njihovu ostvarenju, to će biti solidna osnova da jednoga dana više, doduše, ne budemo lažna braća, nego, manje ili više, snošljivi, ako ne i dobri susjedi. Pomirenje se, naravno, mora odvijati na više razina. Ono neće doći samo iz politike. Ono mora stići i iz društva. U tome općem približavanju i procesu mirenja i historičari i historiografija svakako imaju značajno mjesto.

Posvadili smo se i zaratili preko povijesti. Je li se moguće preko nje miriti? Ne treba imati previše iluzija, ali već i mali koraci u dobrom smjeru bili bi veliki pomaci nabolje.