Izložba pod naslovom "Od Y do Z" otvorena je u četvrtak u Oktogonu, odnosno palači nekadašnje Prve hrvatske štedionice. Nacionalni muzej moderne umjetnosti koristi ovaj prostor već drugi put: prije nekoliko mjeseci ovdje je bila održana izložba Dubravke Lošić. "Od Y do Z" je odabir umjetnika kustosice Muzeja Marte Radman. Ono što im je zajedničko su koordinate iz naslova koje upućuju na oznake generacija. Ukratko, uzeta je godina 1990. (povijesna demarkacija kraja jednog sustava) kao granica iza koje su rođeni svi predstavljeni umjetnici. Također, s obzirom na poslanje ovog Muzeja, svi se oni izražavaju u slikarstvu, crtežu, skulpturi, grafici.
Važnost je ove izložbe velika. Ona ističe potencijale sadašnjosti u širokom spektru likovnog stvaralaštva. Naime, zbirka NMMU-a prati tradiciju modernizma. Ona se ne treba natjecati s, primjerice, MSU-om u eksperimentalnom pristupu umjetnosti i probijanju granica izraza. Imperativ avangardnosti, taj provincijalni kompleks naše sredine, ovdje je zamijenjen afirmacijom suvremenog likovnog izraza u klasičnim medijima. Bez tematske poveznice radova (te, često, prokrustovske prakse brojnih izložaba) kustosica je pokazala impozantan katalog stvaralaštva mlađih autorica i autora koji daje uvid u scenu puno bolje i sadržajnije od, recimo, recentnih Salona mladih (uz tu zadršku da se izuzela od novih umjetničkih praksi, iz razloga koji sam spomenuo). S obzirom na to da se radi o generacijskom pregledu vrlo različitih poetika, mislim da su interpretacije pojedinačnih izraza, u ovom trenutku, manje važne od činjenice da je napokon organizirana izložba koja tako cjelovito prikazuje važan dio likovne scene.
Marta Radman ne taji da joj je jedna od inspiracija bila izložba Igora Zidića "Nova hrvatska umjetnost" iz 1993. o kojoj je nedavno uredila publikaciju. Tamo je Zidić pokušao prikazati nove tendencije u hrvatskoj umjetnosti početkom devedesetih, u vrijeme društvenog prevrata i, kako se kasnije pokazalo, u praskozorje jednog društva koje umjetnosti neće biti baš sklono. Ipak, 1993. stvari nisu izgledale tako loše: "Fundus muzeja tada je obogaćen s trideset radova suvremenih autora, što je bio presedan u kojem izložbena politika nije bila odvojena od institucionalne akvizicije. Danas nemamo političku tranziciju - već svojevrsnu institucionalnu krizu. I dok su tadašnje kustoske strategije nastajale unutar jasno definiranih političkih promjena, današnje uvjete određuju nesigurni fondovi i privremeni prostori", piše u predgovoru ovoj izložbi kustosica (u katalogu koji će biti izdan naknadno). Ona je i autorica kratkih tekstova uz radove, što je dobrodošla promjena od prakse objavljivanja iskaza umjetnika o vlastitim djelima, kojima stil i suvislost jako variraju.
Danas u Zagrebu još živimo posljedice potresa iz 2020. One se pogubno očituju u tome što su brojni izložbeni prostori (uz NMMU, tu su Muzej za umjetnost i obrt, Dom HDLU-a, Umjetnički paviljon, Gliptoteka) zatvoreni zbog obnove. Zamjenski prostor koji NMMU-u pruža Palača Oktogona ima brojne prednosti: poziciju u centru Zagreba i golemu izlagačku površinu. Samo se nadam da ovaj izložbeni prostor neće slijediti iritantan trend novih zagrebačkih galerija i nazvati se prema oznaci svoje adrese - recimo "O" (kao Oktogon) ili, još gore, "I5" (Ilica 5). No, taj prostor nosi i izazove, a oni su najočitiji u prilično nametljivoj historicističkoj arhitekturi, koja se katkad nadmeće s radovima. Kako se ova izložba nosi s time?
Centralno mjesto, vrlo efektno, zauzima lebdeća skulptura Mateja Vukovića, veliki apstraktni volumen koji izgleda poput umirućeg kita izvađenog iz mora. Taj temeljni akcent izložbe opravdava cijelo zaposjedanje prostora umjetničkim radovima. Radovi Luke Kuševića, Albe Miočev i Nikice Jurkovića, zbog apstraktne naravi, pomalo se gube u ambijentu. Tome se pokušalo doskočiti, donekle uspješno, stavljanjem folije s mjehurićima za zamatanje na prozore. Na taj se način ne bježi od interijera u obnovi, gdje koncentracija gledatelja vrluda između historicističkih ornamenata, masivnih stupova i sirovih zidova s iščupanim instalacijama. Dapače, kustosica je i to, zatečeno stanje, opravdala podnaslovom izložbe: "Gradilište nove generacije". Ona je mjesto gradnje i zbirke NMMU-a i hrvatske umjetnosti.
Slike Luise Pascu, Bartola Galovića i, napose, Josipa Rončevića, uspijevaju se, više ili manje, izboriti za svoje mjesto u ovom prostoru. To, po metodi kontrasta, nekako uspijeva i radovima Mihaela Klanjčića, nastalima u duhu Hrvatima tako dragog cerebralnog minimalizma. Iz istog razloga, vrlo ekspresivno djeluju i dva različita rada Tomislava Hršaka, a, s druge strane, s prostorom i njegovom iskićenom monumentalnošću kao da se natječu totem Mije Matijević Akrap i neobične instalacije: skulptura Ive Zagode ili kaleidoskopi Lore Elezović. Apartno su postavljeni radovi Emanuele Lekić, Jurice Pušenjaka, Vide Meić, Mihaela Bađuna, Johna Miličića i Manuele Pauk, u prostorijama u koje se ulazi iz centralne. Izdvojeni su zbog tehnike, dimenzija, ili ambijentalnosti (posebno instalacija Manuele Pauk, a i Miličićev poliptih), čime se, također, na specifičan način, napuštena banka pretvara u galeriju.
S obzirom na to da je palača Vranyczany-Dobrinović na Zrinjevcu u obnovi, a NMMU u sporu s HAZU-om oko te nekretnine, pa i oko dijela zbirke, ovo je bila prilika upitati direktora Muzeja, Branka Franceschija, za komentar o budućnosti Muzeja, s obzirom na činjenicu da će on sada imati na raspolaganju i prostor Oktogona. Plan je, kaže Franceschi, da se u palači Vranyczany prikaže kronološki postav zbirke, a da se Oktogon koristi u prizemlju i na prvom katu, za povremene i problemske izložbe iz zbirke, dok se u njegovu podrumu planira postaviti otvoreni depo skulptura NMMU-a. "Struktura budućnosti je složena", zaključio je direktor Muzeja, zapravo jako prigodno u kontekstu izložbe "Od Y do Z", s matematičkim varijablama koje označavaju nepoznanice u naslovu.
Komentari
0