Povjesničar umjetnosti Zvonko Maković i muzejski savjetnik Božo Majstorović ovih su dana u Splitu i u Zagrebu, u Galeriji umjetnina te Galeriji Kranjčar, predstavili monografiju Nine Ivančić, jedne od najzanimljivijih umjetnica s ovog prostora. Na 380 stranica dvojezične publikacije predstavljen je i valoriziran jedan od najznačajnijih opusa hrvatske suvremene umjetnosti, u kojemu se kroz sve stilske, poetske i motivske mijene te medijsku raznolikost prepoznaje konzistentnu umjetničku misao, iznimnu vizualnu kulturu i metjersku vještinu.
U monografiji su reproducirane preko dvije stotine radova iz svih faza i ciklusa.
Često vas to pitaju, no moram i ja, a i u knjizi postavljate pitanje: "Bih li se bavila ovim poslom da nisam odrasla uz mamu i tatu slikare te njihove prijatelje slikare?" Koji je odgovor?
- Da, često je to pitanje pa razmišljam, ali to ne mogu znati. Ne mogu se preseliti u tuđe djetinjstvo, čak niti u svoje. Odgovore gradimo na pretpostavkama ne računajući na izvanredne okolnosti koje bi nas mogle usmjeriti drugamo. Naravno, sjećam se, bila sam potpuno okružena umjetnošću doma, ljetujući u Rovinju sa sličnim obiteljima i međusobnim posjetima u Zagrebu i putovanjima s roditeljima. Isti interes se nastavio i kasnije s Rokom za vrijeme studiranja na Akademiji i kasnije. Sadržaj se zgusnuo druženjem s generacijskim umjetnicima. Uhvatim se da ponavljam da sam htjela studirati arhitekturu. Sjećam se da jesam, i danas mi je zanimljiva, poticajna. No to je bila toliko daleka želja da danas ne znam je li bila stvarna... Umjetnost je snažan usisavač. Akademija je prevladala.
Tumačite i da nije prednost imati oca slikara. To vjerujem. Je li se teško bilo počinjati baviti slikarstvom u sjeni oca, je li možda bilo lakše vašim kolegama koji su počinjali od nule?
Nitko ne počinje od nule, samo od drugačijih okolnosti. Ma, zapravo je dvojako. U mom slučaju, gledano iz ove perspektive, zapravo racionaliziramo i s iskustvom govorimo o nečemu što se prirodno odvijalo. Riječ "karijera" bila nam je strana i odnosila se na neki drugi svijet, filmski ili neke druge velike scene, sportske možda. Umjetnost je u našoj kući bila način življenja, a i rezultati uspjeha na sceni bili su posljedica rezultata u ateljeu. Takvo je bilo vrijeme, meni tada normalno, a iz današnje perspektive nadrealno, bajka. Slikalo se bez posebnih očekivanja, pogotovo ne radi slave ili novca. Ne kažem da nije bilo i onih koji su karijeru projektirali. Uspješno i neuspješno. To je tema za sebe.
Živite s jednim umjetnikom, Damirom Sokićem. Borba ega? Ili?
I to ne bilo kakvim. Zato smo i zajedno. Ono što je umjetnost nekad bila, to je nama i danas ostala i potpuno sam svjesna što sam izgovorila. Inače smo, izvana gledano, potpuno različiti u svemu. Što ćeš više... Što je umjetnost bez ega? Mislim da je umjetniku dragocjeno živjeti nasuprot jakog ega. To nije zid, nego strujanje. Komentiramo, lako se razumijemo. Moj otac je radno dominirao, ali sam uvjerena da ne bi bio ono što je bez moje majke. Kad se samo sjetim jednog detalja s njihovih putovanja i posjeta muzejima, davno, kada nisu imali niti fotoaparat i kada je mama crtala na stranicama starih knjižica, malih blokova, već štogod je bilo pri ruci, kompozicije starih majstora, a otac je upisivao boje, nijanse, samo njemu znanim terminima i onda ih se u ateljeu u Zagrebu prisjećao i radio njihove probe da bi njihove odnose koristio na vlastitim slikama. To sve čuvamo i čudimo se strasti, naporu i posvećenosti, nečemu neopisivom. Ne zaboravimo, to su bile pedesete, kod nas godine neimaštine, to je bilo iz nužde. Vjerujem da i danas ima takvih ljudi, ali današnje društvo ne pokazuje da ih treba.
Radite u ateljeu u Vukovarskoj, u zgradi koju je projektirao Drago Galić, u prostoru koji su i namijenili ateljeima. Nemam dojam da se prostori za ateljee još danas rade?
- Trenutačno radim u Jurjevskoj ili na Braču, ovisno o karakteru rada. Iz razgovora s mlađim kolegama, donedavno sam radila na Akademiji u Splitu, vidim da je sve gore. Nije to pitanje samo ateljea koji su samo jedna od potreba za stvaranje djela. Problem je puno dublji i širi i ne razmatra se samo unutar područja umjetnosti. To je pitanje odnosa kulture i nekulture u najširem smislu u današnje vrijeme. Evo čujem da umjetnici u Zagrebu luduju i da su zabrinuti čak i oni koji imaju gradske ateljee. Kao da svijet s novim političkim garniturama počinje ispočetka, ali i unatrag.
Čini se da je mlađim umjetnicima danas teže doći do ateljea? Ili? Divne su fotografije druženja sedamdesetih i osamdesetih u knjizi. Vidim Trbuljaka, pokojne Stilinovića, Editu Schubert... Kako se sjećate tih vremena? Je li bilo tako zabavno kako fotografije daju sugerirati?
- Bilo je. Svi su išli na izložbe, puno se družili. Pogled u prošla vremena redovito budi nostalgiju, a tako je s fotografijama, pogotovo kad se radi o ljudima koji više nisu tu. Tamo su, kaže fotografija. I još nešto kaže: dobra stara vremena. Volim takve fotografije, sjećanja, a što ih budi više od ljudi, prijatelja? Pa sam zaključila, kako drugačije napraviti monografiju? I retrospektivu 2022. i knjigu radila sam s Božom Majstorovićem, kustosom Galerije umjetnina u Splitu. U životu smo puno surađivali i odmah smo se složili da monografija uz radove mora pokazati i takve fotografije, zvali smo ih dokumentarcima, ljude i atmosferu vremena kad su nastali. Odlično je koncipirao i izložbu i knjigu i tekst. Velik je to posao i hvala mu što smo konačno i uspjeli. Dvije godine smo cjepidlačili ne bismo li postigli onu konzistentnost koju su imale monografije prije interneta. Danas je mnoge nemaju, nego se predstavljaju nametljivim dizajnom koji često prikriva mnoge površnosti knjige koja bi trebala predstavljati zaokruženu cjelinu jednog djela. Radi se o knjizi o umjetniku. Bilo kojem.
Nova slika, čija ste i sama protagonistica, a smatra se jednim od najvažnijih slikarskih pokreta, pojavila se osamdesetih. Ranije se pričalo, i to često, o smrti slikarstva?
Nova slika je samo jedan od važnih pokreta. Nažalost, kod nas je to vrijeme potpuno neobrađeno, s ove već prevelike povijesne distance žalosno. Četrdeset godina. Što rade muzeji? Zar ih mi umjetnici trebamo prozivati? I dalje su dekade ostale mjera povijesti umjetnosti, premda je to sasvim površna mjera, a niti nju nisu u stanju savladati. Razmrvljene su u malim katalozima s izložbi u atomiziranim trenutcima povijesti. To je porazna slika našeg društva, nedorečena povijest s rupama. A o smrti slikarstva su već mnogo puta pričali, rekla bih, samo oni kratkovidni. Danas se čak priča o smrti umjetnosti, vjerojatno zbog straha od smrti čovjeka.
U knjizi izgovarate i da se ne opterećujete kojem mediju pripada djelo, bitnije su vam druge stvari. Kronološki je prva slika u knjizi "Narančasti trokut" iz 1976. godine. Sjećate li se kako je nastala?
Slika s akademije. Jedna od dosta njih, meni važna. Iz klase, kad smo pažljivo gledali što tko radi, uspoređivali, učili. Mi studenti puno smo se družili i sve novo komentirali. Šime Perić mi je bio profesor, sjećam se, iznenadila sam ga tom slikom. Neke rane slike prežive distancu od skoro pedeset godina, neke ne. Logično i opravdano.
Početkom devedesetih nastaju slike s motivom brodova, iz enciklopedije. U knjizi piše o sažetosti, redukciji izraza. Nisu to realna plovila, nego prikazi u specijaliziranim publikacijama. Bijeg od kičaste svakodnevice, pretjerano lažnim slikama oko nas. Zanimljivo je da nastaju devedesetih, a potom se pojavljuju društvene mreže koje sve to potenciraju do neslućenih razmjera.
Nastale su početkom devedesetih kad sam dosegla točku zasićenja ekspresivnim slikanjem, razmetljivim u boji i formi. Brodovi su u svojoj volumenskoj punini bili nevjerojatno raznolike i bogate forme, a odabrala sam izraz koji je minimalan. Nacrt, profil, crno i bijelo. Uskoro je došlo vrijeme korištenja novih tehnologija za stvaranja slike visokog mimetičkog efekta. Uljepšane, lažljive, agresivne, shvatila sam to kao napad na umjetnost i ljudsku kreativnost. Bila sam uvjerena da je to put u površnost i praznoglavost, jeftin efekt, besmisleni perfekcionizam, u besmisao. Prihvatila sam se jednostavnosti. Suhoparni tehnički crtež, a s druge strane bezbroj mogućih asocijacija promatrača. Nema boljeg od toga. Još uvijek ih slikam, s velikim zadovoljstvom.
I Maković piše da su vaše slike sofisticirana borba protiv kiča, najinteligentnije slike u našoj umjetnosti?
Mak me dobro pozna, kao i sve okolnosti u kojima oduvijek slikam. Prijatelji smo od početaka, on je tada bio mladi povjesničar umjetnosti i pisao je o Primarnom slikarstvu, Novoj slici, a to su sve bili interesi moje generacije. Nekolicinu nas pratio je cijeli život. Drago mi je da smo još tu svi zajedno.
U knjizi govorite i da se konceptualna umjetnost u jednom trenu crpi u ishitrenim moralnim dilemama. Možete li to pojasniti?
Krajem sedamdesetih, kad se konceptualna umjetnost počela baviti sama sobom i vlastitim metodama, počela je moralizirati. I danas je živa, bavi se tzv. društvenim pitanjima i opet moralizira i prtlja s pitanjima političke korektnosti, često površnima i kratkoga daha. Repriza moraliziranja koje opet postaje samo sebi svrha. No sada se uspješno grebe o umjetničke fondove i proračun i glumi, podrazumijeva se, talentiranog, ali i osviještenog asketa koji prezire društvo spektakla. A zapravo se jako prilagodila, čak ugodila političkim demagogijama, dok im je sva ostala umjetnost postala spektakl. Tu su, doduše, došli na svoje i oni koji odlučuju o umjetnosti, a nemaju pojma o njoj. Vrlo destimulativno za nove generacije, za one koji u sebi osjećaju umjetnički impuls na samim počecima prije školovanja, pri biranju životnog opredjeljenja. I u umjetničke škole se nažalost uvukla antiumjetnost.
Na kraju knjige zaključujete: umjetnost je djelatnost zanesenjaka. Je li tako?
Upravo tako.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....