IZBORNICA 13. VENECIJANSKOG BIJENALA

Karin Šerman: ‘Otkriće su naši arhitekti u zemljama Trećeg svijeta’

Glavni izbornik bijenala je Rem Koolhaas, a tema ‘Apsorpcija moderniteta 1914.-2014. godine’

Karin Šerman, profesorica na Katedri za teoriju i povijest arhitekture, izbornica je hrvatskog nastupa na Venecijanskom bijenalu arhitekture, zajedno sa suradnicima s Arhitektonskog fakulteta. Glavnog izbornika Bijenala, karizmatičnog Rema Koolhaasa, upoznala je još na Harvardu. Poklopilo se da je Šerman ondje bila na magisteriju kada je Koolhaas imao promociju svoje knjige “S, M, L, XL”, koja je kasnije svojim drukčijim pristupom pomela arhitektonski svijet.

Ista kulturna memorija

Koolhaas je zadao temu Bijenala “Fundamenti”, a za nacionalne paviljone “Apsorpcija moderniteta 1914.-2014”. Pritom je inzistirao da u centru interesa ne budu arhitekti-zvijezde, nego istraživanje stogodišnje povijesti arhitekture. “U vrijeme izjednačavanja kulturne memorije, presudno za budućnost arhitekture je razotkriti različite nacionalne arhitektonske priče. Dok se nekad moglo govoriti o nacionalnoj arhitekturi kao što su ‘kineska’, ‘švicarska’ ili ‘indijska’, danas su takve razlike nestale”, smatra.

Naši izbornici postavljaju drukčiju, donekle suprotnu tezu; modernizam kod nas nije ugrozio nacionalni identitet, on ga je pomogao definirati, što prikazuju kroz 300 primjera u navedenom razdoblju, od Vitićeva Doma JNA, preko Iblerovih i Planićevih vila, do Plivališta Lovre Perkovića u Dubrovniku...

Niste li predoslovno shvatili Koolhaasovu tezu?

- Dapače, indikativno je da Koolhaas inzistira da se nacionalni nastupi pridržavaju iste zadane teme. Time želi izbjeći uobičajenu “tematsku kakofoniju” koja je prevladavala na posljednjim bijenalima te doći do relevantnih uvida i rezultata. Zamislio je da ovaj bijenale bude istraživački pothvat koji će na na jednom mjestu prikazati povijesne razvoje nacionalnih arhitektura, što smatra da je bitno za arhitekturu budućnosti. Kod nas je to uzbudljivo i plodno razdoblje.

Je li riječ i o ispravljanju nepravde prema nekim projektima koji nisu bili prepoznati u svoje vrijeme?

- U ovakvom će se prikazu pojaviti i neki projekti koji su do sada bili slabije poznati. Jedna od tema koja će biti predstavljena je ona izvoza znanja, odnosno arhitektonske ekspertize u zemlje Trećega svijeta, a koja je do sada bila uglavnom neistražena i nepoznata. Mlade kolegice, znanstvene novakinje na Katedri za teoriju i povijest arhitekture, Mojca Smode Cvitanović i Marina Smokvina, rade zanimljive doktorate na tu temu. Razlog koji nas je i naveo da se javimo za Bijenale jesu upravo ovakva istraživanja koja se godinama sustavno provode na našoj katedri.

Spomenuli ste projekte u zemljama Trećeg svijeta...

- Radi se o intenzivnoj aktivnosti hrvatskih arhitekata od 1950-ih do 1980-ih pa i kasnije, prvenstveno zahvaljujući tadašnjoj jakoj poziciji Jugoslavije unutar Pokreta nesvrstanih. Oblici ulaska hrvatskih arhitekata u brojne afričke i azijske zemlje i zemlje Bliskog istoka bili su različiti, u sklopu velikih projektantskih ili građevinskih poduzeća ili pak individualni. S vremenom je tako ovdje profilirao niz vrijednih projektantskih opusa. Spomenimo tu Miru Marasovića i njegov izvedeni studentski dom i klub nastavnika u sveučilišnom kampusu u Kumasiju u Gani, potom opus Branka Petrovića u Etiopiji, istaknuti angažman Vladimira Antolića kao stručnjaka UN-a u Burmi (današnji Mianmar), Maleziji i Indoneziji, te arhitekta Branka Tučkorića u Gvineji. Ističe se tu i niz zanimljivih arhitektonskih natječaja: Richter i Bregovac nagrađeni su za Arheološki muzej u Alepu, Vladimir Turina izrađuje idejni projekt za stadion u Teheranu, Andrija Mutnjaković sudjeluje na natječaju za centar Tel Aviva, Žarko Vincek u sklopu studija radi projekt džamije u Homsu u Libiji. ..

Nedostatak sredstava

Koolhaas počinje Bijenale sa 1914. jer vidi početak moderne globalizacije. No, što je kod nas prijelomno tad?

- Ova godina, uz oproštaj s Habsburškim carstvom, označava plodno djelovanje Viktora Kovačića, koji postavlja temelje našeg lokalnog arhitektonskog modernizma. No naše će istraživanje sezati i dublje u povijest, jer ćemo pokušati ustanoviti zašto je kod nas arhitektonski modernizam usvojen tako rano. Oslonce za razvoj potražit ćemo u specifičnim povijesnim prilikama “periferijske sredine”, gdje se postojana oskudica sredstava kompenzirala tako da se minimalnim sredstvima nastojao postići maksimalni prostorni efekt; posljedica su naglašena sklonost konceptualnom pristupu, redukciji, sažimanju, pragmatičnosti...

No, iz istog razloga globalizacija kod nas ima drugačiji karakter. Nemamo novaca za arhitekte-zvijezde?

- Uistinu, kod nas nema velikih međunarodnih arhitekata-zvijezda koji bi gradili globalno ikoničke građevine, no loše strane globalizacije javljaju se u nekritičkoj korporativnoj arhitekturi koja je danas uzela maha. No, hrvatska se arhitektura u svojim najboljim ostvarenjima zna dobro nositi s uvjetima globalizacije i utjecaje koji pristižu i pretvoriti u pozitivne rezultate.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 19:46