Mak kosoglavi

Šišanje, ludom radovanje

Ne baš tako davno, nagovoriti Maka na šišanje iziskivalo je gomilu strpljenja (ja) i bezočnog ucjenjivanja (on).
Mak danas na šišanje ide bespogovorno. U frizerski salon ulazi bezuvjetno. Ne traži ništa. Problem je što ne traži niti da ga se ošiša.
 Foto: iStock

- Idemo se šišati?

- A može sutra?

- Može, što ne bi moglo...

Ali što ćeš, kad dođe sutra, onda je to danas, više nije sutra. Pa je Mak apsolutno u pravu kad kaže: "A ne, ne bih danas. Al' može sutra."

Koliko mi je poznato, Mak još nije imao priliku gledati Kabaret, ali ipak mi svaki puta kad mu radim o glavi uzvrati s Tomorrow belongs to me... I tako mi tu igru budućnosti "Danas ne - bolje sutra" igramo sve dok mi u parku ne počnu prilaziti zabrinuti roditelji i upozoravati me da svog bradatog kolija moram držati na uzici umjesto što ga puštam da jurca gore dolje po toboganu.

Tada lupim šakom o stol. Neka se zna, sa mnom šale nema.

- Šišanje! Danas!

- Može - veli Mak, - al' ja bih kutiju lego kockica. I smetliće. I opremu za viteza. I papigicu, obećao si. Može i ribica, a i zečić. Hrčak! I sličice, pliiiz, fali mi samo dvadeset da popunim album! I sladoleda na povratku! I zombize! I onaj čips, a može i milkinisi! A za večeru mekdonalds! I onaj novi crtić, ima ga za kupit'. A može i onaj drugi, već sam ti rekao... A može i još neke igračke, možeš ih i ti izabrati.

I tako smo se mi kući pravilu vraćali s količinom legića s kojom se ne može mjeriti ni čuveni Legoland. Sličicama bismo mogli polijepiti sve reklamne panoe u gradu i još bi nam ostalo da sva djeca u Hrvatskoj popune svoje albume. Kad god bi čovjek ugledao konvoj od pet tegljača s prikolicama i oznakama "posebni prijevoz" kako tutnje prema Petrovoj ulici, mogao se bez rizika kladiti da se Mak i ja vraćamo sa šišanja.

- Mak, može šišanje danas? - upitao sam ga jednom, netom nakon što su mi u banci odobrili kredit na dvadeset godina kako bih financirao novo šišanje, spreman na to da će mu iznad glave prije prozujati Halleyjev komet nego frizerske škare.

- Može - poskoči dijete veselo, kao nikad do sad, - al' ja bih irokezu!

- A jel mogu ipak legokockice? Dvije tone više nego zadnji put... Ma evo, četiri tone! Krdo vijetnamskih praščića? Četiri Playstationa 4? Put oko svijeta? Bilo što... - glas mi drhti, na rubu sam plača.

Foto: iStock
Na kraju, iz frizeraja ipak nismo izašli s irokezom. Ali jest dogovorio s frizerkom da mu gelom malo razbaruši i uspravi kosicu duž tjemena. Siguran sam, samo zato da se i meni digne kosa na glavi.

Danas u frizeratni pohod Mak kreće gotovo bezpogovorno. Možda i zato što od silne kosurine i ne vidi kuda ide. Džabe ja njemu drvim da je najbitnije ono što čovjek ima U glavi – njemu je preče ono što on ima NA glavi. A na njegovoj je glavi neprohodna džungla. Kada bi se kojim slučajem kroz nju uspio probiti kakav antropolog, istraživač ili pustolov, siguran sam da bi negdje u srcu prašume otkrio nama još nepoznatu civilizaciju. Međutim, u njegovo svetište, tamo gdje se nalazi korijen njegove kose i mojih muka, (tuđa) ljudska ruka još nije kročila. Prema svemu sudeći, još dugo niti neće.

Ipak, Mak danas na šišanje ide bespogovorno. U frizerski salon ulazi bezuvjetno. Ne traži ništa. Problem je što ne traži niti da ga se ošiša. Sjedne u frizerski stolac kao car na tron i hladnokrvno pričeka da ga nadobudna frizerka uhvati za pramen kose kako bi utanačili visinu košnje njegove bujne krošnje.

- Ovoliko? – pita ga, a prsti su joj na pola Makova pramena.

Mak vrti glavom. Frizerka podiže ljestvicu za prst.

- Može ovako?

Mak vrti glavom.

Frizerka ponovo podiže prste, a Makov se ulog kose smanjuje sve dok frizerka i nema više što uhvatiti... Osim mog razoružanog, pogleda izgubljenog u nevjerici.

Dok je odlazak frizeru Maku bio bauk, umirivao sam ga bajkama o Šiša Gliši, junaku koji, za razliku od Samsona, nepobjediv postaje onog trena kad se ošiša. Šiša Gliša porezane dlačice koristi da bi ispunjavao želje. Svaka dlačica jedna želja. Čim se ošiša, glava Šiša Gliše postaje kristalna kugla i on može vidjeti budućnost. I sve tako. Na sve sam ga moguće i nemoguće načine uvjeravao da mu se ništa neće dogoditi iako će mu britvice i škare raditi o glavi. Sada se definitivno mogao i sam uvjeriti u to. Nije mu pala ni dlaka s glave. Ali zato ih na jeziku uvijek ima viška.

- Mak - govorim kao poraženi general poslije bitke, - da si se ti danas ošišao može se dokazati jedino elektronskim mikroskopom...

- Ali tata, što mogu kad mi dobro stoji duga kosa!

Ništa tebi ne stoji, Mak, kosa ti se i dalje slijeva niz ramena kao Nijagarini slapovi. Jedino što u ovoj priči stoji je da šišanje zraka plaćam 30 kuna.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 02:03