RETROSPEKTIVA U KLOVIĆEVIM DVORIMA

DAMIR SOKIĆ 'Akademija je besmislena, to je prostor neumjetnika'

U MSU su mi uništili slike. To nije kuća umjetnosti nego provincijalnog glamura

Jedna stvar je sigurna: Damir Sokić ne izgleda kao da ima 61 godinu. Ipak, u Klovićevim dvorima 17. prosinca otvara svoju prvu retrospektivu. Ne zato što ranije nije bilo prilike, nego zato što je nije želio. Uz nove do sada nepokazane radove, vidjet ćemo i one nastale tijekom njegova dugogodišnjeg boravka u New Yorku. Izložba “Slijepe ulice” podsjetit će na sve slike, skulpture, instalacije i ambijente kojima nas je Sokić iznenađivao u godinama kada su se pojavljivali novi trendovi na umjetničkoj sceni. Sokić je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, no ne može se reći da nekritički gleda na tu instituciju, kao i na mnoga zbivanja oko sebe. A njegov je atelje u Vukovarskoj ulici zadržao tradiciju starih slikarskih ateljea; on je mjesto okupljanja mnogih intelektualaca i živih rasprava.

Zaplovio i odustao

Prvi put imate retrospektivu. Što vam znači ova introspekcija?

- Da, prvi i zadnji put. Ovo je zapravo pogled u prošlost i pokušaj pravljenja vlastite povijesti gledane iz ovog trenutka, iz današnjeg stanja umjetnosti. Izložbu radim u suradnji s kustosicom i ravnateljicom Klovićevih dvora Marinom Viculin. Naslov izložbe već govori o naglašenoj introspekciji, možda bi pretjerano bilo reći i ispovjednom tonu umjetnika. Nisam od onih koji se kaju, prije bi se reklo da sam sklon izazivanju. Mislim da to i jest naš posao. Zanimljivo mi je bilo suočiti se sam s cijelim sobom.

Na samom početku karijere bili ste pomorac?

- Bio sam balavac s kontinenta (Slavonije) koji je sanjao veliki svijet. Na tome je i ostalo, zaplovio sam i odustao. U školi u Bakru profesorica mi je bila majka danas poznatog, izvrsnog umjetnika Simona Naratha. Otkrila mi je da postoje umjetnost i muzeji.

Mnogi su naši umjetnici bili prvo pomorci, zatim umjetnici. U čemu je poveznica?

- Ne znam puno pomoraca umjetnika. Zrinšćak, Deković? S Goranom Petercolom sam prijatelj i nismo baš povezivali naše prethodne živote. Čak smo završili i istu pomorsku školu, a i ne slikamo brodove. Ma ne trebaju nam klišeji.

Najraniji su radovi na izložbi u stilu enformela. Koliko je taj stil u početku utjecao na vaš opus?

- Takav će biti samo jedan izložen, vlasništvo je MSU-a. Bio sam student četvrte godine Akademije kad su mi ga uzeli. To su moji počeci, rano umjetničko djetinjstvo, nespretno i naivno. Meni, iz današnje perspektive gledano, ne i bez šarma. U to je vrijeme enformel ušao u svoju dekadentnu fazu, postao je akademizam, a što te na Akademiji uče? No, i to je bila neka fleka na speglanoj i anakronoj fizionomiji zagrebačke Akademije, ali u usporedbi s današnjom, na kojoj i sam radim, barem nije bila tako glupava.

Kako mislite glupava?

- Ogromna, besmislena mašinerija pretrpana neumjetnicima.

Retrospektiva je kronološka ili po poglavljima?

- Teško je govoriti o poglavljima jer uglavnom nema kontinuiranih cjelina, prepliću se, preskaču, nestaju, izmjenjuju mediji, u isto vrijeme radio sam idejno suprotstavljene strane. Reklo bi se da sam zujao kao muha bez glave. Na ovoj izložbi ću pokušati čitljivo poredati radove i pričati ne samo o sebi nego i o vremenu u kojem sam radio. Na ovakvoj izložbi to je zajednički posao umjetnika i kustosa. Ima tu svašta: enformela, siromašne umjetnosti, primarne umjetnosti, instalacija, mobila, ambijenata, geometrija i što ti ja znam. Ali sve su to pomoćni termini. Najvažnije je da 35 godina unatrag postoji konstanta koja ima ime i prezime. To je najuzbudljiviji i najjeziviji dio koji može ispasti i neugodan. Vidjet ćemo.

Nuklearka antikulture

Kada ste se, počeli baviti instalacijama?

- U majstorskoj radionici Ljube Ivančića, a izlagao sam ih prvi put u Grazu u Neue Galerie. Oni su vlasnici dviju prvih instalacija sa žaruljama koje su muzeji za velike izložbe posuđivali od njih, naše nije briga za žarulje. Jedan naš direktor muzeja je rekao da ih neće staviti u postav jer bi izgledalo ekscesno premda ih je kupio. Toliko o poznatoj hrabrosti tzv. hrvatskih intelektualaca.

Niste hiperproduktivni, pa, ipak, kažete, kada ste počeli skupljati svoja djela za izložbu, uvidjeli ste da ste mogli napuniti cijele Klovićeve dvore.

- Nema smisla pretrpavati. To je mučenje publike. Dovoljno je postaviti čvrst kostur priče i ostaviti dovoljno prostora osobnim asocijacijama. Koji dođu na takve izložbe uglavnom se dobro snalaze, a zalutali će i odlutati.

Kad ste otišli u MSU, po radove za retrospektivu, neki od njih nisu bili u, blago rečeno, bajnom stanju. Što se dogodilo?

- Ništa s onima koji su uništeni, oštećeni ili djelomično izgubljeni. O toj kući sam davno rekao što mislim, a u međuvremenu je i slijepcu postalo jasno da to nije kuća umjetnosti nego provincijalnog glamura, modnih mačaka, fashion gurua, lokalnih celebosa, umjetničkih sirotanovića, hrapavih krimosa i sitnopolitičkih aparatčika i tzv. lijevoorijentiranih glasača. Jednom riječju, najskuplja i najbrže izraubana hrvatska nuklearka antikulture.

Kukavičluk

Koliko vam je značio višegodišnji boravak u Americi, koliko je utjecao na vašu umjetnost? Bilo vam je dobro, zašto ste se vratili?

- Davno je to bilo i rekao sam, da ne bih mijenjao najgori dan u New Yorku za najbolji u Zagrebu. Rekao sam to razočaran ovom sredinom koja je postala još gora. Ne usudim se ni izgovarati epitete na vrhu jezika o vlastitoj sredini. Da spomenem samo jedan. Kukavičluk. Bez njega, sve je moguće.

Niz ste godina sa sNinom Ivančić. Koliko ste utjecali jedno na drugo?

- Na nevidljivoj razini ne znam izmjeriti, samo znam da ne moramo ni pričati o većini stvari jer je sve jasno. U umjetnosti oni koji nas ne znaju nikad nas ne bi povezali premda dišemo isti zrak.

Ona je iz umjetničke obitelji, otac joj je bio Ljubo Ivančić. Je li i u vašoj obitelji bilo umjetnosti?

- U mojoj je obitelji bilo sluha za mene.

Vaši su posljednji radovi sentimentalni, na prvi pogled nespojivi s vama, vi djelujete tvrdo, direktno?

- To je samo privid. Ja sam fina dušica. Toliko smo varani i nemoćni, manipulirani i kontrolirani, korumpirani i poniženi da nam ostaje samo intimni prostor koji možemo kontrolirati. Mali je, ali u njemu se možemo do kraja ostvariti. Biti ispunjeni, neki kažu. Da, rekao sam da su jedini prostori potpune slobode u umjetnosti i terorizmu.

Izložba se zove ‘Slijepe ulice’. Zašto?

- Zato što je scena danas puna mimetičkog smeća, po petstoti put novih hrvatskih realizama, impotentnog brbljanja, kao da u povijesti nije bilo uzbudljivih zanosa koji su pokazali prezir prema prizemljenoj banalnosti. Moćna je snaga mediokriteta.

Rekli ste, da niste umjetnik, bili bi kriminalac?

- Teško je saginjati glavu, sram bi me bilo, pogotovo danas, baviti se politikom, alternativa mi je prenemaganje, a protiv karaktera ne možeš.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 18:26