FEĐA GAVRILOVIĆ 'Profesori na Akademiji pate od provincijalnog kompleksa, a kustosi žele da se suvremenoj umjetnosti pristupa ponizno i na koljenima'

Feđa Gavrilović, mlad kritičar, povjesničar umjetnosti i galerist (r. 1986. u Zagrebu), upravo je objavio “Selekciju”, svoju prvu samostalnu autorsku knjigu, u nakladi Arteista. Izabrao je i dao ukoričiti, na finom papiru tiskanih, šest eseja o slikarima, teoretičarima umjetnosti i teoriji samoj, u kojima demonstrira visok stil, kompetenciju i zanimljivo pripovijedanje, još poduprto slikovnim dokazima.

Protekle je srijede otvorio kao kustos i svoju prvu izložbu otkako je, također nedavno, preuzeo upravljanje nad uglednom javnom zagrebačkom Galerijom Forum. Ti “Koloris­tički dijalozi” u Forumu donose radove starijih (pokojnih) i najmlađih hrvatskih slikara.

Diplomirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2012., bio urednik Art magazina Kontura od 2014. do 2015. i ponovno ga uređuje od 2017. Ugled gradi pišući i likovne kritike, eseje i publicističke tekstove u časopisima Vijenac, Kontura, Zarez, Oris, Tema, Riječi, Hrvatski filmski ljetopis te na portalu Arteist, a često objavljuje i u Jutarnjem listu.

Autor je predgovora i autorskih koncepata za brojne samostalne i grupne izložbe, među njima Novi hrvatski realizam u Gliptoteci HAZU (2013.), 32. salon mladih u HDLU (2014.), XII. trijenale hrvatskoga kiparstva u Gliptoteci HAZU (2015.), Vera Nikolić, Leo Junek i Nikolićevo Prekrižje, u Radničkoj galeriji (2016.), Ordan Petlevski: Magična igra, također u Radničkoj galeriji (2017.). Autor je monografije kiparice Božice Dee Matasić (2016.).

Među mladim umjetnicima nesporan je autoritet, mladenački je zanesen, ali strog, jezičav, premlad za kompromise i ne prestar za ideale. Marljiv i ambiciozan, još k tome talentiran, Gavrilović je već sada, zasluženo, najutjecajniji naš mladi likovni kritičar i povjesničar umjetnosti. U ovome razgovoru otkriva, među ostalim, stvarne dimenzije naše likovne scene, a zatekli smo ga kako prstima čupa zapečene tiple iz zida u galeriji, o kojoj se očito domaćinski skrbi.

Koliko danas vrijedi na tržištu prosječna slika uglednog živog hrvatskog slikara?

- Tisuću do šest tisuća eura.

Koliko takvih slikara ima?

- Manje od deset.

Koliko pak imamo slikara koji nešto vrijede ili se prodaju dalje od Bregane?

- Da bi se uspjelo preko Bregane, treba živjeti iza Bregane. A to nije lagano. To je od naših sunarodnjaka možda uspio samo veliki majstor olovke Davor Vrankić. U inozemstvu su postali poznati i naši stripaši i ilustratori: Ilić, Kordej, Trenc, Sekulić. Od konceptualnih umjetnika na Zapadu je uspio bez stigme balkanskog postsocijalističkog divljaka, dakle bez patetičnog pastirskorokerskog tematiziranja ‘krvi i meda Balkana’ kako bi to rekao popularni kustos Harald Szeemann, odnosno bez tematiziranja komunizma, tranzicije, fašizma, šovinizma, rata, silovanja i masakra, jedino Braco Dimitrijević.

Kad smo kod toga, u MOMA-i se otvara izložba o arhitekturi Jugoslavije u socijalizmu.

- U najavama stoji kako će se izložba orijentirati na brutalizam i masovno stanovanje. To su svakako fenomeni koji su obilježili drugu polovinu 20. stoljeća, ne samo u Jugoslaviji nego u cijelom svijetu. Činjenica je da smo tada, za razliku od danas, imali arhitekturu koja je mogla stati uz najbolje graditeljske primjere na svijetu i da je društveni sistem to omogućavao. Nadam se da glavna teza izložbe neće biti egzotizacija naših tobože zaostalih krajeva koji su eto, tko bi rekao, imali čak i sjajnu modernističku arhitekturu.

Kad smo kod arhitekture, može li dugo građena zgrada MSU-a konkurirati svjetskim muzejima? Meni nalikuje na socijalistički hangar za tenkove.

- Zgrada MSU-a na vrlo jasan način pokazuje kako kustosi žele da publika pristupa suvremenoj umjetnosti: ponizno i na koljenima, u proskinezi. Ogroman prostor pristupa građevini i njezino predvorje podsjećaju na cour d’honneur u Versaillesu, odnosno na pristupna dvorišta u sultanovoj palači u Istanbulu, koja se slikovito opisuju u romanu ‘Zovem se crvena’ Orhana Pamuka, a imaju svrhu da kod posjetitelja izazovu strah od umišljene veličine naše suvremene umjetnosti. Samo još nedostaju lavovi i tigrovi koji reže na rijetke posjetitelje. A što se tiče funkcionalnosti zgrade, samo troškovi održavanja mogu financirati osam institucija.

Otvorili ste nekidan u Galeriji Forum izložbu ‘Koloristički dijalozi’, djela mlađih i starijih hrvatskih slikara. Mladi, usudio bih se reći, nemaju ideja i ne znaju slikati dalje od nekog očito neizbježnog ‘švrljanja’ po platnu. Jedan Ignjat Job, kojeg ste tamo izložili, za sve je njih Leonardo da Vinci. Što je umjetnik mlađi, rad je slabiji.

- Pjesmu o genijalnosti starih i dekadenciji novih čuo sam previše puta da bih je shvatio ozbiljno. Ukratko, mlađi umjetnici koje podržavam imaju moje puno povjerenje i kreću se vrlo samouvjereno u smjeru u kojemu žele. Ako je legitimacija uopće potrebna, nedavno mi je baš Tonko Maroević pokazao oduševljenje prema nekim mladim koloristima koje sam izložio u Forumu. Zaslužili su oni poštovanje tim više jer moraju iznalaziti putove sami, jer su starije generacije svojim sitnim rivalstvima i golemim egocentrizmom zatrovali naš svijet umjetnosti, te od mladih žele stvoriti samo vlastite poslušnike, podmićujući ih s vremena na vrijeme kojom mršavom nagradicom, kao kad se psu dobacuje masni dio dobrog komada pršuta. Zapravo, mislim da je hrvatska kultura otišla dođavola 1970-ih, kada je moć dobila prva generacija koja nije stasala u okruženju koje teži građanskom društvu, društvu s idejom da će njegovi kulturni produkti trajati dugo i inspirirati buduće generacije. Kad čitate Vaništine ‘Zapise’, ili čak ‘Krhotine’ Željke Čorak, shvatite da je i hrvatska provincija prije Drugog svjetskog rata tada težila građanskoj kulturi. Nakon drugog rata čini mi se da smo dobili najgore od obadva svijeta: ispolitiziranost i političko umrežavanje kulture, što je karakteristika istočnih socijalističkih zemalja, i površnu želju za instantnim i idejno plitkim spektaklom zapadnih kapitalističkih zemalja. Ljudi odgojeni u tom hibridnom duhu politike i površnosti zauzeli su čelna mjesta u kulturi 1970-ih, a oni i njihovi nasljednici drže ih i danas u ovom ili onom obliku.

Prosječan mladi hrvatski slikar ne umije nacrtati/naslikati sklopljene dlanove ili konja u trku a da ti dlanovi i prsti žive ili da je taj konj kadar potrčati, a jednako im i apstraktne slike izgledaju mlitavo ili suho. Jesu li naše likovne akademije, osobito zagrebačka, uopće voljne da ljude nauče tehnici?

- Nažalost, i profesori na Akademiji pate od kulta novoga i od provincijalnog kompleksa da nisu dovoljno inovativni i avangardni. Moj prijatelj slikar Stipan Tadić mi je jednom pričao da je na satu akta samostalno učio slikati anatomiju po modelu ljudskog kostura dok su drugi oko njega već na drugoj godini nezrelo glumili Pollocka polijevajući tamo boju po papirima ili šibajući te iste papire brezovim granama. Rezultati su očiti danas, desetak godina poslije. I mlađi umjetnici koje figuracija ne zanima pokazuju izrazitu zrelost u proučavanju apstrakcije, u odnosu prema boji kao fizičkoj materiji ili optičkom fenomenu. Uglavnom, Akademija bi umjetnicima trebala biti oruđe za rast i usmjeravanje. Bilo bi žalosno, a nažalost krećemo se prema tome, da jedini slikari u Hrvatskoj koji mogu živjeti od slikarstva budu profesori na Akademiji.

Izložbom ‘Koloristički dijalozi’ uspostavljate odnos između generacija i različitih sredina u Hrvatskoj povijesti umjetnosti. Inače ste skloni takvom pristupu?

- Uvijek ističem da ništa ne nastaje ni iz čega, što bi trebala biti prva lekcija svakog proučavanja povijesti umjetnosti, pa i Jansonova ‘Povijest umjetnosti’ započinje s njom. Slične izložbe u kojima sam pokušao oživjeti prošle estetske horizonte radio sam u Radničkoj galeriji: primjerice izložbu o Juneku i barunici Veri Nikolić, o Poletovoj fotografiji, kao i samostalnim izložbama Ordana Petlevskog, Branka Ružića ili Slavke Pavić u Galeriji Kaj, izložbom o Orsonu Wellesu, koju sam radio s Danielom Rafaelićem, ili o Aniti Ekberg. U Forumu ove godine planiram dati svoj pogled na djelo Stevana Luketića, velikoga hrvatskog kipara, koji će obuhvatiti i Kockicu, zgradu Centralnog komiteta Hrvatske, remek-djelo arhitekta Ivana Vitića. Također, predstavit ću i crteže Đure Sedera, opus koji je bio rijetko ili čak nikada izložen.

Kakav je odnos slikarstva i ostalih vizualnih medija. Je li slikarstvo na izdisaju?

- Najveće problemske izložbe koje sam radio bavile su se postupcima: ‘realizam’, ‘materičnost’, ‘kolorizam’, a sve su to načini na koje umjetnici pokušavaju emancipirati slikarski jezik i govoriti isključivo njime. Slikarstvo je fascinantna umjetnost jer ako je dobro izvedeno, tjera gledatelja na potpunu prisutnost u jednom jedinom trenutku, na unošenje cijele njegove svijesti u statičnu, dvodimenzionalnu na neki način artikuliranu površinu ispred sebe. U tom trenutku prisutnosti briše se granica između gledatelja i slike, između umjetnika i publike. To su znali najvještiji klasični slikari kao i najasketskiji eksperimentatori, poput Yvesa Kleina ili našeg Knifera.

Aktualna je izložba Vlaha Bukovca. Ovih dana objavili ste knjigu u kojoj, među ostalim, ističete Bukovčev dendizam.

- Bukovac je sjajan primjer promjene društvene i estetske paradigme. Kada je iz Pariza došao u Zagreb, udahnuo je život hrvatskome slikarstvu i s pravom je nazvan ocem ‘zagrebačke šarene škole’. Nakon što je, izmoren intrigama i spletkama kojih u našem malom gradu nikada nije nedostajalo, odselio u Prag, počeo ga je gutati zaborav, a potom i prijezir. Njegova estetika pripadala je prošlom stoljeću i habsburškom dobu. Osobe potpuno drugačijih estetskih uvjerenja zazirale su od Bukovca: Krleži je on predstavljao ‘problematičan kič’, a Veri Horvat Pintarić odbojni pasatizam. No, posljednjih nekoliko godina Bukovac je ponovno otkriven, a u tom se oduševljenju za njega čak i malo pretjeruje, iako je bez sumnje riječ o sposobnom autoru, o čemu svjedoči odlična i pregledna aktualna izložba njegove pariške faze.

Kako vidite kulturnu politiku u Gradu, a kako u Ministarstvu kulture?

- Kulturna politika trebala bi težiti generiranju kulture iz društva. Da bi se to ostvarilo, nužno je oživjeti Zakon o sponzoriranju kulturnih događanja, koji bi potaknuo investicije u umjetnost, te bi investitore oslobodio srazmjernog djela poreza. U svim razdobljima povijesti najbogatiji slojevi društva bili su pokrovitelji umjetnosti, što god tko mislio o tome. Njujorški muzej MOMA nisu osnovali romantični entuzijasti nove umjetnosti, nego bankari i industrijalci, članovi obitelji Rockefeller, Goodyear i Sachs. Čak i ako pojedincima visoke platežne moći nedostaje senzibilitet za umjetnost, pritisak njihovoga društva i miljea od njih bi napravio predivne pokondirene tikve. Samo tako umjetnost u Hrvatskoj može procvjetati.