HRVATSKI ARHITEKT KOJI S GEHRYJEM POTPISUJE 'KUĆU KOJA PLEŠE' 'Zbog prijateljstva s Havelom čak sam nekoliko puta bio na policiji'

Vlado Milunić autor je, po svojoj prilici, najpoznatijeg ostvarenja hrvatskog arhitekta izvan Hrvatske, “Kuće koja pleše” u Pragu, zbog svoje razigrane forme popularno zvane i Ginger i Fred. Pa ipak, rijetko je prisutan u našoj javnosti. “Kuću koja pleše” supotpisuje s Frankom Gehryjem. Gehry, najpoznatiji živući američki arhitekt, autor je, među ostalim i znamenitog Muzeja Guggenheim u Bilbaou, međutim, upravo prašku kuću koju je realizirao sa Milunićem uvrštava u svoja najvažnija ostvarenja.

“Frank i ja ostali smo dobri prijatelji, sačuvao sam njegova pisma u kojima izražava oduševljenje mojim radom, a zvao me i na otvaranje svojeg Muzeja Guggenheim, na što sam se rado odazvao”, kaže za Jutarnji list arhitekt koji je upravo navršio 75 godina, i dalje živi u Pragu, i dalje stvara, a upravo je dobio nagradu “Marija i Stjepan Radić” Hrvatsko-češkog društva.

Neobična životna priča Vlade Milunića započela je i puno prije njegova rođenja. Kako nam priča arhitekt, njegov je pradjed po ocu bio Ivan Mažuranić: “On je bio s mojom prabakom Sofijom Vučinović kada je njoj bilo 17, a njemu 72 godine. Prabaka mu je bila sluškinja. Mažuranić se nije ponio gentelmenski i nije nikada priznao moju baku, koja je odrastala pod prabakinim prezimenom”. Drugi pradjed, pak, Mihailo Radošević, šumar iz Gorskog kotara, oženio se bogato, za Isabellu Von Bischofshausen Budissin, s kojom je imao tri sina.

Hrvatsko-češko društvo

Milunić govori na tečnom hrvatskom jeziku, povremeno samo zastajkuje tražeći pravu riječ, iako je samo s petnaest godina otišao iz Zagreba, za roditeljima u Prag, zajedno sa svoje tri sestre, i nije se vraćao. Ima troje djece i živi u centru Praga, a Česi ga, kako nam priča, “znaju cijeniti zbog arhitektonskog doprinosa gradu”. “Kuća koja pleše” i danas privlači mnoge posjetitelje, iako je, tumači, “projekt na početku dobivao same kritike, zbog neobičnog izgleda i intervencije u historicističku jezgru grada”.

Oboje roditelja bili su mu liječnici, a Vlado se kao jedini sin rodio 1941. u Zagrebu. Roditelji su mu bili i partizani tijekom NOB-a, također i politički vrlo aktivni. U glavni grad Češke stigli su nakon stipendije u Americi, i to posve slučajno. Putujući avionom, sletjeli su u Prag gdje su, priča Milunić, “telefonirali doma te saznali da su neki njihovi kolege koji su potpisali rezoluciju Informbiroa, što su učinili i oni, uhapšeni. Nije im preostalo ništa drugo nego ostati tamo gdje su sletjeli”. On i sestre ostali su živjeti kod bake i djeda na Trešnjevci.

Međutim, prošlo je neko vrijeme dokazivanja roditelja da nisu jugoslavenski špijuni, što se za njih vjerovalo u Češkoj. “Nakon posjeta Hruščova Titu, 1956. moja je majka napisala pismo ruskom predsjedniku, u kojem mu je sve objasnila, uspjela ga je uvjeriti i nakon nekog vremena dozvolio je da se i mi djeca preselimo u Prag”.

Bilo mu je, dakle, 15 godina kada je sa sestrama putovao kod roditelja, a vrlo se živo sjeća da su tijekom leta još trebali sletjeti u Budimpeštu, “no upravo je taj dan, kada smo letjeli, izbila mađarska revolucija”.

Roditelji liječnici

Iako su mu oba roditelja bili liječnici, Milunić se zbog oca odlučio na zvanje arhitekta, što nikad nije požalio (podsjetimo i koliko je jaka praška arhitektonska škola, iako je na stipendiju kasnije išao i u Pariz). “Ocu se činilo, iz njegove perspektive, da nije bajno biti liječnik. Jedan od njegovih prijatelja bio je arhitekt koji je sudjelovao i na natječaju za novu bolnicu u Zagrebu, ne mogu mu se sjetiti imena, i mom se ocu činilo da je to najbolje moguće zanimanje. Bio je u pravu, ja sam vrlo sretan sa svojim zanimanjem i dandanas. Arhitektura je vrlo kreativna profesija, nikad me nisu privlačili birokratski poslovi. Naravno, velika je konkurencija jer se vrti puno novca. No, ja sam na arhitekturu uvijek gledao kao na umjetnost s jedne strane, također su me, s druge strane, najviše privlačile socijalne teme u stanovanju, za ljude koji nemaju dovoljno novaca, a s kolegom Janom Linekom napravio sam dom za oko dvije tisuće čeških penzionera”, priča arhitekt.

Kada se, kao mladić, tek doselio u Prag, čitava je obitelj stanovala u vili s još nekoliko diplomatskih obitelji iz Jugoslavije, kako kaže, “slične sudbine”. Na ovo razdoblje u svojem životu gleda vrlo pozitivno. Djeca su polako učila češki, no njegov otac nije nikad naučio ovaj jezik. Kasnije je vilu u kojoj su živjeli kupila jedna ambasada, a obitelj Milunić seli u zgradu obitelji Václava Havela, kasnije predsjednika Čehoslovačke. Prijateljstvo s Havelom nastavilo se, pa je radio i njegovu kuću: “Kako su ga puno hapsili, bio ja na policiji po svojoj prilici svaki drugi dan. Nakon smrti njegovih roditelja zamolio me da preprojektiram njihovu kuću, podijelim ju na dva dijela, za njega i njegova brata. Iz šale sam boravak od njegova radnog stola odijelio rešetkom i skromnim ležajem, kako ne bi bila velika promjena, od boravka u policiji”.

I Milunić je radi druženja s Havelom završio svojedobno na policiji, i to više puta no, kako kaže, “shvatili su da nemam puno veze s političkom stranom priče i nakon nekog vremena su me pustili”.

Na pitanje kakav je Václav Havel bio čovjek, izbliza, odgovara kroz viđenje prve supruge političara i pisca: “Bio sam vrlo dobar, i moja obitelj i ja, sa njegovom suprugom Olgom, koja, pak, na početku nije bila toplo dočekana u njegovoj obitelji. On je bio iz vrlo bogate obitelji, ona iz siromašne. No, ona je utjecala na njegovu socijalno mišljenje, išao je u tom pravcu. Puno smo se više družili kada je bio u braku s Olgom, nego sa njegovom kasnijom suprugom”.

S Havelom, kojeg je poznavao od svoje mladosti, dogovarao je i projekt “Kuće kulture u Pragu”, odnosno “Kuće koja pleše”. Njegovo najpoznatije djelo, izvedeno devedesetih godina, na više je razina povezano s Havelom: “Ona je za mene refleksija baršunaste revolucije (na čijem je čelu bio upravo Havel, op.a.), simbol promjena u društvu”.

Prva u 3D programu

Riječ je, inače, o jednoj od prvih kuća na svijetu, tumači dalje Milunić, “izvedenih u 3D programu”. Nakon početnih kritika na Kuću koje smo spomenuli, a koje se prvenstveno odnose na intervenciju u historicističku jezgru, dogovoreno je da se kuća, kaže Milunić, kako bi se smirila javnost, izvede u dogovoru s nekim svjetski razvikanim arhitektom. Prvo je želio surađivati s Jeanom Nouvelom, no francuski ga je arhitekt, smatra, odbio zbog premale kvadrature. No Gehry se oduševio projektom. Izvorno je, inače, bila zamišljena dva kata više.

Milunić je u Pragu autor niza projekata, među kojima su zgrada Crvenog križa, Kompleks Zvijezda, Dom za djecu i mladež...

Želio je graditi u Hrvatskoj, pa je prije oko tri godine sudjelovao na natječaju za komercijalni centar na Delti u Rijeci. Nije prošao, no i sam je rekao kako mu nije sjeo uvjet iz natječaja “da zgrade ne mogu biti više od 21 metra”, a on je bio inspiriran za projekt s tornjevima San Gimignana. Vezan je uz primorski kraj jer je, nakon što je s bakom i djedom morao napustiti Zagreb, a prije odlaska u Prag, živio neko vrijeme u Opatiji.