FOTO: 32. SALON MLADIH Solidan presjek scene bez provokativnih djela

Tolika lavina kritika kolika je krenula na mladog kritičara Feđu Gavrilovića nakon objave njegove koncepcije za Salon mladih, čiji je ovogodišnji izbornik, nije se prije toga dugi niz godina sručila na nečija kustoska leđa. Posve sam razumjela kritičare. I meni su, u najmanju ruku, bile daleke i iskreno rečeno posve nesimpatične rečenice poput: “Tema je ovogodišnjeg Salona mladih sukob trendovske pomodnosti i izvorne suvremene umjetnosti, koja ne bježi od vještine i samosvrhovitosti, koji se danas često odbacuju kao puki ‘tehnicizam’”. Pritom se još pozivao na Miroslava Krležu, koji je imao, blago rečeno, tradicionalan stav prema umjetnosti. No, agresija koja je uslijedila nagnala me da pokušam razumjeti i Gavrilovićevu stranu.

Ponavljaju se imena

Dva mjeseca nakon polemika, evo nam i Salona. Krleža je i dalje u igri, pa se više puta napomenulo da je Salon otvoren 7. 7., na književnikov rođendan. No, je li Gavrilović uspio nadići ono što mu se imputiralo da će učiniti, ili je napravio baš to? Mora se reći da, promatrajući djela u neizdrživoj vrućini ispod kupole HDLU (nemaju klimu, niti grijanje, zbog financijskih problema dugi niz godina), odgovor nije jednoznačan. Naime, Gavriloviću se imputiralo da će napraviti Salon koji podsjeća na prethodnu izložbu “Novog realizma” u Gliptoteci, koju su neki kritičari nazvali i “novim konzervatizmom”. Također, i da nakon te izložbe te Bijenala slikarstva koji se održava u istoj instituciji u kojoj i Salon, nećemo dobiti drukčiji pogled na suvremenu umjetnost.

Prije svega, teško je stvoriti pravu sliku odabira, jer su mnogi umjetnici najavljivali da se neće javiti na Salon zbog neslaganja s koncepcijom izbornika. Ovako, nasumce, nema, primjerice, Igora Rufa ili Predraga Pavića. No, isto tako Salon je, ako je suditi po otvaranju na kojemu je bilo nekoliko stotina ljudi, daleko od najavljenog bojkota.

Pogledajte fotogaleriju otvorenja

Neka se imena, s druge strane, ponavljaju sa Salona ili Bijenala. Primjerice, Ivana Koren, na čijoj se slici ženski lik doslovce pretapa sa svojom pozadinom, u interijeru trošne zgrade, Martina Grlić sa uvećanim “Čunga lunga” kaugumama te redatelj Luka Hrgović čije su sanjke, na kojima piše Rosebud, referenca na Wellesa, zaštitni znak izložbe.

Ima različitih medija umjetnosti, i videa i instalacija, slikarstvo nije samo figurativno.

No, instalacije i nisu bogznašto; Josipa Čeliković i Ina Ivandić unijele su hrpu sijena i zemlju u galerijski prostor, kao podsjećanje na vrijednosti prirode koje “dokona galerijska publika zaboravlja” - barem tako tumači rad Gavrilović. Za nijansu je bolja instalacija inspirirana Proustom Valerije Cerovec, s predmetima vezanim uz djetinjstvo, poput baletnih papučica ili lutke.

Kiparska dionica

Najbolji se i najzabavniji rad ovogodišnjeg salona odvijao izvan HDLU; Petar Popijač, inače izvrstan kipar, za otvaranja kružio je automobilom oko džamije, pozivajući posjetitelje da mu se pridruže. Na vrhu oslikanog automobila nalazi se skulptura glave, koja gleda prema nebu i viče.

U prizemlju, u galeriji Bačva, dobra je kiparska dionica; veliki krug od gline Maka Melchera te “Prije i poslije” Alane Kajfež, autorice spomenika Jacku Whiteu; skulptura djeteta, neodređenog spola, s postolja promatra u bazen pod staklom gdje leži žensko tijelo sklupčano u fetus položaju.

‘Oh, IKEA’

U prstenu, pak, izlaže i Ivona Jurić; autorica raskošnog slikarskog rukopisa, koju Gavrilović promovira od početaka, zastupljena je slikom pejzaža s mnogim nijansama zelene boje. Drukčiji od ostatka generacije jest Domagoj Rogina, koji sliku gradi debelim nanosima tamne boje; s Roginina platna velikih dimenzija promatra nas, na izložbi, gorila.

Ako vam nije već dosadilo figurativno slikarstvo, zanimljiva je Valetnina Supanz; ljepuškasta mlada dama u crnom donjem vešu leži u klaustrofobičnom krevetu koji nalikuje kutiji. Promatra mu-škarca u gaćicama koji radi sklekove. U prostoru, u vlastitoj perspektivi, lebdi namještaj; naziv je ‘Oh, IKEA’.

I ostaje naposljetku pitanje; jesu li slikari favorizirani, posebice figurativci? Jesu. Ne u brojci, brojka nije niti bitna, umjetnost nije statistika. Favorizirani su jer je riječ o izborniku koji ima najviše sluha za njih. Da li je ovo realna slika presjeka stvaralaštva mladih danas? Nije. No, ruku na srce, to je bio malo koji Salon zadnjih godina. A i tada je bilo isključivosti, samo se nije digla tolika polemika. Gavrilović nije napravio ono što mu se imputiralo, no Salon s druge strane nije “na rubu”, provokativan, već je to naprosto presjek stvaralaštva. A Popijač, Jurić, Melcher i ostala pojedina imena dovoljno su jaka da sa Salona mladih nećete izaći razočarani.