AKADEMSKI SLIKAR ZOLTAN NOVAK ZA JUTARNJI 'Ne moraš biti najvještiji ni najpametniji, ali malo lud - svakako'

Čim zakoračite u atelijer slikara Zoltana Novaka pogled pada na veliki, dugački akril. Žarkocrven i direktan; tema je orgija. Nek si svatko zamisli što hoće, ja ne kanim verbalizirati.

Navikli smo na Novakova “šetača”, usamljenika mehaničkog pokreta. Naslikao ga je 1991. nakon što je za jedne od uzbuna i zamračenja prošao Mostom slobode – baš ga je uhvatio strah. Naslikao je malog čovječuljka, u velikom gradu, i zaokružio ga. Učinio ga je amblematskom figurom svog opusa. “Šetač” je bio i svetac, i heroj, ljubavnik. “Sve ono što sam bio, ili sam želio biti”, pojašnjava Novak. “Bio je apoteoza malog čovjeka. Pretvorio sam ga, gotovo, u kiborga… Ali malo mi je dosadio, u likovnom smislu. Nije mi pružio sve što sam htio.”

E pa, sad nastaje nešto sasvim novo. Na svakoj slici mnogo, mnogo ljudi i ti ljudi rade ono što se od homo sapiensa na ovom planetu i očekuje: jedu, piju, mlate se, razbijaju jedni drugima glave, igraju nogomet, vode ljubav. Tu su i majmun, pas, špijun - ovaj zadnji je Zoltan Novak sam, bez sumnje. Slikar-voajer koji viri u taj razdražujući, očaravajući, opasni “svijet bez mjere”.

“Svijet bez mjere” naslov je toga novog ciklusa na kojem ovaj slikar i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti radi već dvije godine, a nagodinu će ih izložiti u jednoj od većih zagrebačkih galerija. Na velika je vrata, nagradom na Salonu mladih, na hrvatsku likovnu scenu Zoltan Novak (1963.) zakoračio krajem osamdesetih.

“Rekao bih da ove slike nastaju spontanije, bez plana, možda čak i opterećenosti očekivanjima. Puno sam podsvjesniji, iracionalniji, više slušam srce nego analitički um, omogućuje mi to i promjena tehnike, primjena akrila. Brže reagiram…

Otkačili se vi…

- Kao da sam odlučio naslikati sve za što nikad nisam imao vremena. Kao da sam napravio puni krug, vratio sam se temama koje sam počeo raditi na prvoj godini akademije, i koje sam odbacio zbog očekivanja, zbog mojih iluzija o onome što hoću, a ne što jesam. Ovom, budućom, izložbom najbliže sam onome što bih mogao biti, karakterno, emotivno.

Tematski, to su vaša stalna polazišta, svakodnevne situacije, grad.

- Kao da sam shvatio da je moje djelovanje, poziv, da samo živim, osjećam stvari oko sebe, da imam otvorene oči, samo treba u pravom trenutku pristupiti slikanju i “to” će se neumitno dogoditi, odnosno osjetiti u slikama.

Hoćete reći, baš sam talentiran!

- Hm… ostavio sam intuiciji da radi umjesto mene, i radim više nego ikad prije, uživam više nego ikad prije, kao da prvi put radim apsolutno za sebe.

Pomislio sam, k vragu, pa čega se ja to sjećam? I shvatio sam da se sjećam pet-šest svojih slika, ostalo kao da je radio netko drugi. One slike kojih se jako dobro sjećam povezane su tematski ili su nastajale pod utjecajem životnih situacija koje su me emocionalno jako dotakle, to su odlasci bliskih osoba, rođenja moje djece, prvi susret s mojom suprugom. Citat iz filma, Hustonova, Leoneova, Melvilleova. Bergmanov film “Krici i šaputanja” sav je u crvenoj boji, možda je tu rodno mjesto “Orgije”. Ali najviše me odredila književnost, i dandanas mi je najvažnija. Rekao bih da sam film ipak apsolvirao. Ili šećem ulicom, asfalt mi baš dobro prianja uz tenisice, imate osjećaj da se nešto dešava, i već trčim u atelijer.

Lijepo ste to rekli… vama asfalt dobro stoji, to se zna.

- Grad je moje prirodno stanište. Da sam rođen na selu, možda bih slikao brege. Ja se bavim čovjekom, međuljudskim odnosima. Na toj vjeri u čovjeka tražio sam opravdanje kao umjetnik. Recimo da sam prije slikao u prvom licu, sad slikam u trećem. Dugo mi je trebalo da izađem iz tog slikarskog puberteta, dugo sam se bavio svojim ja. A sad mi je radni naslov “Svijet bez mjere”. U jednom trenutku svijet me je podsjetio na jednu veliku orgiju, bez središta, bez oslonca. Možda zbog gomile informacija, te kakofonije zvukova u kojoj se ništa ne čuje. Iz tog proizlaze nelagoda i strah, ja se kroz slikarstvo mirim sa svijetom oko sebe. Ako sam bijesan na čovjeka koji mi je skoro zgazio dijete na ulici, izmrcvarim ga na slici. Vrlo tradicionalno, vrlo konzervativno.

Slika je katarza? Ili nelagoda ostaje?

- Slika je katarza. A ja sam nestrpljiv. Moram iste večeri otrčati u atelijer... Kao kad sam naslikao “Posljednjeg šetača”. Mnogi su mislili – što je to? Oproštaj sa “šetačem”? A to je bio Tonko Maroević, kojeg sam vidio jedne noći kako, sam, pod gustim snijegom, pod kišobranom i knjigom pod rukom lagano prelazi križanje Bauerove i Martićeve ulice.

Učinilo mi se kao da lebdi, tako sam ga i naslikao, i on je stvarni posljednji šetač ili Mohikanac. Čak i ne mislim da radim umjetnost. Umjetnost je rijetka. Ja sam slikar, vješt u nekim stvarima. Vrijeme je jedini sudac, a povijest puna krivih prosudbi. Meni je umjetnost ono što preživi vrijeme. Naravno da bih volio biti taj koji će preživjeti!

“Orgija” je svakako živahna slika, ali one s tučnjavama, diluvijalnim facama, i više me pogađaju. Često svijet osjećam kao nasilan, intruzivan.

- Slike nasilja nastaju iz straha... ja se gnušam nasilja. Nasilje je u gruboj riječi, u taštom i egocentričnom čovjeku, u bučnom čovjeku koji u tramvaju telefonira da ga svi čuju. A sliku “Paralelni svjetovi” naslikao sam poslije jednog dokumentarca o Arapskom proljeću, gdje se u jednoj ulici prolijeva krv, u drugoj ljudi piju kavu... I svi ti svjetovi paralelno žive, kao što s nama žive i stvarni likovi, i izmišljeni, i virtualni, i ja više ne znam je li neko ime koje čujem ime lika kojeg sam vidio na filmu, ili je to moj prijatelj, ili sam ga sanjao. Taj višak informacija, to što me zbunjuje, u ovom ciklusu pokušavam pomiriti, vjerojatno nepomirljivo. To je njegova polazišna točka.

Pošast viška informacija možda jedino umjetnost i može “preraditi”.

- Ja se od te kakofonije branim. Za slikarstvo je potrebna koncentracija. Ja uranjam u to. Čitam knjige u koje me moja tema vuče. Slušam takvu glazbu, pogledam određenu kazališnu predstavu. Kao i znanstvenik, ili onaj koji piše knjigu. Moji me doma već provociraju - joj, tata, jesi vidio onaj plakat… znaju da ja ne vidim ništa, nisam ga vidio i neću!

Ma, samo hrabro, izolacija je dar božji.

- To ja kažem i svojim studentima, i nije to nikakvo mistično stanje. Samo ne dopustite da vas odvuku. Sad kad radim na novom ciklusu – ne idem gledati izložbe, ne gledam ništa, zato što mi to smeta. Kad prođe taj ciklus, onda gledam sve. Upijam, veseo sam. Ali sad, kad dođem kući, neću gledati Dnevnik, ne zato što me ne zanima nego zato što je u trenutnom kontekstu jednostavno višak. Ne mogu ni na što utjecati, samo se nervirati. I kad već spominjem studente – najbolji su oni koji su malo ludi, odnosno oni koji su spremni žrtvovati sve i predati se bezuvjetno umjetnosti. Ne moraju biti najvještiji, ni najpametniji, ali bitno je da imaju strast. Umjetnost se stvara iz kompleksa, sukoba, katastrofe u djetinjstvu… Nemojte mi reći da je Houellebecq normalan.

Sva sreća da je lud.

- Ili, Dostojevski. Manje-više svi koji dođu na Akademiju su talentirani. Ali ako nisu megalomani, ambiciozni, uporni i strpljivi, pobrat će samo mrvice. U tome je stvar. Njima je danas teže početi nego mojoj generaciji. U mojim počecima postojalo je nešto što možemo zvati pozitivnom kulturnom atmosferom. Određen broj ljudi imao je novca da participira u kulturi. U mom društvu, bilo je važnije znati nekoliko filmova Woodyja Allena, nego dobro igrati nogomet. Danas je obrnuto. Pa, odnos medija prema umjetnosti...

Mediji imaju dosta brige sami sa sobom. Zašto bi rješavali tuđe probleme?

- Gledajte, mladi umjetnici su demotivirani, ništa ih ne čeka. Kad sam završavao Akademiju, nakon prve nagrade na Salonu mladih postao sam neka mala zvjezdica. Mogao sam prodati sliku, imao sam sredstava da radim, imao sam feedback.

Odrasli ste na Jarunu, baš sam sretna da nije opet neka “fina adresa”. I, naravno, to ste svoje djetinjstvo i naslikali.

- Prije nekih godinu dana pita me prijatelj iz osnovne – gdje si bio kad je bila Univerzijada? Ono, kad su totalno promijenili grad... A ja sam bio pobjegao, revoltiran, jer su nam uništili jezero, šikaru, maknuli sve drveće i smeće što je nama klincima bila džungla, i od toga napravili uređeno šetalište... Civilizacijski krasno, ali nama klincima je to bilo izvorište maštarija, živjeli smo kao na selu. Slika je pohvala jednom nestalom vremenu, bili smo kao Družba Pere Kvržice. Naslikao sam nas petoricu sa svim našim rekvizitima - nunčake, luk i strijela, Dinamov grb, razderane “šangajke”.

Koliko je hrvatska umjetnost trenutno prisutna u Europi?

- Mogu govoriti samo o umjetnicima. Mislim da i nemamo hrvatskih umjetnika prisutnih u Europi, a da vani i ne žive, nisam siguran. David Maljković i Sanja Iveković, Julije Knifer je već odavno poznat umjetnik u Europi, pa prije njega Džamonja... Skloni su ljudi reći - moglo bi i više i bolje, ali... mi imamo samo ono što zovemo institucionalnom kulturom. Nemamo privatne galerije koje promoviraju umjetnike, sudjeluju na sajmovima. Likovni kritičari nam prigovaraju - pa vas nigdje nema. Ali, nema ni njih! Da imamo kunsthistoričare koji su dio nekih europskih kustoskih timova, i koji svoje tekstove objavljuju u prestižnim svjetskim časopisima, tad bi se možda i otvorili neki putovi. Vera Horvat Pintarić je bila jedina s internacionalnim referencama. Nemamo časopise, sučeljavanja, kritičari nemaju gdje napisati kritiku, nemamo kompetitivnu atmosferu, nemamo infrastrukturu.

Obični ljudi jedva preživljavaju, krpaju kraj s krajem, tu svaka priča prestaje.

- Za umjetnost je to svejedno. Remek-djela su nastajala i u najgora vremena. Ali za ono što zovemo kulturom, da, novac je bitan. Moramo imati veliki broj ljudi koji su relativno obrazovani, imaju novca i mogu si dopustiti dokolicu. Kad ćete pročitati knjigu ako čitav dan radite?

Sigurno po noći. Suvremena umjetnost je vrlo angažirana, socijalno, feministički, oko izbjeglica. Što mislite o tome?

- Umjetnost mora nadživjeti stvarnost. Kroz taj prosede govorimo više o stvarnosti nego kroz neki “angažman”. Tu sam na tragu Nietzschea i Schopenhauera – umjetnost je nužna iluzija, globalna utjeha, bijeg. Može eventualno podići svijest pojedinca, ali za bolji svijet to nije dovoljno. Što je umjetnost? Ako nije uronjena u osjećajnost, za mene to nije umjetnost. Ako nema estetsku dimenziju, nije umjetnost. Ja sam u atelijeru isključiv. Kao profesor sam vrlo objektivan, pokušavam shvatiti sve.

Zašto vas zovu “zlatni dečko”?

- Tko me tak zove? Pa, dobro... u jednom je trenutku to bilo to. Svi mi imamo svojih par minuta. Obično je to kad se pojavite, mediji i publika uvijek su gladni novog. Lovro Artuković je bio... vau. Prije njega Bane Milenković, ne znam, Vrkljan, mnogi... Sad je to Zlatan Vehabović i taj mali uvjetno rečeno uspjeh traje kratko. Mi nemamo sustav da to održava, sustav vrijednosti... Dobro, kod mene je to dosta dugo i potrajalo.

To je ono kad vas traže, kupuju, zovu?

- Pa, da. Ali ja kao da nisam bio svjestan toga, nekako mi je promaklo, uglavnom sam bio zaokupljen slikanjem, taj proces stvaranja nečega iz ništa je uzbudljiv, a ne uspjeh.