Hans Ulrich Obrist: Susret s Kožarićem, Gotovcem i Sanjom Iveković odredio mi je karijeru

Što se događa kada najveće ime svjetske umjetnosti provede više od 2000 sati u razgovoru s umjetnicima i arhitektima? Odgovor dolazi u obliku knjige “Životi umjetnika, životi arhitekata” autora Hansa Ulricha Obrista koja će se na policama britanskih knjižara naći idućeg tjedna. Obrist, kurator centra moderne umjetnosti Serpentine Gallery, ugledne umjetničke institucije smještene usred jednog od najljepših londonskih parkova, Kensington Gardens, nebrojeno je puta proglašen najvažnijom osobom u svijetu umjetnosti, uključujući i ugledni časopis Art Review.

Knjiga je sažetak njegovih dugogodišnjih razgovora s umjetnicima, njih 19, uključujući Davida Hockneyja, Franka Gehryja, Gilberta & Georgea, Marinu Abramović i Zahu Hadid, te odgovora na Obristova pitanja o životu, umjetnosti, filozofiji.

Ambiciozan tip

Hans Ulrich Obrist jednako se dobro snalazi u ulozi onoga koji odgovara na pitanja. Razgovaramo u Londonu, u jednom od rijetkih trenutaka kada miruje. Između putovanja, otkrivanja novih umjetnika i posjećivanja starih te njegovih ambicioznih maratona i opsežnih intervjua teško je uhvatiti takav trenutak sa 46-godišnjim kustosom. U svome nastojanju da ne propusti nijedan trenutak, Obrist je neumoran, gotovo hiperaktivan. “Za mene je važno učiti svaki dan. Kako bih uistinu poznavao umjetnost, moram biti stalno u toku, moram poznavati glazbu, arhitekturu, znanost, poeziju. Važno je usuditi se prelaziti granice, biti otvoren ideji objedinjavanja umjetnosti na holistički način”, govori, kiteći svoj bogati engleski vokabular izraženim švicarskim naglaskom. Svoj posao kustosa doživljava holistički, osjeća da je njegova odgovornost povezivanje naoko nespojivih svjetova. Iz ove fundamentalne ideje nastali su njegovi maratoni, serije intervjua, izložbi, eksperimenata i poezije. Maratoni su svjetski poznati, no ne i činjenica da ideja za njih dolazi - iz Zagreba. “Pravi okidač za moje maratone dogodio se u Zagrebu, kamo me kolektiv WHW pozvao prije desetak godina. U nekoliko dana posjetili smo niz umjetnika, među ostalima Sanju Iveković, Kožarića i Gotovca.

Vremenska kapsula

Za svoj arhiv snimao sam njihove ideje i napravio knjigu o svojem posjetu Zagrebu. Jako mi se svidjela to iskustvo - nosilo je prizvuk Warholove ideje vremenske kapsule. Jedan dan u mojem životu pretočen je u knjigu. Iz zagrebačkog iskustva dobio sam ideju za maraton. Tako da je moj boravak u Hrvatskoj značajan ne samo zbog osobnog iskustva i upoznavanja sjajnih hrvatskih umjetnika, već i zbog činjenice da je inspirirao maraton!”, govori. Iz opisanog putovanja proizašla je i suradnja s hrvatskim umjetnicima. Među ostalim, Obrist je organzirao Kožarićevu izložbu u pariškom Musée national d’art modern.

U potrazi za talentima

Maratoni, baš kao i razgovori “u kafićima, ateljeima i vlakovima” srž su Obristova doživljavanja umjetnosti i naziva ih salonima 21. stoljeća. U svijetu moderne umjetnosti koja nailazi na brojne kritike, dijelom i zbog vrtoglavih cijena koje joj omogućuju aukcijske kuće, investicijski fondovi i neiscrpne kase oligarha, Obrist vidi upravo kustosa kao nekoga tko se treba oduprijeti trendovima i opredijeliti se za dugoročnu ideju umjetnosti. “Posao kuratora nije postavljanje trendova, nego pojednostavljivanje pristupa umjetnosti. Mi moramo biti odgovorni. Ja radim sa svim generacijama, sa starijim umjetnostima s kojima sam odrastao, ali sam jednako otvoren mladima, generaciji koja je rođena nakon 1989., generaciji koja je odrasla s internetom i stvara neke od ključnih projekata. Ta će generacija, nema sumnje, obilježiti budućnost. Prepoznati talente diljem umjetničkog i generacijskog spektra izuzetno je važno opredjeljenje”, govori.

Poznanstvo s Kniferom

Obrist ističe da ne može dovoljno naglasiti dugoročno razmišljanje o umjetnosti, što je ideja koja se protivi današanjem “trendu spekulacije i instant kulture”. On sam počeo je kao štićenik pariške fundacije Cartier koja je njemu, studentu iz Švicarske bez novca, omogućila obrazovanje, rast i razvoj.

“To mi je omogućilo da postanem osoba koja sam danas. Najvažnije je kreirati mogućnosti za istraživanje, za koncentraciju, za oslobađanje vremena. Samo tako se može stvoriti kultura u kojoj se nikada ne prestaje učiti, u kojoj nikada ne prestaješ biti zainteresiran”, nastavlja. “Često su veze između naoko drugačijih područja najinspirativnije... važno je nadići strah od udruživanja znanja.” Kao student u Parizu je upoznao Julija Knifera, jednog od prvih umjetnika s kojim je provodio mnogo vremena, tvrdi, i koji ga je upoznao s radom Gorgone i događanjima na zagrebačkoj umjetničkoj sceni.

“Zagreb ima odlične pionire i u mnogočemu me podsjeća na Švicarsku. Tu je prisutna velika gustoća fascinantnih umjetnika, okupljenih oko te ideje rada u skupinama. To je samo dio jedne velike kompleksne priče koja me facinira.

Kada mi netko spomene Hrvatsku, to me odmah asocira na izvanredne umjetnike”, zaključuje.