RETROSPEKTIVA

Izložba sezone u Muzeju suvremene umjetnosti: 300 radova za sto Kožarićevih godina

Retrospektivna izložba Ivana Kožarića u MSU
 Darko Tomas/Cropix
‘On je najpoznatiji kao kipar, no bio je i sve drugo: zato se na izložbi pojavljuju i crteži i slike‘, kaže kustosica Janković

Ova je izložba čisti zen - kaže kustosica Radmila Iva Janković dok prolazimo postavom retrospektive Ivana Kožarića u Muzeju suvremene umjetnosti. Radovi jednog od naših najvećih kipara od najranijih do posljednjih, njih više od 300 iz svih razdoblja, zauzeli su dva kata zgrade u kojoj se čuva čitav sadržaj njegovog nekadašnjeg ateljea. Ovom izložbom MSU obilježava stotu godišnjicu Kožarićeva rođenja, naslovljena je "Jedna od mogućih 100", jer, kad je Kožarić u pitanju, stotinu je načina na koje se može prezentirati njegov golemi, bogat i raznolik opus, nastao tijekom skoro sedam desetljeća dugog stvaralaštva.

Perforirane slike

Ova retrospektiva nastavlja se na Kožarićevu izložbu "Preko crte" koja je bila prije deset godina u ovome muzeju i na kojoj su bili predstavljeni njegovi radovi na papiru. "Kožarić je najpoznatiji kao kipar, no on je bio i sve drugo, koristio je najrazličitije materijale. Sada smo težište postavili na kiparstvo, no i na ovoj izložbi pojavljuju se crteži i slike. U devedesetima Kožarić počinje intenzivno i slikati. No kad pogledate te slike koje je ponekad perforirao rupama, one se doimaju kao objekti", govori kustosica. Izložba je trebala prvo biti na jednom katu, zbog kvara teretnih liftova koji je prouzročio potres, a njegove skulpture su vrlo krhke za nošenje po stubama, otkriva kustosica. Ona i njezin kolega Vladimir Čajkovac, suautor izložbe i postava, pokušali su osmisliti koncepciju na jednoj etaži, no onda su shvatili da se strašno muče. Pokazati cijelu jednu životnu putanju u jednoj liniji učinilo im se gotovo nemogućim.

image
Vladimir Čajkovac i Radmila Iva Janković
Darko Tomas/Cropix

"Kod Kožarića je važno načelo hrpe, akumulacije, kreativnog kaosa - svega onoga što se odvijalo u samom ateljeu kao čudesnom 'laboratoriju za oživljavanje', kako ga je zvao, gdje se odvijao stalni proces mijene - ukidanja hijerarhija, alkemije nasumičnih spojeva... No, s druge strane jednako je važna praznina, prostor, zrak, veliko Ništa, kao materijal božanskog bitka, kako bi rekao Agamben, iz kojega su, promatrajući svijet iz kozmičke distance, nastajale njegove ideje… Kod njega su uvijek prisutne antiteze – s jedne strane kaos, a s druge praznina."

image
Retrospektivna izložba Ivana Kožarića u MSU
Darko Tomas/Cropix

Angažirali su, kaže kustosica, mnogo ljudi da pomognu u realizaciji izložbe - studente s Akademije likovnih umjetnosti, a uz tehničare iz MSU i preparatore iz Gliptoteke HAZU, koji su i partneri u ovoj izložbi.

Radikalne mijene

"Nekadašnji kustos MSU, Želimir Koščević, njegov opus precizno je definirao kao anarhični diskontinuitet. To je ujedno i supstanca njego-vog radnog prostora Atelijera Kožarić. Ipak, ovom izložbom željeli smo pokazati kontinuitet diskontinuiteta, velike, ponekad i radikalne mijene koje su se događale u vremenu.“ Isto tako, ovom retrospektivom pokušali su, kako objašnjava Radmila Iva Janković, markirati i neke radove koji su ostali u sjeni, a zaslužuju pozornost. Na primjer, to je "izuzetna 'Sjedeća figura' iz 1955. iz fundusa MSU-a“, zatim niz skulptura koje su u muzej u muzej iz nekadašnjeg ateljea došle u vrlo lošem stanju i uspješno su restaurirane poput sjajnog "Herkulesa" (1953.), "Dječaka koji sjedi" (1955.). Među manje poznatim skulpturama je i "Glava" iz 1958. sa šupljinom na mjestu očiju, koja podsjeća na naslovnicu albuma Pink Floyda, a tu je i nekoliko posve nepoznatih, duhovitih prijedloga za urbane intervencije…

image
Retrospektivna izložba Ivana Kožarića u MSU
Darko Tomas/Cropix

Izložba počinje od trećeg kata gdje se, zahvaljujući suradnji s Gliptotekom HAZU, mogu vidjeti Kožarićevi najraniji crteži s Akademije koji su nastajali od 1943. "Dr. Antun Bauer, osnivač Gliptoteke, često je obilazio Likovnu akademiju i kad bi zapazio nekog mladog talentiranog umjetnika, otkupljivao je njegove radove. Jedan od njih bio je i Ivan Kožarić. Crteži koji su najvećim dijelom nastali perom, u tehnici tuša, dio su redovitih vježbi crtanja akta, ali tu su i drugi motivi, njegovi intimni zapisi događaja i ljudi o čemu piše naša suradnica, kustosica iz Gliptoteke HAZU, Tihana Boban. Već u njima dolazi do izražaja vještina ruke, ali i slobodan, neakademski pristup", tumači autorica izložbe.

Prijelomni diplomski rad

Nakon studentskog razdoblja slijede pedesete godine, vrijeme kada Kožarić počinje izlagati. To razdoblje na izložbi počinje s njegovim prijelomnim radom koji je ujedno i njegov diplomski rad. Njime već okreće leđa akademskim manirama. Riječ je o "Bari s kokoškom“ iz 1949. godine.

image
Retrospektivna izložba Ivana Kožarića u MSU
Darko Tomas/Cropix

"Profesor Zvonko Maković u svojim je tekstovima ukazao na važnost te skulpture koja odskače od svega tada poznatog. Lišena je reprezentativnosti, herojske geste kao općeg mjesta u figurativnoj umjetnosti toga vremena. To je ujedno i reminiscencija na njegovo djetinjstvo, hommage seljanki koja je radila na imanju njegove obitelji u Blinjskom kutu o kojoj postoji i jedan njegov zapis u kojem opisuje i svoju najdražu kravu Jagodu.“

Kožarićevi počeci vrlo su neobični, ističe Radmila Iva Janković. Tada su se, kako navodi, u jugoslavenskoj umjetnosti vodile žustre polemike - umjetnici apstrakcije slovili su za progresivne, moderne, za razliku od figurativnih umjetnika koji su vezani uz lokalnu tradiciju.

image
Retrospektivna izložba Ivana Kožarića u MSU
Darko Tomas/Cropix

"Međutim, Kožarića to nije zanimalo, nije se htio opredijeliti niti za jedno niti za drugo. Intuitivno se opredijelio za nešto treće. Polazeći od antropomorfnih oblika koje je oslobodio svake formalne deskriptivnosti, svodeći ljudsku figuru na ogoljeni znak, priklonio se kiparstvu formalnog redukcionizma, progresivnoj tendenciji u europskoj umjetnosti koja je nakon iskustva ratnih stradanja obilježena filozofijom egzistencijalizma. No on paralelno istražuje i jezik modernizma s kubističkim varijacijama, vidljiv je i utjecaj Brancusija i Arpa. U ranim pedesetima, 1953. Radom 'Osjećaj cjeline' dolazi do apstrakcije. U njegovu opusu neprestano traje i realistička figuracija. Nije mu toliko bilo bitno pitanje stila, nego traženje načina na koji će najbolje izraziti ono što želi."

Radmila Iva Janković napominje kako je, kad su razgovarali, uvijek isticao da je ono od čega počinje uvijek ideja, jer ako djelo nema ideju da je mrtvo, nema život. "Znala sam ga pitati zašto je, primjerice, neku u glavu napravio realistično, a drugu apstraktno. On bi rekao: 'Odlučujem o tome u trenutku, već prema tome kako sam doživio neku osobu.'" Slijede šezdesete godine kada Kožarić dolazi do apstraktnih formi koje od 1959. godine sve više reducira. Tada Kožarićevu pozornost sve više privlače ideje o postojećem, ali nevidljivom - unutrašnjosti, ili praznini kao međuprostoru među stvarima. U ovom razdoblju Kožarić je i član neoavangardne grupe Gorgona.

image
Retrospektivna izložba Ivana Kožarića u MSU
Darko Tomas/Cropix

Prema riječima kustosice izložbe, Kožarić je zapravo bio gorgonaš prije i poslije Gorgone. Svoje antologijske skulpture "Unutarnje oči" ili "Isječak rijeke" realizirao je još dok je bio na studijskom boravku u Parizu, a nastale su u jednoj maloj pariškoj hotelskoj sobi i jednom je pričao kako su mu "Unutrašnje oči", danas njegovo antologijsko djelo, odlično poslužile kao držač za čarape. "Apsurdu, ništavilu, praznini kao dominantnoj temi Gorgone, Kožarić je svojim djelima dao vedru notu". Iz ovog razdoblja autorica izložbe izdvaja i rad "Precizni mehanizam", gdje Kožarić "tumači ljudski lik, uspoređuje ga s mehanizmom, pokazuje njegovo nesavršeno savršenstvo" te radove kojima se posve približava čistom minimalističkom izrazu, poput "Crvenog znaka" iz 1969.

"Siromaštvo obećava".

Sedamdesete godine bile su za Kožarića najplodnije i tada dolazi do eksplozije njegove kreativnosti. Kustosica napominje da u to vrijeme kada je Kožarić već pedesetogodišnjak posve prirodno postaje sudionikom Nove umjetničke prakse kojoj su predstavnici tada progresivni mladi umjetnici. To razdoblje u kojemu je kapitalizirao materijalnu krizu na fantastičan način, nazvali su prema jednom njegovom gorgonskom zapisu "Siromaštvo obećava". "Koristio je jednostavne, jeftine materijale kao što su grube lanene tkanine, radio je mekane forme, 'Pinklece', počeo je koristiti alu foliju kao materijal za svoje 'Privremene skulpture'. No, ne smijemo zaboraviti da usprkos tome, tih godina ostvaruje svoje najznačajnije skulpture u javnom prostoru - "Prizemljeno sunce" koje je u fiberglasu uspio realizirati o vlastitom trošku i spomenik Matošu koji je nastao, kako je često govorio, iz bunta, jer su na natječaj pozvali mnoge njegove kolege ali ne i njega."

Sedamdesetih godina Kožarić otkriva i zlatnu boju i dolazi na ideju da u svojem ateljeu pozlati ranija djela i predmete iz svijeta svakodnevice. Sredinom 70-ih i u 1980-ima, ističe nadalje kustosica, vrlo važno poglavlje su "Spontane skulpture" koje radi od običnih i potrošnih materijala, uglavnom pronađenih dasaka i letvi i ponekad u njih uklapa svoja starija djela koja u novim cjelinama počinju živjeti novim životom.

image
Retrospektivna izložba Ivana Kožarića u MSU
Darko Tomas/Cropix

"Kada je 1976. pozvan na venecijanski Bijenale, Kožarić se odlučuje na jedan neobičan potez. Svoje skulpture, među kojima su i neke antologijske, baca na hrpu, izlaže svoja djela kao smeće na podu, a na posebnu policu stavlja krhke skulpture izrađene od alu folije. Onome što nastaje u trenutku daje sav dignitet, a svoja važna djela 'baca na hrpu'. To je ujedno i njegov manifestni rad kojim daje do znanja da umjetnik mora znati odbaciti svoju prošlost i ići dalje." A da bi se rekonstruirala ta hrpa, kako otkriva kustosica, za retrospektivu u MSU, nije bilo lako prikupiti sve predmete. "Na temelju fotografija uspjeli smo skupiti skoro sve eksponate i dobiti odobrenje od posuđivača da skulpture izložimo na taj način."

Međunarodno priznanje

U osamdesetim godinama, osim Spontanih skulptura, nastaje i niz portreta, ili kako ih je nazivao "Glave". Devedesete su pak razdoblje Kožarićevih velikih uspjeha. Tada stječe priznanje i na međunarodnoj sceni, čemu je pridonijela i valorizacija njegovog ateljea izložbom "Atelijer Kožarić" koju priređuje Antun Maračić u Galeriji Zvonimir 1993."To smo poglavlje nazvali 'Uspjeh je nešto najgore što se čovjeku može dogoditi' jer unatoč svim tim priznanjima ostaje dosljedan sebi i nastavlja i dalje iznenađivati."

image
Retrospektivna izložba Ivana Kožarića u MSU
Darko Tomas/Cropix

Jedan segment posvećen je i Kožarićevim nemogućim projektima za urbani prostor - uglavnom su to njegovi nerealizirani projekti - Nazovi je kako hoćeš, Sirotica, Pipničarka ili Granica poplave koju primjerice predlaže na temelju svojih skulptura koje su nastale u godini poplave, markirajući prostor poplave koji je pogodio Zagreb 1964. U ovu grupu spada i "Uzlet", rad koji je predlagao 1998. na javnom natječaju za spomenik Marku Maruliću, a realiziran je 2002. zahvaljujući Tomislavu Kličku i našao je svoje mjesto ispred Laube, a sada je kao dio retrospektive postavljen je na platformi MSU.

Iz zadnje dekade kustosica izdvaja njegove autoportrete s dugim nosevima i glave Plautile - antičke replike koje boji u maniri underground umjetnika sprejem za grafite, pozlaćuje ili im dodaje savršeno lijepi nos. Od tih zadnjih radova na retrospektivi u MSU predstavljen je i dio iz ciklusa "Razbijanje okvira". "S time izložba završava, jer je u toj gesti sažeto sve ono što je radio cijeli život - razbijao okvire", zaključuje Radmila Iva Janković.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 20:17