‘PORTRET I DJELO‘

Izložba u Modernoj galeriji otkriva prava lica umjetnika Hegedušića, Murtića i Džamonje

Nino Vranić: Ivo Friščić
 Nino Vranić
Na izložbi su fotografije Nine Vranića u dijalogu s djelima autora koja je snimao. Dobra ideja, no šteta da fotografije nisu veće

Za naslovnu fotografiju izložbe u Modernoj galeriji portreta Nine Vranića koji je snimao mnoge od najvažnijih likovnih protagonista svoje epohe, druge polovice dvadesetog stoljeća, odabrali su portret kiparice Milene Lah u bijeloj dolčeviti. Fotografijom dominiraju njezine goleme, radoznale oči. Razumijem odabir, no moram priznati da je meni u oči na prvu najviše upao portret kiparice Marije Ujević Galetović, snimljene u mladim danima i iz profila, ozbiljne i zamišljene. Izvrstan je i portret Ive Friščića, u bijelom odijelu i s tamnom kravatom, te s poprilično upečatljivim brkovima.

Kakav je, zasigurno, bio gospodin taj Ivo Friščić, nesuđeni brodograditelj, po obrazovanju slikar, svojedobno i dizajner (omot ploče Dedić Golob u popartističkom stilu). Žao mi je da ga nisam imala prilike upoznati. Nažalost, doživio je tek pedeset šest godina. Radio je u mnogim stilovima, no na ovoj izložbi uz Friščićev portret stoji slika „Predifikat IV”, nastala sedamdesetih godina, koja se prvenstveno temelji na koloritu. Uz Mariju Ujević Galetović izložen je njezin kiparski portret Franza Kafke.

Moderna galerija, naime, priredila je izložbu iz donacije Nine Vranića, i uz fotografije pojedinih umjetnika postavljaju po jedan rad iz svojeg fundusa. Izvrstan dijalog, iako moram priznati da bi mi bilo draže da su Vranićeve fotografije u postavu ipak nešto veće. Trebale bi, naime, biti zvijezde izložbe, a uz neka se poveća platna gube u postavu.

Duga loza fotografa

Prije pet godina Goran Vranić, i sam po ocu fotograf, ispunio je očevu želju, te donirao četrdeset osam portreta umjetnika koje je snimio tijekom svoje višegodišnje karijere. S vremenom, među umjetnicima, postala je stvar prestiža ako bi ih došao snimati Vranić, i njegove su fotografije u pravilu objavljivali u katalozima svojim izložbi. Doduše, njegov se sin uz izložbu prisjetio kako je otac neke od umjetnika morao ipak o nagovarati da ih snimi, no to su iznimke.

Vraniću su vjerovali među ostalim i zato što je bio dio njihova svijeta, istog društva. Riječ je studijskim portretima, no no ne znači da trenuci nisu spontani. Dogovorio bi s pojedinim autorima, slikarima ili kiparima, da dođe kod njih u atelje, a često bi snimio fotografiju još dok se nisu namjestili za poziranje, iznenadio bi ih.

Na većini Nino Vranić snima lice umjetnika, samo na par fotografija, kao na spomenutoj Friščićevoj, punu figuru i prostor u kojemu se nalazi. U pravilu su un face, rijetke su iznimke snimljene iz profila. Sve su fotografije crnobijele.

image
Krsto Hegedušić
HANZA MEDIA

Nino Vranić fotografiju ima u krvi. Radio je u poznatom fotografskom studiju „Zaza”, zastupništvu „Agfe”, kod svojeg djeda. Djed mu je, naime, vodio ovaj studio u Margaretskoj ulici koji je prije Drugoga svjetskog rata bio stjecište zagrebačkoga fotografskog života, a bio je i poznati fotograf, blizak Novoj objektivnosti. Zanat, dakle, Nino Vranić počinje učiti još kao srednjoškolac, zajedno s bratom Josipom, kasnije dugogodišnjim fotografom Muzeja grada Zagreba. „It runs in the family” rekli bi na engleskom govornom području, pa se fotografijom sada bavi i njegov sin Goran Vranić, koji često surađuje s Modernom galerijom.

Nakon rada kod svog djeda Nino Vranić bio je, potom, preko tri desetljeća zaposlenikom Zavoda za zaštitu spomenika. Bilježio je stanja na spomenicima kulture, bio je to njegov temeljni posao. Umjetnička fotografija, i fotografije umjetnika, bile su njegova ljubav. No, s obzirom na to da je bio fotograf, teško bi bilo tvrditi da je to hobi.

Džamonja i Kulmer

Podsjetimo da je prije dvije godine u Galeriji Klovićevi dvori otvorena izložba koja je obuhvatila Vranićev širi opus. Bile su mi najupečatljivije snimke, i danas ih se sjećam, glavi s pojedinih samostana, poput pavlinskog, snimljene izbliza u ciklusu „Lica i pavlini”). I inače je imao smisla za detalje. A snimio je za svoje karijere, izračunalo se, preko tisuću spomenika, sačuvano je osamdeset tisuća negativa.

Izložba u Modernoj galeriji, dakle, kontekstualizira manji dio opusa ovog autora, no podjednako upečatljiv, u postavu izložen s djelima koja su u fundusu galerije. Gledamo na izložbi mladog Dušana Džamonju, s cigaretom u ustima, potom i Ivana Kožarića dok je još bio mladić, Krstu Hegedušića, dominantnog i na fotografiji,pa zamišljenu Nives Kavurić Kurtović, Edo Murtića, Miljenka Stančića, pa gospodina s cilindrom Ferdinanda Kulmera, Vatroslava Kuliša dok je još bio mladić (Kuliš je inače predstavljao njegov rad na tiskovnoj konferenciji, podijelivši sjećanje na Vranića)...

Nino Vranić uspio je snimiti i Vilka Gecana, iako ga vezujemo čak s dvije generacije umjetnika ranije, no ovaj je umjetnik poživio do 1973., u zrelim je godinama na fotografiji, vidimo svaku boru mu na čelu. Nedostaju, doduše, neki od autora koje je snimio Ivo Šebalj ili Andrija Maurović.

Izložba je i podsjetila na opuse pojedinih autora koji nisu često u javnoj svijesti, primjerice, uz Friščića i Branka Bahuneka: Bahunek se, dijelom svojeg opusa ubraja u naivce, bio je soboslikar i dekorater, a učio je uz oca, također slikara amatera, i najčešće se bavio aktom, što se može vidjeti i na ovoj izložbi, riječ je o radu iz mape Pictores Krležae Dedicant.

Kustosica izložbe „Portret i djelo” je Lada Bošnjak Velagić, a traje do 21. ožujka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 02:22