Basquiat u Albertini

Bivši Madonnin dečko koji se predozirao heroinom svojom je umjetnošću predvidio Tik Tok i Facebook

Postav izložbe 

 Joe Klamar/Afp/Profimedia/Joe Klamar/Afp/Profimedia
Njegove su slike politički angažirane. Puno prije Georgea Floyda od policijske je brutalnosti preminuo i jedan od Basquiatovih uzora, ulični umjetnik Michael Stewart

Jean-Michela Basquiata, velikog američkog umjetnika, povezujemo s prenapučenim slikama, prštanjem boja i oblika te ispisanim slovima po platnima, gotovo pa strahu od praznog prostora. Tim više iznenađuje što su organizatori njegove velike izložbe u bečkoj Albertini odabrali monokroman rad kojim pozivaju na izložbu, a koji se može vidjeti na plakatima postavljenima po čitavom gradu. Silueta je to lica, može to biti bilo koje lice, preko kojeg je maska i rupa tamo gdje bi se trebale nalaziti oči. Naziv je "Autoportret", umjetnikova je poruka sljedeća: još jedan Afroamerikanac, još jedna potencijalna žrtva rasizma i diskriminacije. Jer puno prije Georgea Floyda od policijske je brutalnosti preminuo i jedan od Basquiatovih uzora, ulični umjetnik Michael Stewart. Podsjetimo, često se u New Yorku osamdesetih godina, kada se govorilo o policijskoj brutalnosti, govorilo upravo o njemu. Uhitili su ga dok je crtao grafite na ulici, pretukli te je nakon trinaest dana kome i preminuo. Kao službeni uzrok navodilo se zatajenje srca. Na slici koju je njemu posvetio Basquiat slika razbijenu lubanju jarkocrvenom bojom. Sam je rekao da ovu sliku čini osamdeset posto ljutnje, a tek dvadeset posto su boje i linije. Nakon slučaja Georgea Floyda, tema je aktualno bolna i danas, kao i, nažalost, poruka Basquiatovih slika.

image

Izložba u Beču

Joe Klamar/Afp/Profimedia/Joe Klamar/Afp/Profimedia
image

Jean-Michel Basquiat (1960-1988),

Joe Klamar/Afp/Profimedia/Joe Klamar/Afp/Profimedia

Kustosi izložbe Dieter Buchhart i Francesco Pellizzi koji su uz ravnatelja Albertine Klausa Albrechta Schrödera predstavili izložbu na tiskovnoj konferenciji na koju je bio pozvan i Jutarnji list, ovaj rad, netipičan za Basquiata, nazvan "Autoportret" opisuju i na sljedeći način: spaja simboliku afričke umjetnosti s kršćanstvom, čitaju i povezanost s Veronikinim rupcem. Basquiat je mnogo radio, za sobom je ostavio na tisuće slika i crteža, izgorio je poput kakvog kometa, umro je od heroina, s navršenih tek dvadeset i sedam godina. Kobna je to brojka za glazbenike, no i Jean-Michel Basquiat bavio se glazbom, ne doduše toliko dobro kao slikarstvom, no zabilježeno je da je bio DJ i imao svoj bend. Puno je, ipak, poznatiji kao protagonist nekih od živopisnijih klubova njujorške noćne scene. Muzika je i inače imala važnu ulogu u njegovu životu, neka platna je slikao poput glazbe, a njegov je prijatelj rekao: "Ako slike "čitate" naglas, čut ćete ponavljanje, ritam, čut ćete kako Jean-Michel razmišlja".

U ateljeu je slušao glazbu, bebop, punk, hip-hop, odlazio je u klubove, upoznao je, može se pročitati u legendama uz izložbu, i neke od najživopisnijih protagonista njujorške noćne scene. One koji su već nešto postigli ili su željeli postići. Na legendama piše i manje poznat podatak, barem je meni manje poznat, da je Basquiat između 1982. i 1983. godine bio u kratkoj vezi s Madonnom. On je bio zvijezda, ona pjevačica u usponu. Predvidio joj je, tako joj je govorio, velik uspjeh. Vezano uz glazbu, radio je po narudžbi i mural, što ga je jako usrećilo, i za Palladium. Charlie Parker, Miles David, Dizzy Gillespie, Duke Ellington... to je bila glazba koju je slušao.

image

Jean-Michel Basquiat (1960-1988),

Joe Klamar/Afp/Profimedia/Joe Klamar/Afp/Profimedia
image

Postav izložbe

Je Klamar/Afp/Profimedia/Joe Klamar/Afp/Profimedia

Na samom ulazu na izložbu golemi je Basquiatov portret, snimio ga je njegov veliki prijatelj Andy Warhol. Basquiatov je uspjeh bio brz, gotovo instantan, a u povijesti će umjetnosti, među ostalim, ostati zabilježen i kao najmlađi umjetnik koji je izlagao na prestižnoj Documenti u Kasselu.

Na tom je portretu ovaj prekrasan mladić pogleda direktno usmjerenog prema promatraču. Tik uz njega, atmosfera vele u doba kada je u njemu odrastao, a kojeg je netko opisao: "New York je bio siromašan, jeftin i opasan. Na svoj način bio je sjajan". Pokazuju se, kroz fotografije, ulice grada pune smeća, koje su prekrivene grafitima, kao i vlakovi, kuće strganih prozora... Basquiat se rodio u Brooklynu, imao je dvije sestre, po majci podrijetlom s Haitija, po ocu iz Puerto Rica. Majka mu je prva usadila i ljubav prema umjetnosti, vodila ga je po muzejima i galerijama. Međutim, majka je oboljela od psihičke bolesti, djeca su ostala s ocem, on se s ocem nije slagao, te je već s osamnaest godina otišao od kuće. Lik usamljenog protagonista u golemom gradu provlačio se njegovim ranim slikama.

Njegova je umjetnost bila snažno politički prožeta, figurativno ekspresivna, imao je stil koji je gotovo nemoguće kopirati, jako je puno radio, a slova, fraze i riječi često su bili integralni dio njegova rada, opisivao je kroz slike afroameričke heroje, atlete i muzičare kojima se divio.

Na neobičan je način držao olovku, pamte oni koji su živjeli uz njega, manično je crtao, neprekidno, sjedeći na podu nekad je crtao i dok bi s drugima razgovarao. Uz izložbu, u popratnoj knjizi, kustos daje duhovit opis: "Da su Cy Twombly i Jean Dubuffet imali dijete i dali ga na usvajanje, bio bi to Jean-Michel". Warhola je potaknuo da se vrati slikarstvu.

Rušio je socijalne norme, slike su mu među ostalim definirali vizualno ponavljanje, ritam, mijenjao je slova, slike su mu kao da je netko naslikao hip-hop. Inače, valja primijetiti, on se sam nije smatrao "službeno" slikarom, nisu ga primili niti u jednu umjetničku školu, već je bio samouk, a dok je bio mlađi želio je crtati stripove, ponekad je i na slikama pripovijedao i pisanom riječju. Bio je bistar, imao je visoku socijalnu inteligenciju i bio je snažno politički angažiran. Njegovi su radovi govorili za sebe. kist mu je bilo oružje kojim se borio protiv sveprisutnog konzumerizma, opresije, rasizma i policijskog nasilja. U umjetničkom pogledu, povijest umjetnosti ga svrstava između ekspresionizma, pop-arta i konceptualne umjetnosti.

Kustos izložbe Dieter Buchhart tumači uz izložbu da je Basquiat u svojoj umjetnosti predvidio današnje "copy and paste društvo, ludilo današnjeg dana, nadzor i komunikaciju", preko Facebooka, Instagrama, Twittera i TikToka.

Počeo je uličnom umjetnosti, grafitima. Grafiti su, tumači Francesco Pellizzi, i forma olakšanja, oni prazne nagomilane riječi, one kojih se pojedinac želi osloboditi. Ono što je napravio u kratkom roku obilježilo je umjetnost zapada. Rođen je u New Yorku, no često se referirao na svoje korijene, sumirao je obje kulture u jednu. U popratnom katalogu razgovaraju s Ouattarom Wattsom koji ga je poznavao, stvorio je most između dvije kulture. "Započnem sa slikom i dovršim ju. Ne mislim, dok stvaram, na sliku, mislim na život", govorio je. Isto tako: "Intuicija mi govori kad sam gotov, nisam elitni umjetnik, već sam autodidakt koji bi želio biti dio obitelji umjetnika". Također: "Nikad nisam bio u umjetničkoj školi, pao sam sve, o umjetnosti sam puno naučio gledajući oko sebe". Još mi je jedan citat upao u oči, dok sam obilazila izložbu: "Grad je puno pseudo ljudi, srednje klase, koji pokušavaju izgledati kao da imaju novac kojeg nemaju. Ne možemo vikati na ljude oko sebe da se saberu, po čitave dane po New Yorku, pa zato slikamo".

Jedna od slika, "Polo Fritto", pokazuje strgano staklo, lubanje, naslućuje opasnost. Pozadina je narančasta, ekspresija snažna. Slikao je crnce, primijetio je da inače nema puno crnaca na slikama. "Big Shoes" slika je inspirirana, pak, njegovom tadašnjom djevojkom, Suzanne Mallouk, odnosno njezinim cipelama. No, na ovoj simbolički kompleksnoj slici ima i crnaca koji boksaju, jazz muzičara poput Charlieja Parkera, posvete njegovoj rano preminuloj kćeri, istraživanja povijesti umjetnosti, Leonarda da Vincija... Najveći rad na izložbi, "Bez naziva", ima dvadeset i osam kolaža. Na slikama "Joy" te "Fool‘s Fetish" istražuje svoj identitet kao crnca u dominantno bjelačkoj Americi. Na jednoj, pak, slici ispisuje "La Hara", što je portorikanski sleng za policiju. Dominira golema figura bijelog muškarca, oči su mu prijeteće, kao i čitava slika, u pozadini je opet crvena boja. "Flesh i Spirit" velika je slika, naziv je po knjizi Roberta Farrisa Thompsona, koju je smatrao jednom od najboljih knjiga o afroameričkoj umjetnosti. 1981. predah od graffiti scene, više radi u ateljeu, kompozicije postaju kompleksnije, boje snažnije i ekspresivnije, U radu "Bez naziva. Prorok" kombinira elemente zapada s tradicionalnom afričkom umjetnosti. Kritika se prisjetila Picassovih "Gospođica iz Avignona", zvali su ga i "crnim Picassom". Kad su ga pitali imponira mu li to, odgovarao je da je istovremeno "laskajuće i ponižavajuće", da on "slika vlastito podrijetlo".

Kada je upoznao Andyja Warhola, ovaj je već bio golema zvijezda i pop-ikona, no fascinirala ga je energija koju je imao Basquiat, podržavao ga je i pomagao njegovom strelovitom usponu, upoznao s mnogim galeristima, zajedno su odlazili u "it" klubove, a neki su i klubovi su radi njih bili "it". Kako mu je karijera bila u usponu, povlačio se od Warhola, a ovaj se na to žalio u svojim dnevnicima. No, kada je umro, Basquiat je pao u depresiju. Pokušavao se liječiti od heroina, s kojim je već jasnije imao problema, otišao je na Havaje. Nije uspjelo, vratio se u New York. Preminuo je od overdosea 1988. godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:49