JOSIP KLARICA

INTERVJU S LEGENDARNIM FOTOGRAFOM Progovorio o karijeri, kolegama, motivima koji ga inspiriraju, prisjetio se djetinjstva u Beogradu: Tito je meni kum

 Neja Markičević / CROPIX

Kad sam zadnji put nekog pripustila u svoj nered? Bome... I općenito, ovaj, suptilni ljudi su jako ljubomorni na svoj ruml, s pravom, jer nered je zasitan, uzbuđujući, pun erosa. Dobro, možda i iz nekog drugog razloga, fotograf Josip Klarica izbjegao je da razgovoramo u njegovu ateljeu, da ga uopće vidim, a sjećam se da je pun čuda, malo scary i sve to beskonačno gomilanje stvari, otpadaka, krhotina na kraju završava u strogosti njegovih mrtvih priroda. Razgovarali smo u temeljito počišćenoj dnevnoj sobi, uz pjev sivog kanarinca. Sivog, jer mijenja perje.

Kad jednom vidite fotografiju Josipa Klarice, teško ćete ga drugi put zamijeniti s kim drugim. Naročito u onom najspecifičnije njegovom, pejsažu ili mrtvim prirodama – a tu su gadne preparirane ptičurine, pileće noge i - na tanjuru, uz nož i vilicu – pijetlova krijesta, nazubljena kao pribor za inkviziciju. Klarica je studirao je na famoznoj češkoj FAMU, kao i Zafranović, Grlić, Karanović i Marković. Profesori režije bili su mu Forman i Menzel, književnosti Kundera. Imao je samostalnu izložbu u Photographer’s Gallery u Londonu i Gallerie Johannes Faber u Beču, u mnogim zagrebačkim galerijama i muzejima, a radovi mu se nalaze u MSU, MUO, Modernoj galeriji, a i u Bibliotheque National u Parizu. Zadnju samostalnu izložbu imao je u Modernoj galeriji u travnju ove godine.

Koji je smisao vaših drastičnih mrtvih priroda?

- Kao kod Kafke - da pojedincu jedna nevidljiva sila određuje život do tragičnog kraja. A sami predmeti kojima je to ostvareno su poetski nadrealizam. Zanima me tragičnost ljudske prirode... i žao mi je što rijetko vidim tekstove koji se baziraju na tumačenju Kafkina Gregora Samse i njegova preobražaja u kukca njegovim odbijanjem da dalje živi u svijetu kakav je.

Često Kafkini tumači to tvrde. No, vi ste snimili mrtvu prirodu baš na temu Kafkina “Preobražaja”, samo umjesto kukca imate jednog odvratnog štakora.

- Nije to štakor, to je pasanac, iz Meksika! Iz Zoološkog muzeja, preparirani. Oni su mi posuđivali sve, i punjene rode, i čaplje. Imam jednu fotografiju s punjenom pticom koja stoji na crijevima i kao da kriči – vidi tu grozotu ispod sebe! Moj mozak radi na taj način. Evo, uzmimo ovu sliku gdje su pileće nožice... ne znam koliko poznate Dalija, Buñuela...

Buñuel je političan, kod vas toga uopće nema.

- Ne, apsolutno. Umjetnik mora biti iznad toga. Stavljati svakodnevicu, ili povijesne teme, u svoje djelo, to je nešto gdje morate biti jako konkretni, a umjetnik ima puno veće mogućnosti simbola i asocijacija.

No, za vas se zna reći da ste pod utjecajem češkog majstora 20. stoljeća, slavnog Josefa Sudeka.

- Nisam preuzeo njegovu poetiku, on je bio strašno poetičan, osjećajan, slikao grančice, listiće...

A vi mašinu za mljevenje mesa. I svježe izvađena svinjska crijeva.

- Slični smo po svjetlu, tonalitetu, tehnologiji, jer radim tehnikom kojom je i on radio. Problem koji ja pokušavam riješiti potpuno je drugačiji. Na mene su jako utjecali Kafka i Bruno Schulz.

Znači, pisci.

- Da, a Sudek je dolazio iz posve drugog okruženja. Znate li da je on u 1. svjetskom ratu ostao bez lijeve ruke? Mala invalidnina, i živio je kao klošar. Jeo je crveni luk, žvakao duhan i pio pivo. Poznanstvo s vrhunskim umjetnicima, donijelo mu je slavu u Češkoj, a Ana Farova, ravnateljica važnog praškog muzeja, svjetska žena, osigurala mu je europsku slavu. U Hrvatskoj nisam poznat kao njegov nasljednik, on je nježan, mene smatraju surovim.

Zašto vam je u današnje vrijeme potreban nadrealizam?

- To je moj nazor na život. Imao sam sjajnu priliku slikati depo Gliptoteke, to su goli “ljudi”, nagruvani jedan na drugoga, i to je toliko puno emocija... jedan kao da pokreće ruke, drugi je stisnut, treći se grle... sve sabijeno u jednu malu tamnu prostoriju. To vam izgleda kao Auschwitz

Rođeni ste u Beogradu, fotografiju na Primijenjenoj umjetnosti završili u Zagrebu, diplomirali na FAMU u Pragu.

- Moj otac je iz jednog sela kraj Benkovca, i 20-ih godina izučio je postolarski zanat u Beogradu. Zaposlio se kod jednog ruskog emigranta, Sofronova, koji je radio najtežu kategorija u postolarstvu, čizme, paradne, vojne, lovačke... postao je vrhunski u tome. U partizanima je proveo, kao postolar, tri godine. Poslije rata uzeli su ga na Bijeli dvor i bio je Titov postolar. Tito je meni kum. Ne u onom smislu, sad bumo napravili večeru, pa pajceka, nego... kum. Pedesetih, došli smo u Zagreb, otac nije htio da se školujemo u Beogradu, jer bi tamo i ostali... ali, nije bio zadojen, ma kakvi, ne. Mama mi je Mađarica.

Vidim... visoke jagodice.

- Došli smo fijakerom od kolodvora na kraj današnje Vrhovčeve. A cipele je otac radio za Tita do kraja šezdesetih. Kad bi Tito dolazio u Zagreb, poslali bi auto po njega, da mu dođe uzeti mjeru. Jer veličina stopala se mijenja... Kad sam u Londonu radio na televiziji sa Zvonkom Leticom, bili smo u Muzeju Mme Tussauds, pa sam mu rekao, vidiš, moj tata je te čizme radio.

Od njega ste naslijedili pedantnost?

- Od njega sam naslijedio uvjerenje da čovjek mora biti vrhunski profesionalac.

No, kako ste dospjeli na prašku filmsku akademiju FAMU?

- Jednostavno. Škola primijenjene umjetnosti je vrijeme kad sam ja učio, a upisao sam se 1961., bila skladište politički nepoželjnih osoba. Ili su bili informbiroovci, ili religiozni katolici, kao Bigffel ili Bratanić... ali su bili strahovita ekipa. Danas imate ljude koji kažu da su završili FAMU, a zapravo - nakon Baršunaste revolucije osnovali su FAMU International, koja traje godinu dana i košta osam hiljada eura. A prava FAMU je trajala pet godina. Upisao sam je ‘69., odmah nakon ulaska Rusa. Kad danas neki naši FAMU-ovci pričaju, “mi smo protestirali, mi smo nosili transparente”... to su bajke. To bi bilo riješeno po kratkom postupku.

U svakoj se vašoj biografiji spominje da ste sami napravili panoramsku kameru.

- Sudek mi ju je htio posuditi. Ali je shvatio da ju je već posudio, i tražio je kome, ali taj se maher nikad nije pojavio. Onda sam odlučio da ću je napraviti sam. Pomogli su mi u tehničkom muzeju u Pragu, odakle su kontaktirali s tehničkim muzejem u Parizu, odakle su mi poslali nacrte nekog Martensa koji je napravio prvu panoramsku kameru 1845. Napravio sam ih tri, 1967., tek treća je bila prava. Malo sam pretjerao u veličini, ima ogromni negativ, šezdeset centimetara, trebao sam to puno manje, ali kad je čovjek mlad, onda, daj, daj sve veliko...

Samoća... čini mi se to ključnom riječi i vašeg života i vašeg rada.

- Apsolutno. Nemam se potrebu samoreklamirati, nisam nikad fotografiju radio da se eksponiram...

Fotografi su inače ekstrovertirane osobe.

- Da, jesu, Lupino je takav. Ali i strašno talentiran, jako ga cijenim, iako nije obrazovan fotografski. Kad je prije 29 godina podnio molbu da ga prime u ULUPUH, komentirali su, pa on sam’ slika neke ženske, a kak’ bi on slikal’ arhitekturu... ja sam rekao – treba njega uzeti za počasnog člana, za njega svaka kumica zna, a za vas nitko.

Što znači biti strašno talentiran u fotografiji?

- Ne mislim na njegov erotizam u fotografiji, nego strašno dobro radi sa svjetlom. Ja sam diplomirao kameru, pa znam da je jedna od najvećih vještina postavljanje svjetla. On je to sam otkrio, a kao da je učio. To se vidi odmah. I talent znači kompoziciju, izraz lica modela...

Ali počeli smo o samoći.

- Ja sam inače društven... ali nalazim se u sredini gdje se fotografija često potpuno krivo ocjenjuje i tumači.

Ogorčeni ste zbog toga?

- Ma... Samo trojica ljudi u nas znaju analizirati fotografiju, Zidić, Maković i Koščević. Nemate nijedan negativan osvrt na izložbu. Ili analizu. Sve pozitivno, sve hvalospjevi. Ja se sjećam vani, u Češkoj, u Parizu, ljudi se tresu - što će pisati u novinama?

Tako je često i u “kritici” drugih umjetnosti.

- Ne bih rekao, u slikarstvu, kazalištu... dosta su oštri. A kod nas, govoreći o izložbi, jedan, doduše književnik, napiše da su mu “udarile suze na oči”. Pa je li to analiza izložbe? Zidić, Maković, Koščević neće ni pisati o lošoj izložbi, neće se sramotiti. Meni je Matko Peić rekao - ostavi mi fotografiju, ak’ je dobra pisat ću, ak’ nije, ne zanima me. Imao je neki filter, ispod koga ne ide.

Izlagali ste samostalno u Pragu, Beču, Londonu, Parizu. Lijepo.

- Photographers’ Gallery u Londonu je najjača fotografska galerija na svijetu. Oni za pet minuta donesu odluku – može ili ne može. Kad sam s njima radio, onda se njima pisalo na posebnom papiru, perom, ne kemijskom olovkom! Uvijek sam govorio, ako imate izložbu u Pragu, Beču ili Parizu, morate tamo i ostati. Suprotno ja uspoređujem s ekshibicionistom, koji rastvori kaput, pokaže se i pobjegne. Treba ubrati pozitivan efekt. Dva puta sam prodao kompletnu izložbu - u Londonu i u Beču.

Zašto niste ostali?

- Kad sam izlagao u Londonu, zajedno s najboljim sovjetskim fotografima od 1920. do 1940., što je bila senzacija jer su jako dugo radili na tim Rusima, imao sam tri ponude da ostanem u Londonu. Ali, ja sam u to vrijeme imao ovdje sve. Bilo mi je teško odlučiti se graditi život ispočetka. Ali to mi nije smetalo, jer sam fotografiju ipak uvijek radio jako privatno, za sebe. To je moj neki svijet.

Preživljavali ste...?

- Radeći na filmu, najviše propagandnom, komercijalnom, bio sam “švenker” kod Zafranovića... Radio sam za OZEHA-u, koja je radila za cijelu Jugoslaviju, radio sam za Plivu, Franck, Karlovačko pivo, najveće firme. Na televiziji sam izdržao tri mjeseca, jer su me stavili u Dnevniku, da idem na plac, trčim po gradu.

Tri-četiri godine radite mrtve prirode, iscrpite i maštu i zalihe predmeta, pa se prebacite na pejsaž, pa opet ispočetka. Kako se pripremate za snimanje?

- Moja se priprema bazira na tome što čitam. Skiciram što ću snimati. Čitam svašta. Trenutačno starogrčke epigrame, Hannu Arendt, ona je jako komplicirana. Pregled ruske poezije, štampan u Beogradu, najveći srpski pjesnici su to prevodili, pa je jako kvalitetno.

Da nema literature, ne bi bilo ni vaše fotografije?

- Može se reći. Sadržajne, ali ne estetske, momente crpim iz književnosti. I klasične muzike. Strašno volim Berliozovu Fantastičnu simfoniju. I najsuvremeniju muziku. Ivo Malec je fantastičan, s tim zvukovima kojima je okružen, koji su njegova glazba.

Onda glazba i literatura u vama prokuhaju...

- Uvijek imam jako preciznu sliku, i lokacije i samog sadržaja. Bio sam se jako ufurao u jedan, da tako kažem, barokni pejsaž, odnosno, pokušao sam savladati klasični pejsaž, onako kako su ga vrhunski majstori radili.

Obožavam barokni pejsaž, zašto ste ga napustili?

- Kako sam se družio s Vaništom, prenerazilo me, odjednom sam shvatio - pa on s dva-tri pokreta nacrta fantastičan pejsaž! Kad je čovjek mlad, sve bi htio reći u jednoj slici. Dobro, neke nisu pregranatirane, ali neke jesu, mada su mi i danas drage. Kad se sjetim kako sam ih teško snimio...! Na izložbi koju sam imao u travnju u Modernoj galeriji izložio sam fotke Maksimira, jako minimalističke. Sa što manje priče. Da... ti barokni pejsaži su bili malo pesimistični. Kad je moj sin završavao srednju školu, poslao sam njegovoj razrednici jedan, a ona je gledala, gledala, a onda pitala - zakaj je tvoj tata tak’ žalostan?

A vi ste baš onako jedan pravi veseljak?

- Da, da, i poznat kao duhovit... bumo rekli. Ali, u biti, u dubini svoje duše nisam takav.

Gdje smo sad, dovraga?

- To je ta moja druga strana, pesimistično-crna, koju obično horoskopski Blizanci imaju. Jednu vanjsku, za druženje, jednu unutarnju. Vjerujem u horoskop, da, kad primjećujem u sebi. Ma ne, ne čitam horoskop u novinama, ali gledajte, horoskop ima dosta precizne koordinate, i precizno određuje karakteristike. Kad opisuju Bika, ista moja pokojna teta.

Jako malo fotografirate ljude.

- Kako radim sa starom tehnologijom, to zna biti komplicirano. Namjestiš čovjeka, pa on mora nepomično stajati, ja se moram pokriti crnom krpom, nije samo škljoc. Dobro, snimao sam stanovnike Lobora, koji su statični, jer su na lijekovima, tamo se to jako dobro radi. Sad imam jednu ideju. Ja si svake godine napravim ljetni studio u vrtu, veliku konstrukciju od letava koju obložim bijelom tkaninom... tu bih volio slikati krupne portrete.

Niste puno snimali aktove.

- Napravio sam ih nekoliko. Nikad nisam išao za tim da se istakne ljepota ženskog tijela, nego je akt bio u nekoj priči.

Što fali ljepoti ženskog tijela?

- To sam radio kad sam bio u Primijenjenoj... a čujte, trebate imati uvjete. Dobro, moje je iskustvo da se ženu lako nagovori da se skine.

Jel? Bome i muškarca. No... akt.

- Meni nije dovoljna lijepa cura, to ste uvijek na granici, gle kak ima lijepo ovo, ono. Dijelu ljudi koji to gleda je uvijek to najvažnije. Neki ljudi koji kod nas rade aktove... to je upravo smiješno. I nitko da to jednom napiše. Dobro, Maković ili Zidić neće se s tim ni zamarati. Radio sam seriju aktova koja je nastala na temu Herakla... a ne da mi netko veli – znam bolju curu od te koja se slikala. Za akt koji sam snimio u prirodi sâm sam radio koji sam prekrio crnim platnom... ne možete metnuti akt u travu!

Danas, zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, postoji neshvatljivo obilje fotografija, na primjer na internetu, i nećemo o tome jer je stav da je to “smrt fotografije” puno put izrečen i fotografija oplakana. Služite li se vi internetom za popularizaciju svoje fotografije?

- Minimalno. Ne stavljam svoje fotografije, ni ne komentiram što vidim. Imam svoju web stranicu.

Eto vidite!

- To je drugo, to je profesionalno. Ali, kaj – netko iz Helsinkija vam se javi i kaže “vaše fotografije su prekrasne”. To možete mačku na rep objesiti. Vi ćete ovo izbaciti, da ja velim “kaj”, umjesto “što”?

A kaj ja znam. Je li to obilje fotografija dobro ili loše za fotografiju kao takvu?

- Teško je reći. Kod nas je sad prevladao jedan strašno jaki amaterizam, kvalitetom savršen zbog savršene tehnike. Ja našim amaterima, pogotovo Foto klubu, zamjeram što idu u Tajland, fotografiraju krokodile i nosoroge, umjesto da slikaju Hrvatsku. To je puno važnije, nego snimati deve. To su jako površni snimci. Ovaj nosi košaru sa zmijama na glavi, ljudi jedu cvrčke... To su fotografi kvalitetno snimili već prije 100 godina. Ozbiljni svjetski fotografi rade to danas na drugi način. Da, dosta jak amaterizam, ali beznačajan.

Tko je najveći fotograf na tlu Hrvatske?

- Kad? Trenutačno apsolutno Ivan Posavec. Potpuno je zapostavljena Zlata Vucelić, vrhunska. Ima ih nekoliko dobrih, hajde. U našoj povijesti ih ima puno. Jedan zapostavljeni fotograf je Aleksandar Gerasimov, ruski emigrant, inženjer elektrotehnike. Slikao je kako djelatnici “Andrije Štampara” provode edukacije na selima, kako se djeca premataju, kako se hrane, vrhunski dokumentarist. Ja sam našao njegovih 600 snimaka i poklonio u MUO, ali nitko na tome ne radi. Možda je kvaka u tome što je to radio 20 godina prije Toše Dabca. Za vrijeme Toše Dapca “Foto klub” je bio strašno jak, s deset-petnaest najboljih hrvatskih profesionalnih fotografa... Sad su to preuzeli amateri. To je njihov teren. Idu i na Galapagos. Kaj košta da košta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 22:31