5 NAJVAŽNIJIH ČINJENICA O VENECIJANSKOM BIJENALU

Ai Weiwei čini umjetnost važnom, a Bijenale treba umjetnika koji to može

Marino Auriti planirao je izgraditi muzej visok sedam stotina metara u Washingtonu. Trebala je to biti “Enciklopedijska palača” u kojoj bi bila sakupljena sva znanja ovoga svijeta. Svoju je zamisao o “Enciklopedijskoj palači” i patentirao. Bilo je to 16. studenoga 1955. Upravo njemu u čast nazvan je 55. venecijanski bijenale koji se za novinare otvara danas, a svečano u subotu, nešto ranije nego inače.

“Auritijev plan nije izveden, no san o univerzalnom znanju kroz povijest i kroz umjetnost ekscentrici poput Auritija diljem svijeta dijele s mnogim umjetnicima, piscima, znanstvenicima te samoproglašenim prorocima koji su pokušali, često iz vlastite taštine, obuhvatiti cijeli svijet u njegovoj beskonačnoj različitosti. Danas, kada smo svjedoci neprekidnog protoka informacija, takvi pokušaji da strukturiramo znanje čine se još neophodnijima, ali i još očajnijima”, kaže Massimiliano Gioni, glavni izbornik Bijenala, inače najbolji prijatelj enfant terriblea svjetske likovne scene, Maurizia Cattelana, s kojim je pokrenuo časopis za suvremenu umjetnost i osnovao galeriju “Wrong” u New Yorku. Cattelan inače nije na Bijenalu, no zato će se izložiti radovi Cindy Sherman, Paula McCarthyja, Fischlija&Weissa...

Običaj je da se izlažu radovi suvremenih umjetnika, no Gioni izlaže i radove iz prošlosti nekih autora koji sebe nisu smatrali umjetnicima. Tu zasigurno spada i rad ezoteričara, austrijskog filozofa Rudolfa Steinera (1861. Donji Kraljevec, Hrvatska - 1925. Dornach, Švicarska) koji će također biti izložen na Bijenalu.

Izložba se otvara u Centralnom paviljonu “Crvenom knjigom” Carla Gustava Junga. U prostorima Arsenala organizirana je tako da slijedi tipični postav kabineta 16. i 17. stoljeća, odnosno kabineta čuda, baroknih protomuzeja koji su sakupljali sva prirodna čuda koja je napravio čovjek. U tim će se kabinetima nizati filmovi, fotografije, videa, labirinti, performansi i instalacije...

Izložba zamagljuje granice između profesionalnih umjetnika i amatera, podređena je kustoskoj koncepciji. Je li onda Venecijanski bijenale svojevrsni freak show? Nikako.

Mladi kustos, zvijezda u usponu, Gioni dobro zna što radi: “U svijetu preplavljenom slikama, koliko je prostora ostalo za unutarnje slike, za snove, halucinacije i vizije? Koja je poanta stvaranja slike svijeta kad je sam svijet postao slikom”, odgovara.

ŽIVOTNO DJELO

Slave se dvije velike umjetnice

Dva su Zlatna lava za životno djelo. Jednoga će primiti Marisa Merz, protagonistica Arte Povera, drugog Maria Lassnig iz Austrije. Ona ima 94 godine i još stvara. Njezini ekspresionistički autoportreti žustrih poteza opisuju stanje nemira, uzbuđenja, očaja...

VATIKAN

Prvi put na najvažnijoj smotri

Ove je godine 88 zemalja na Bijenalu. Među novima su Kosovo i Vatikan. Nastup Vatikana digao je puno bure u talijanskim medijima. Prvo se pisalo o tome kako im je paviljon u novom prostoru u Arsenalu, nekadašnjoj oružarnici, koji se zove Sala oružja (Sala d’Armi). U nekim se medijima nagađalo da će za nastup platiti i do tri milijuna eura. Najviše bi od spomenutog novca otišlo na reljef Lucia Fontane, jedan od radova iz njegova izuzetno važnog i sjajnog ciklusa “Via Crucis”, koji je nastao 1947. godine, što je i prva godina Manifesta spacijalizma. Međutim, od Fontane se odustalo, izlažu ostala tri najavljena umjetnika: češki fotograf Josef Koudelka, koji je najpoznatiji po fotografijama Praške revolucije iz 1968. godine, zatim talijanski Studio Azzurra te kalifornijski umjetnik Lawrence Carroll. Konačni troškovi vatikanskog nastupa su oko 750 tisuća eura.

AI WEIWEI

Kako je izgledao 81 dan u kućnom pritvoru

Najutjecajniji umjetnik na svijetu jedan je od trojice međunarodnih autora koji će izlagati u Njemačkom paviljonu (četvrti je ipak Nijemac Romuald Karmakar).

Najdirektniji je, naravno, od njih Ai Weiwei.

Izložit će mapu Kine u obliku instalacije napravljene od dvije tisuća boca adaptiranog mlijeka za bebe. Jonathan Jones, kritičar Guardiana, tvrdi da još od nastupa Josepha Beuysa, također u Njemačkom paviljonu, iz 1976. godine (“Tramvajska stanica”) na Bijenalu nije nastupio umjetnik koji je bio toliko na vrhuncu svoje moći. “Ai Weiwei čini umjetnost važnom, a Bijenale treba umjetnika koji to može. Imati privilegij danas gledati Weiweija jednako je tome da gledate Duchampa u trenutku kada je nastao Pisoar”, smatra.

Instalacija je komentar strašnog događaja u Kini kada se od adaptiranog mlijeka koje je proizveo lokalni proizvođač 2008. razboljelo 300 tisuća djece, a šest je beba umrlo. Drugi rad su diarame koje će izložiti u crkvi Sant Antonin. Tematiziraju umjetnikov kućni pritvor u kojem je 2011. bio 81 dan, a čuvala ga je paravojna jedinica. Na projektu je radi godinu i pol i do prije nekoliko dana, kada ga je otkrio New York Timesu, držao u strogoj tajnosti. Diarame od fiberglasa pokazuju umjetnika kako spava, jede, tušira se, sjedi na WC-u dok ga čuva straža. Taj 81 dan, kako je rekao, bilo je najteže razdoblje njegova života. Ima šest diorama, zajedno ispisuju slova: S.A.C.R.E.D.

HRVATSKI PAVILJON

Atraktivan performans Kate Mijatović

Svojedobno je provela cijelu noć spavajući u Kožarićevoj skulpturi, a danas prijepodne Kata Mijatović će izvest performans “Nesvjesno: Canal Grande”. Između 11 i 13 sati spavat će u gondoli koju je obojila u bijelo dok je gondolijer vozi po najfrekventnijim mjestima u Veneciji. Dio je nastupa naše umjetnice i Arhiv snova u kojem svi koji žele mogu odložiti svoje snove.

Bivša pravnica iz Baranje, Kata Mijatović u svojoj se umjetnosti već 20 godina bavi snovima. A nikada u povijesti našeg nastupa nije bilo direktnijeg odgovora na temu glavnog kustosa kao što je to slučaj s nastupom “Između neba i zemlje”. Kustos je našeg paviljona smještenog u Sali Tiziano na Zatterama Branko Franceschi.

IRAK

‘Sadam je ovdje’ Jamala Penjwenya

Umjetnike iz Iraka za nastup na Venecijanskom bijenalu u prostoru Ca’ Dandolo birao je kustos iz Birminghana Jonathan Watkins. Otkriće je rad “Sadam je ovdje” Jamala Penjwenya. On snima ljude u Bagdadu, po ulicama, u kućama, u hotelima, no svi drže crnobijelu fotografiju Sadama Huseina umjesto svog lica. Zajedničko je svim tim ljudima da su odrasli u strahu. Iako je danas međunarodno priznat, Penjweny je odrastao kao čuvar ovaca: “Kada sam krenuo u školu, sredinom osamdesetih, bilo je doba iračko-iranskog rata, a moja je škola bila nekoliko kilomenara od iranske granice. Sjećam se zvuka aviona dok se približavao razredu i nas djece kako trčimo iz škole. Bio sam uvjeren da svijet završava tu, na najudaljenijoj planini koju sam mogao vidjeti iz svoje kuće. Svakoga sam si dana govorio da želim promijeniti svoj život. Oblikovao sam skulpture od kamenja iz rijeke i bojio ih da ih mogu bolje prodati. Fotoaparatom sam počeo bilježiti svakodnevicu”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 07:24