UOČI RETROSPEKTIVNE IZLOŽBE

Josip Vaništa: Što ova djela i pisma doista govore o meni

Zbog narušenog zdravlja s Josipom Vaništom moglo se od prošle jeseni komunicirati samo pismima, email porukama, a ponekad i telefonom.

Potkraj prošle godine, dok smo dogovarali susret, Vaništa je napisao kako “sada nakon operacije ne primam, kako bi rekla Proustova markiza neprimam. Ja također ne primam iz ozbiljnih razloga: posljedice operacije sporo ili nikako ne odlaze, traju već peti mjesec”.

Nakon što se donekle oporavio požalio se što je pristao izložiti cijeli svoj opus.

“Prihvatiti izložbu koju mi je ponudio Muzej suvremene umjetnosti (u vremenu smrti slikarstva kojeg Balthusu više nema) izlagati, dakle izložiti se u času velikih teškoće u društvu i pravog siromaštva, nije bilo mudro. Sad sam u tome, obveze, pitanja i odgovori o muci koja je trajala šezdeset godina. Da li će to uspjeti, biti ozbiljno, pitanja?”

Prisjećao sam se tog zapisa dok sam se uspinjao na drugi kat Muzeja suvremene umjetnosti dva dana uoči otvorenja retrospektivne izložbe akademika Josipa Vanište. Umjetnika sam zatekao nasred goleme dvorane na čijim su zidovima izložena njegova djela. Odjeven u tamno odijelo, zamišljeno je promatrao postav. Izgledao je zabrinuto kao da ga još uvijek muči pitanje ima li sve to smisla? Vidjelo se da je i bolest ostavila traga: smršavio je, doimao se slabašno, nekako izgubljeno usred golemog prostora. No čim smo krenuli u razgledavanje, Vaništa je živnuo, iz njega je počela izvirati energija. S entuzijazmom je objašnjavao svaki, pa i najsitniji detalj vezan uz neko djelo.

Poput Pavarottija

Podsjetio me u tom trenutku na velikog tenora Luciana Pavarottija na jednom od njegovih koncerata u Modeni na kojem se okupila svjetska pjevačka elita. Pavarotti se jedva dovukao do backstagea, teškom mukom se pozdravljao s gostima, da bi se onda, uz pomoć tri snažna mladića, uz puno napora, korak po korak, uspinjao do pozornice. Nije bilo čovjeka u backstageu koji se nije pitao hoće li Pavarotti uopće dočekati kraj koncerta. Kada se pojavio na pozornici, publika ga je dočekala ovacijama, pa se Pavarotti začas preobrazio u opet moćnog i nenadmašnog tenora. Tri i pol sata Pavarotti je razgovarao i pjevao s tridesetak najvećih svjetskih zvijezda, bio je beskrajno sretan: publika je bila adrenalin koji mu je dao snagu da izdrži goleme napore.

Slično se tog poslijepodneva događalo i s Vaništom. Dok nam je tumačio svoje slike, Vaništa je čak i gestikulirao, što je otkrivalo energiju koja se samo nekoliko minuta ranije nije mogla ni naslutiti. Pogled na njegovo stvaralaštvo vratio je Vaništi snagu i optimizam: premda uvijek sumnjičav i rezerviran, vidjelo se da je - nakon što je pregledao svoj sedamdesetogodišnji opus - ponosan na svoje stvaralaštvo… Uostalom, bez obzira na to što se još nije pravo oporavio od bolesti, ovog je proljeća počeo intenzivno slikati: premda je bio slab na nogama, pred štafelajom je provodio sate i sate. Kao što kaže gospođa Nada Beroš, kustosica MSU, svaki dan iz njegovog je ateliera izronilo po neko novo djelo.

Na početku obilaska izložbenog prostora Vaništa nas je upozorio na sliku koju je kao 16-godišnjak izrezbario od linoleuma koji je bio na podu njihova stana i kojom je ilustrirao strah i sve užase rata. Pred slikom Korane koju je naslikao prije rata, objašnjavao je kako je upravo na tom mjestu rijeka bila dublja od sedam metara. Uživao je i u ulju “Voće” koje je napravio 1941. i kojim se prijavio za prijem u Akademiju…

Nadrealistička prošlost

Na našu primjedbu da slika “Čovjek na prozoru” - iz koje se naslućuje sav očaj i drama ljudskog života - po poruci neodoljivo podsjeća na “Krik” Edvarda Muncha, Vaništa je objasnio kako je dao to ime po nazivu pjesme srpskog nadrealističkog pjesnika Milana Dedinca.

“Ta je knjiga dugo, dvadesetak godina ležala u podrumu popularne knjižare Kugli u Zagrebu. I tek nakon sloma fašizma 1945. pojavila se na policama. Ja je kupujem, kao i mnoge druge knjige iz Srbije. Kada sam 1953. dobio stipendiju za posjet Parizu i Louvru, otišao sam prvo u jugoslavensku ambasadu. Tamo me dočekao upravo Milan Dedinac koji je bio prvi sekretar ambasade. Kada sam spomenuo da sam čitao njegovu knjigu, on je malo zastao, i poslije toga razgovor je bio kratak i hladan. Nije mu bilo ugodno da jedan mladi, anonimni čovjek zna za njegovu nadrealističku prošlost. Jugoslavenski ambasador u Parizu u to vrijeme bio je Marko Ristić, glavni ideolog srpskog nadrealizma, čovjek koji se družio s André Bretonom, vodećim teoretičarem nadrealizma, a ovaj je prijateljevao s Lavom Trockim u Meksiku. Da poslije rata nije bilo Koče Popovića, nadrealisti bi u Beogradu stradali. Koča Popović je znao da ih mora skloniti pa je Tita uvjerio da bi Ristić i Dedinac svojim znanjem jezika i kulture mogli dobro djelovati u Parizu.” “Eto”, zaključio je Vaništa ovu neobičnu priču, “jedan mali fragment naše povijesti knjige, koja se ne čita u knjižarama kojih nema”.

S velikim uvažavanjem ističe kako je arhitekt Nenad Fabijanić, uz sjajni postav, nekoliko puta briljantno intervenirao u prostoru. Tako je uz sliku “Grob moje žene” iz 1994. postavio drvenu instalaciju koja je vjerna kopija potresnog Vaništinog crteža.

Naravno, izložena je i neizbježna instalacija, zaštitni znak Josipa Vanište, “Beskonačni štap. U čast Maneta”. No i tu je Fabijanić sjajno poentirao: pozlaćenom stolcu, na kojemu su cilindar i štap za šetnju koji na obje strane ima dršku, dodao je Vaništin omiljeni sivi šešir koji u neposrednoj blizini instalacije visi obješen na stropu, na dugoj, tankoj niti.

Smrt Yvesa Kleina

Dugo smo se zadržali i uz fotografije koje nose naziv “Ulaz u kuću Yvesa Kleina” te “Putarova vijest o njegovoj smrti”. Vaništa je ispričao kako je Radoslav Putar, teoretičar Novih tendencija, za 6. lipnja 1962. dogovorio posjet Yvesu Kleinu, jednom od najvećih umjetnika poslijeratne Europe te istaknutom članu Novog realizma. Kada je u dogovoreno vrijeme Putar došao do kuće, jedna mu je žena rekla da je Klein upravo umro. I dok je zaprepašteni Putar stajao pred kućom, otvorila su se ulazna vrata i kroz njih je iznesen kovčeg s tijelom Yvesa Kleina.

Zanimljivu je priču Vaništa ispričao i o slici “Bijela slika s dvije okomite linije”. Nju je, kaže, naslikao u znak zahvalnosti Ivanki Gatarić, koja je Vaništinoj supruzi Rozsi i njemu pomagala u odgoju njihove dvije kćeri. I dan danas opterećen je sumnjom da se toj ženi, koja je umrla prije nekoliko godina, nije na primjeren način odužio. Sada joj je sa slikom “Bijela slika s dvije okomite linije” barem djelomice zahvalio.

Na kraju zastajemo pokraj nacrtanog praznog tanjura na bijeloj podlozi, a Vaništa kratko kaže: “Nazvao sam tu sliku ‘2013.’ Vjerujem da taj naziv ne treba objašnjavati“.

Napuštajući MSU ostaje snažan dojam kako smo sudjelovali u nesvakidašnjem umjetničkom doživljaju: Vaništino stvaralaštvo, naime, predstavljeno je u cjelini, dakle, uz njegove slike, prezentiran je još jedan važan dio njegova golemog intelektualnog opusa: prepiska s brojnim domaćim i europskim intelektualcima, među ostalima i Miroslavom Krležom. Vaništa je univerzalan, vrhunski intelektualac širokih interesa te briljantan pisac koji duboko promišlja život i stvarnost u kojoj živi. I o kojoj ima puno toga kazati. Zbog toga se i prepiska koju je predstavio, u kontekstu svih izložaka, doživljava kao još jedno njegovo umjetničko ostvarenje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 07:22