FILIP ĆUSTIĆ

‘Iz Guccija su me zvali na Art Basel u Miamiju i dali su mi potpunu slobodu‘

U radu “Tirar del hilo” umjetnik koristi vlastito tijelo kao medij
 Privatni Album
Umjetnik koji svoje radove bazira na temelju nadrealizma i “virtualnog realizma”, samostalnu će izložbu imati u zagrebačkom MSU

Na međunarodni fotografski festival Organ Vida u Zagreb dolazi ove godine i Filip Ćustić, koji će samostalnu izložbu otvoriti u Muzeju suvremene umjetnosti. Ćustić je mladi umjetnički fotograf rođen na Tenerifima u Španjolskoj, hrvatskog je podrijetla. Izlaže u prestižnim svjetskim muzejima, osvojio je latinski Grammy za naslovnicu albuma, u Vogueu su ga proglasili mladom nadom, radio je kampanje za Go UK, Gucci, Selfridges i slično. Dvadeset sedam mu je godina. Na društvenim mrežama ima stotine tisuća sljedbenika.

Na početku razgovora pitamo ga koliko ga je u radu inspiriralo španjolsko nadrealističko umjetničko nasljeđe. Nadrealizam, naime, ima jaku tradiciju u toj zemlji: “Glavna inspiracija na početku moje karijere jest bio nadrealizam. No, s obzirom na to da sam slijedio napredak u tehnologiji, u virtualnom svijetu u kojemu se sve može dogoditi, moja inspiracija dolazi iz, kako ga ja zovem, virtualnog realizma”.

Doskočio cenzuri

Često je sam protagonist svojih radova, primjerice, prošle je godine na poznatom sajmu Art Basel u Miamiju nastupao na ulici, preko golog su tijela bile fotografije njegovih radova. Kako je publika reagirala? “Na Art Basel Miami pozvala me modna kuća Gucci. Situacija je za mene bila sljedeća: pozvao me sustav, industrija, kapitalizam. Zapitao sam se kako reagirati u takvoj situaciji. Odgovor je bio da morate promovirati sebe, “prodati” se, izreći tko ste, tražiti pažnju.

Ugledao sam ljude na ulici “kako prodaju zlato po poprilično niskim cijenama s velikim promotivnim panoima i pomislio kako bih želio nešto učiniti slično tome. Želio sam stvoriti situaciju koja je što više moguće kapitalistička. Poveznica je to s jednim od mojih prvih radova, kada sam ukrasio lice vlastitim radovima kako bih pokazao na tijelu što se zbiva u mojem mentalnom pejzažu. Pokrivanje tijela radovima korak je dalje.”

Naš se sugovornik izražava u različitim medijima, koji uključuju fotografiju, video, performans i slično. Važno mu je i kako izgleda izvana, može se vidjeti na raznim modnim događanjima koja pohađa. O tome kaže: “Osjećam da je umjetnost 21. stoljeća vezana uz vaš avatar. Preispitujete što vaš avatar može činiti. Biti umjetnik nije samo disciplina, nego je i način života. Svoju kreativnost širite na sva područja. Ljudima je uz vaš rad bitan i vaš mentalitet, način života”.

Pitamo ga i za cenzuru njegovih radova, je li nailazio na bilo kakve probleme? “Mnogo toga želim izložiti preko društvenih mreža, gdje je prisutna cenzura, naročito kad su u pitanju naga tijela. Na početku sam se borio protiv toga, no onda sam shvatio da moram pronaći način da se ‘sprijateljim’ s cenzurom i sada se s njom poigravam. Ako pogledate moju umjetnost, vidjet ćete da je neprekidno prisutno nago tijelo, no uvijek sam na milimetar od cenzure. Za mene je to igra.”

Ćustić je postao poznat i u španjolskoj glazbenoj industriji nakon što je dobio najvažniju nacionalnu nagradu u tom segmentu, Latinski Grammy, za naslovnicu albuma “El mal querer” tamošnje poznate pjevačice Rosalíje. Na suradnju ga je pozvala nakon što su se upoznali preko društvenih mreža.

image
Za album pjevačice Rosalíje dobio je niz nagrada

Žene i flamenco

O tome govori: “Rekao bih da su moja glavna inspiracija bili španjolska kultura, žene i flamenco. No, zapravo mi je najveća inspiracija bila sama Rosalía, koja je vrlo moćna, utjecajna i ima jaku energiju. Bilo je lako raditi s njom jer je bila jasna oko toga što želi poručiti svojom glazbom, nakon čega mi je dala potpuno povjerenje. Upoznali smo se preko Instagrama jer sam tada bio u Madridu, a ona u Barceloni.

Nakon što sam se i ja preselio u Barcelonu dobro smo se zajedno zabavljali”. Upravo zahvaljujući albumu ove pjevačice, njegove su se fotografije našle i na njujorškom Times Squareu. No, nije mogao dugo uživati u njima: “Dva su se suprotna osjećaja poklopila u tom trenutku. Prvo mi je sestra od pjevačice poslala fotografiju s Times Squarea i bio sam jako uzbuđen, u šoku. No, sat vremena kasnije nazvala me moja obitelj da je preminuo moj djed. Bio je to šok”.

Dobra sjećanja

Njegova je obitelj s Krka. Rođen je na Tenerifima, no neko je vrijeme, godinu i pol, živio i na ovom otoku. Kako se sjeća života na Krku: “Da, živio sam tamo neko vrijeme i na Krk odlazim svako ljeto od kada pamtim. Otok je uistinu lijep, volim ga, volim tamo odlaziti ljeti. No, život je tamo bio kompliciran. Nisam živio u gradu, već u malenom mjestu Kornić i bio je to veliki kontrast u usporedbi s gradom u kojemu sam živio na Tenerifima. Susretao sam se s puno više ograničenja, nisam mogao biti ono što jesam. No, svejedno je lijepo mjesto i imam dobra sjećanja”.

Nakon Krka odlazi prvo u Madrid: “Obitelj koju sam pronašao u Madridu, moji prijatelji, ljudi koji žive u ovom gradu, sve mi odgovara. Na početku sam se želio preseliti u grad poput Londona ili New Yorka. Možda je to klišej, no shvatio sam da zahvaljujući internetu možete živjeti gdje god želite. Primjerice, na trenutačnom projektu surađujem s ljudima koji žive u nekoliko gradova u Australiji, potom u Los Angelesu, Londonu i Madridu”.

Na Instagramu, dakle, ima stotine tisuća sljedbenika. Koliko mu to znači: “Oko broja pratitelja na društvenim mrežama imam pomiješane osjećaje. Ne smatram da je nužno ocjenjivati ljude po brojci čiju važnost definira zapravo ljudski ego. No, ego jest tu i moramo se nositi i s njim, balansirati obje svoje strane. Pa sam sâm sebi rekao da ako se želim baviti umjetnošću, moram pronaći svoje mjesto u sistemu i igrati igru koju nameće. No, pazim da ne upadnem u zamku”.

Umjetnik mlađe generacije puno je naučio preko YouTubea: “Za mene je to najbolji način učenja, jer ne moram tražiti da mi dva puta ponavljaju nešto što nisam savladao”.

Do sada mu je u karijeri najteža i najambicioznija bila kampanja za Selfridges. Bio je to umjetnički projekt poznate londonske kuće, nazvan New Order. “Umjetnički je rad bio sam po sebi kompliciran, a istovremeno sam morao odaslati poruku koju su željele poslati modne kuće.

Morao sam pronaći balans. Jedna mi je od glavnih inspiracija bio zabat. Volim uzimati stvari iz prošlosti i kontekstualizirati ih u ovom stoljeću.” Kampanju za modnu kuću Yves Saint Laurent napravio je od stolaca. “Za mene je stolac objekt koji predstavlja trenutak razmišljanja. U procesu rada koristim simboliku pojedinih radova. Volim odlaziti u muzeje i slušati opširne priče o pojedinim umjetničkim radovima, i to je jedan od mojih procesa.”

Art i moda

Sudjelovao je na mnogim modnim projektima, među njima i za Gucci, sa suradnicom Marijom Forqué. Često se pojavljuju i na fotografijama s društvenih događanja. Kako spaja umjetnost i modu? “Na početku karijere želio sam biti modni fotograf ili dizajner, no shvatio sam da je umjetnost ono što me zapravo zanima.

I dalje vidim poveznicu s modom, prije svega u ukrašavanju tijela. Volim projekte koji poštuju moju kreativnost. Npr. kada su me zvali na suradnju za Art Miami koju smo spomenuli, iz Guccija su mi dali potpunu kreativnu slobodu. Ne surađujem s onima s kojima nisam na istoj valnoj duljini”, govori mladi umjetnik.

Pitamo ga i što mu znači izlaganje u MSU? “To je ostvarenje sna. Prije nekoliko godina sam sa svojom majkom bio u muzeju i bio sam oduševljen. Kada me jedan od kustosa Lovro Japundžić, pozvao na suradnju, skoro sam se rasplakao. Ovo je prvi put da ću se imati priliku kreativno izraziti u Hrvatskoj” kaže.

image
Rad Victorije Sin

Neodlučne slike kao tema festivala

Jedanaesti Međunarodni fotografski festival Organ Vida održat će se od 2. rujna do 4. listopada u zagrebačkom MSU i u gradskim galerijama Karas, Miroslav Kraljević i Zvonimir. Organ Vida pod vodstvom kustosa Barbare Gregov, Lovre Japundžića, Klare Petrović, Luje Šimunović i Lee Vene kao naslovnu temu ima “Neodlučne slike”.

Zastupljeni radovi temelje se na slikama, plasiranim najčešće preko drušvenih mreža koje su u isto vrijeme lažne, nestvarne, falsificirane, ali i kako navode kustosi, autentične. Odnosno, “njihova se autentičnost očituje u tome što pokazuju napetosti i kontradikcije suvremene digitalne kulture”. I ove su godine kao i do sada pozvani gosti iz čitavog svijeta, s mnogim temama.

Primjerice, u višekanalnoj umjetničkoj instalaciji (rad na fotografiji) Victoria Sin istražuje moć i žudnju, te društvene konstrukcije roda i ženstvenosti...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 08:11