IZLOŽBA U LAUBI

'HAHARI I ŽABE' Dominik Vuković: Želim potaknuti ljude da se prisjete nekih stvari iz djetinjstva

 Dragan Matić / CROPIX
 

“Hahari i žabe” naziv je izložbe Dominika Vukovića koja se sinoć otvorila u Laubi. Riječ je o seriji od stotinjak crteža, iscrtanih albuma uspomena, prisjećanja na djetinjstvo, na prvi bicikl, na praćke i zmajeve, tučnjave i razbijena koljena, preko prvog poljupca, Playboya i cigarete.

Ilustrator mlađe generacije Dominik Vuković završio je Akademiju likovnih umjetnosti, smjer grafika u klasi Svjetlana Junakovića. Nakon diplome djelovao je u kolektivu Space Shuttle s Klarom Rusan i Martinom Hrastićem. Surađivao je s kolektivom Pimp my Pump u ateljeu ulične umjetnosti Lapo-Lapo. Surađuje s hrvatskim izdavačkim kućama Fraktura, V.B.Z., Albatros i Mala zvona.

Knifer na zidu

Razgovor počinjemo naslovnim motivima izložbe, djetinjstvom. Kako kaže: “Većina su crteža autobiografski, no ima i anegdota mojih prijatelja koje su mi prepričavali, mnogima se bilo drago prisjetiti tog razdoblja života. Teme su, u svakom slučaju, univerzalne. Neki su crteži vrlo realistični, u smislu školskih tučnjava, spački, igranja gumi-gumija, okupljanja oko crvenog Ferrarija, zagledavanja koliko brzo ide ovaj automobil kojega se rijetko viđalo na ulicama, dok uz vas stoji bačeni bicikl na podu. S druge strane ovog realizma su neke tipične dječje fantazije, poput letenja. To su ti neki, zapravo, kratki citati djetinjstva.”Niz je detalja na njegovim crtežima.

Na jednom, primjerice, dvojica dječaka skaču po krevetu dok je u pozadini na zidu Kniferov meandar: “Crtež se zove ‘Pod je lava’, po igri koje se svi sjećamo, skakanja s fotelje na kauč, dok je na podu zamišljena lava. Kad sam dovršio crtež, u pozadini je bio prazan zid, mogao sam naslikati luster na stropu ili bilo što drugo, no odlučio sam se za meandar. Možda bi se netko mogao zapitati tko su ti klinci čiji roditelji imaju za Knifera. No, to je detalj, nešto sa strane, nije nositelj priče.”

Citati majstora

Na drugom, pak, crtežu, gospođa u najboljim godinama čita Degasovu monografiju: “Na crtežu je prikazana žena koja stavlja kamenje na ručnik da ga vjetar ne odnese na plaži. Iza nje su dva klinca koji gledaju kako se saginje, to je čista erotika.

Postoji jedna Degasova slika, mislim da se zove “Peračica”, i žena je u istoj pozi na toj slici i na mojem crtežu. To je moja referenca na Degasa, ali je zapravo potpuno drugi kontekst. Volim staviti tu i tamo neki citat nekog velikog majstora.”

Naslov izložbe “Hahari i žabe” naš sugovornik pojašnjava: “Svi smo u djetinjstvu bili na neki način hahari i haharice. Žabe sugeriraju mjesto radnje. Ja sam s Jaruna i tu je taj autobiografski element, dječjeg lutanja po kvartu, prije novih naselja uz jezera tamo su bila kukuruzišta i polja žita, tamo smo se naganjali, igrali rata. No, naslov je izložbe dala Klara Rusan.

Pričao sam joj na telefon, kada sam počinjao, što radim, i ona mi je rekla: ‘To su hahari i žabe’. Naziv izložbe sugerira i da će potaknuti ljude da se prisjete nekih stvari iz djetinjstva. Jedna je od komponenti umjetnosti da nas spaja, komunikacija. Osim toga, i jedna je slika na izložbi koja nosi ovo ime.”

Crvena boja

Svi su crteži nastali isključivo u crvenoj boji. Zašto? “Da, to je očigledno pitanje. Mogao bih izmisliti da sam želio napraviti nešto s crvenom, no odabir boje nema neku konceptualnu vrijednost. Kad sam krenuo, imao sam crni tuš i crvenu akrilnu tintu, tj. tuš, i uzeo sam za promjenu crvenu. Svidjelo mi se kako se ponaša po papiru i nastavio sam ju koristiti.

Kad razmišljam s odmakom, vidim da je to bio najbolji izbor boje jer je glasnija od crne, u svojoj pojavi u ovom konkretnom slučaju onog što sam želio pokazati moćnija je od plave, žutu neću ni spominjati. Crvena je u početku možda bila tehnički odabir, no s vremenom se pokazala kao najbolji podsvjesni odabir.”

Dominik Vuković portretirao je i neke svoje kolege: “Jesam, i još ću. Portret je klasična tema kojom ću se uvijek baviti.”

Diplomirao je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti, i kako kaže: “Iz klase sam Svjetlana Junakovića. Dobro je znao objasniti da ne postoji velika razlika između slikarstva i ilustracije. Ja se bavim i ilustracijom i slikarstvom i crtanjem. Ilustracija je primijenjen medij, za novine, knjige, bilo što drugo”. Imao je neko vrijeme atelje u Ilici, u dvorištu gdje djeluju Lapo-Lapo. Autor je i nekoliko djela ulične umjetnosti, primjerice u obližnjem Art parku. Kako kaže:

Boris Bare, osnivač Pimp My Pumpa i Art parka, i Miro Modul Petković, naš vrsni grafiter, uzeli su me sa sobom u studio i tu su počeli moji prvi izleti u uličnu umjetnost.

Kao likovnjaku, drago mi se baviti sa što više različitih vrsta likovnosti jer smatram da je korisno da isprobamo što više različitih medija, načina crtanja”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 08:44