Autor izložbe Olaf Peters: Nacisti nisu imali pojma o umjetnosti

Jedna od najiščekivanijih izložbi ove godine u svijetu svakako je “Degenerirana umjetnost: napad na modernu umjetnost u nacističkoj Njemačkoj 1937.”, otvorena u Neue Galerie u New Yorku, elegantnom zdanju na Upper Eest Sideu posvećenom austrijskoj i njemačkoj umjetnosti. Izložba je otvorena neposredno nakon otkrića više od tisuću djela skrivenih u stanu sina Hitlerova agenta za umjetnine Corneliusa Gurlitta, za koja se sumnja da su nacistički ratni plijen, ali i premijere filma “Odred za baštinu” o jedinici američke vojske, čija je misija bila pronaći umjetnine koje su u Drugom svjetskom ratu ukrali nacisti.

Ernst Ludwig Kirchner. 'Grupa umjetnika'

U ekskluzivnom intervjuu za Jutarnji list autor izložbe Olaf Peters, jedan od najvećih stručnjaka za umjetnost iz vremena Hitlerove vladavine, kaže da su termin “degenerirana umjetnost” nacisti prišili različitim pokretima moderne umjetnosti koji se javljaju od 1910. godine, poput futurizma, dadaizma, kubizma, konstrukrivizma, ekspresionizma i nove objektivnosti. Hitler je imao vrlo jasnu sliku o tome što je za njega “dobra umjetnost”, a sve ono što se nije uklapalo u njegov ukus proglasio je izopačenom umjetnošću i uklonio iz muzeja.

Triptih Adolfa Zieglera 'Četiri elementa'

Nacisti su, kako je poznato, sakupili pozamašnu količinu “degeneriranih” ili “izopačenih” djela, kako su ih zvali, i predstavili ih 1937. na izložbi koja je putovala tri godine po Njemačkoj i Austriji. Neka su djela nakon toga prodana, a neka uništena. Autor izložbe u New Yorku, njemački povjesničar umjetnosti Olaf Peters, konfrontirao je umjetnost koja je za Hitlera bila poželjna i onu nepoželjnu i tako prvi put na jednome mjestu postavio jedne uz druge službene i progonjene umjetnike nacističke ere. Izložba, naime, donosi i djela s “Grosse Deutsche Kunstausstellung” (“Velikonjemačke umjetničke izložbe”) za koju je Hitler dao sagraditi posebnu zgradu, a koja je otvorena 18. srpnja 1937., samo dan prije izložbe “Entartete Kunst” (“Degenerirana umjetnost”) u Münchenu.

Triptih Maxa Beckmanna 'Odlazak'

Koja je ideja izložbe u New Yorku?

- Ideja je objasniti i kontekstualizirati genezu i konzekvence diskursa o degeneriranoj umjetnosti, s glavnim težištem na povijesnoj izložbi u Münchenu 1937. Zapravo, pokušali smo izbjeći rekonstrukciju te izložbe jer se nismo htjeli odnositi prema modernoj umjetnosti onako kako su to činili nacisti.

Izložba počinje slikama Adolfa Zieglera ‘Četiri elementa’ iz 1937. i Maxa Beckmanna ‘Odlazak’, nastalim između 1932. i 1935. Što ste htjeli postići suočavanjem radova tih dvojice umjetnika?

- Konfrontiranjem tih djela zanimalo me staviti bok uz bok primjere čija je zajednička odlika koncept triptiha. Moramo dodati i treći primjer, triptih Hansa Schmitz-Wiedenbrücka ‘Radnici, seljaci i vojnici’ koji dolazi iz Berlina i Washingtona, čiji se središnji dio smatralo izrazito ideološkim. Tu se radi o kontrastu između jednostavnosti i kompleksnosti, naturalističkog idealizma i ekspresionizma, rasne pokornosti i slobode. Ziegler je za razliku od Beckmanna nevažan umjetnik. Želio sam da to i posjetitelji sami uvide njihovom konfrontacijom. Nadam se da će uočiti koliko je fanatastičan i ekstremno kompleksan Beckmannov triptih, a koliko je Zieglerov dosadan!

Ziegler je imao kompleksnu priču, od Hitlerova omiljenog umjetnika, njegov triptih diktator je držao iznad kamima, završio je u Dachau, a i Emil Nolde je imao zanimljiv i složen put, bio je član nacističke stranke, da bi zatim pao u nemilost kao ‘degenerirani’ umjetnik. Stvari zapravo nisu jednostavne?

- To je točno, i bio mi je užitak učiniti ih još kompleksnijima, iako je riječ o snažnim kontrastima. Ljudi moraju početi razmišljati i ovom sam izložbom pokušao pridonijeti povijesnom rasvjetljavanju pojedinih osobnosti, ali istodobno stvoriti jedinstven doživljaj same izložbe.

Možete li nam otkriti neke zanimljive priče s kojima ste se sreli pripremajući ovu izložbu?

- Od zanimljivih priča tu je ona koja se krije iza tri skulpture Ernsta Barlacha. ‘Der Berserker’ (‘Luđak’), mala bronca koju je volio Goebbels u dvedesetim godinama prošlog stoljeća, ‘Sastanak’, kao jedini primjer Barlachove umjetnosti izložen u Münchenu 1937. i ‘Čitalac’, esencijalan za poslijeratnu recepciju Barlacha koji je već ranije etiketiran kao ‘izopačen’, postaju simbol antinacistički orijentiranog intelektualca koji se distancirao od politike. Druge su priče one o Beckmannu i Kokoschki u Londonu 1938. Kokoschka je bio previše političan da bi govorio pa izlaže svoj autoportet koji naziva ‘Autoportret izopačenog umjetnika’. Beckmann, za razliku od njega, izgovara svoje stavove i stvara svoj ‘Autoportret s rogom’ u egzilu u Amsterdamu, godinu dana nakon što su brojna njegova djela oduzeli nacisti. Ta dva autoportreta sada stoje jedan pokraj drugog na istome zidu.

Goebbels je prvo volio modernu umjetnost. Zašto je promijenio stav?

- Radilo se o njegovoj osobnoj poziciji unutar režima i činjenici da je izgubio obraz zbog žirija prve ‘Velikonjemačke umjetničke izložbe’. On je bio protiv Židova, a ne protiv moderne umjetnosti i djelovao je u slučajevima kada bi prepoznao propagandistički efekt za režim.

Zašto je ekspresionizam bio prvo kandidat da postane službeni nacionalni stil i da bude prihvaćen, a potom je odbačen?

- Ponavljam, propagandistički efekt igrao je ključnu ulogu, jer je moderna umjetnost bila povezana s demokracijom i Weimarskom Republikom. S druge strane, pružanje oprečne slike ‘degeneriranoj’ umjetnosti pomoglo je nacistima da oblikuju sliku prave germanske umjetnosti, iako su bili svjesni do određene mjere da su nesposobni stvoriti relevantnu umjetnost. Uz to, radilo se i o osobnom ukusu čelnih ljudi stranke, uključujući Hitlera, i njihovim antiintelektualnim navikama i stavovima. Nisu bili intelektualni, nisu shvaćali ekspresionistička djela, o čemu se tu zapravo radi. Protivili su se kompleksnosti moderne umjetnosti, jer su smatrali, a mnogi to, nažalost, smatraju sve do danas, da umjetnost mora biti lijepa i razumljiva.

Sve je, dakle, ovisilo o ukusu Adolfa Hitlera?

- Ono što su nacisti mrzili je nova umjetnost koja nije imala nikakve veze s formalnim obrazovanjem ili umjetnošću starijeg datuma. Prezirali su je, jer to nije bio Hitlerov osobni ukus.

Koje su to prilike dovele do izložbe ‘Degenerirana umjetnost’? I koji su bili Hitlerovi pogledi na umjetnost?

- Hitler nije igrao ključnu ulogu u toj izložbi, radilo se o internom sukobu Goebbelsa i Rosenberga. Hitlerov ukus, koji se bazirao na standardima i vrijednostima iz 19. stoljeća, bio je poznat. To je ograničavalo Goebbelsov pokušaj da podrži modernu umjetnost u nacističkoj Njemačkoj.

Koja je bila uloga umjetnosti u nacističkoj eri?

- Stvoriti sliku nacije koja se temelji na germanskoj kulturi i tradiciji. Oni doista nisu imali pojma koja je bila i koja jest istinska uloga umjetnosti u društvu. Nacisti su u svojoj umjetničkoj propagandi nastojali pružiti ljudima uzore u tome kako, na primjer, biti germanska supruga i majka, ili heroj, ili netko tko ispunjava svoje obaveze radeći za interese države.

Još uvijek mnoga djela s izložbe iz 1937. nedostaju. Postoji li šansa da se pronađu? Kako gledate na slučaj Gurlitt?

- S vremena na vrijeme pojavit će se djela, no hoćemo li ikada više vidjeti remek-djela, čista je spekulacija. ‘Streljački rov’ Otta Dixa ili ‘Kula od plavih konja’ Franza Marca vjerojatno su zauvijek izgubljeni. Gurlittov je slučaj zanimljiv u kontekstu politike tijekom prošlosti, a ne zbog toga jer se radi o iznimnim djelima. Više se tu radi o moralnim i etičkim pitanjima, nego o velikoj umjetnosti.

Jeste li naišli na nova otkrića radeći na izložbi?

- Nisam u smislu da sam pronašao neka izgubljena djela, ali nisam ih ni tražio s obzirom na to da izložba govori o jednoj specifičnoj temi, diskursu o degeneriranoj umjetnosti i politici režima koji je prenio taj diskurs nakon izložbe u svoj politički koncept istrebljenja. Nadam se da će izložba pridonijeti i tome da ljudi shvate svu tu pompu oko slučaja Gurlitt.