BOJAN ŠUMONJA

Lakše nam je pustiti drugoga da razmišlja umjesto nas, u gomili smo ‘sigurniji‘


Portret slikara Bojana Šumonje

 Danijel Bartolic/Cropix
Razgovor s jednim od naših najboljih slikara, koji vodi Galeriju Poola u Puli

Pulski slikar Bojan Šumonja prešao je šezdesetu godinu života, no mnogi će se složiti da stvara sve bolje i bolje iz ciklusa u ciklus. Jedan je od naših najboljih slikara. Živi i radi u Puli, atelje ima u centru grada, a paralelno vodi i Galeriju Poola.

* Kažete da slabo spavate u zadnje vrijeme, proganja vas more. Mogu li se ti košmari pretvoriti u umjetnost?

- (smijeh) Nadam se da ne, to nitko ne bi želio gledati.
* Izlažete na Bijenalu slikarstva. Koliko Bijenale znači za scenu i koje slike izlažete?

- Izlažem jednu sliku iz prošle godine, iako su na izložbu primljene dvije od tri slike koje sam poslao na natječaj. Naime, iz tajništva HDLU-a su mi javili da su na Bijenalu prihvaćena dva rada, ali da si organizator zadržava slobodu da izloži samo jedan rad ako procijeni, na licu mjesta, da neće biti dovoljno fizičkog prostora za sve prihvaćene radove.

Jedan od ta dva prihvaćena rada već je bio u Zagrebu, a drugi u Puli. Taj iz Pule trebalo je poslati u Zagreb, za što bi bilo potrebno odvojiti izdašna financijska sredstva, jer se radi o povećem formatu. Nekako mi nije bilo prihvatljivo potrošiti znatnu svotu novca na transport rada koji možda neće ni biti izložen. Na kraju je s HDLU-om pao dogovor i na ovogodišnjem je Bijenalu izložena samo jedna slika, "R(h)ode Island", ulje na lanu iz 2020. godine.

U svakom slučaju, Bijenale slikarstva važna je izložba za Hrvatsku likovnu scenu općenito, a naročito je važna za umjetnike koji koriste slikarstvo kao medij. Na toj se izložbi može vidjeti jedan velik dio kvalitetne hrvatske novije slikarske produkcije. U danima nakon otvaranja moglo se čuti te čitati po društvenim mrežama dosta komentara oko toga, kako na Bijenalu stalno izlažu isti umjetnici te da je to privatni party nekolicine članova HDLU-a koji guraju neku "svoju ekipu" i kako je to katastrofa za slikarsku scenu. Bez obzira na pozadinske šumove to je trenutno najbolja skupna slikarska izložba u Hrvatskoj. I vrijedi je pogledati.

image

U ateljeu Bojana Šumonje

Danijel Bartolic/Cropix

* Neki od autora, koji su također na Bijenalu, ujedno su i autori koje ste izlagali u galeriji koju vodite - Šandrk, Pavlović... I inače je riječ o autorima koje podržavate. Koliko se slikarska scena danas promijenila?

- Moram reći da Galerija Poola nije isključivo orijentirana na jedan medij. Mi smo otvoreni za sve što nam se čini kvalitetnim. Dosad smo izlagali pedesetak autora koji se bave tradicionalnim i novim medijskim praksama. Da se zadržim samo na domaćim autorima: izlagali smo među ostalima Slavena Tolja, Rajka Radovanovića, Milijanu Babić, Marijana Crtalića, Andreu Knezović, Željka Vukičevića, Ivu Fonović te mnoštvo drugih koji se bave performansima, videom, fotografijom, zvukom, objektima, istraživanjima. Sljedeći termin u Galeriji Poola rezerviran je za mladu Mariannu Nardini koja će instalaciju graditi in situ u galeriji.

U Galeriji Poola izlagali su, naravno, i neki od najkvalitetnijih autora što se tiče tradicionalnih medija kao, primjerice, slikarice i slikari poput Martine Grlić, Lovre Artukovića, Pavla Pavlovića, Zlatana Vehabovića, Stjepana Šandrka, Josipa Tirića, Radovana Kunića, Sebastijana Dračića, a koji su već neko vrijeme u špici hrvatske slikarske scene zahvaljujući svojem talentu i predanom radu. Sve te ljude poznajem osobno i znam koliko im slikarstvo znači i koliko izgaraju za njega i pritom stvaraju vrhunske slikarske komade. S obzirom na sve okolnosti vezane za Hrvatsku općenito, usudio bih se reći da imamo izvrsne autore, al pari, što se kvalitete tiče, puno naprednijim sredinama. Po pitanju samog programa, dodao bih još da je naša specifičnost da radimo jednu izložbu godišnje mladim i neafirmiranim autoricama i autorima, tako da su kod nas svoje prve samostalne nastupe imali, primjerice, Radovan Kunić, Danilo Stojanović, Tanja Škrgatić... Trudimo se, koliko nam sredstva dozvoljavaju, pokriti i međunarodnu scenu.

image


Portret slikara Bojana Šumonje u njegovom ateljeu

Danijel Bartolic/Cropix

* Galerija Poola u Puli jako je važna za decentralizaciju umjetnosti. Koliko je umjetnička produkcija u Hrvatskoj orijentirana na Zagreb?

- Mi u Pooli pokušavamo djelovati dvojako. S jedne strane pokušavamo biti prosvjetitelji u smislu da dovodimo kvalitetan program u našu malu sredinu, a s druge se strane pokušavamo pozicionirati i etablirati kao dislocirana kulturna destinacija, odnosno mjesto na koje će zbog nekog dobrog sadržaja dolaziti neki ljudi izvana kojima neće biti teško potegnuti par stotina kilometara. Ideja nam je posvetiti se uskoro i međunarodnim sajmovima. Naravno da se velika većina kulturnih zbivanja odvija u Zagrebu i da je velika većina umjetničke produkcije orijentirana na Zagreb. Ono što nam nedostaje jest više medijske pozornosti na nacionalnoj razini. Tu je Zagreb u velikoj prednosti, tržište je isto tako neusporedivo bolje, iako je puno veća konkurencija. Umjetnici s periferije ne dobivaju onoliko prostora koliko bi dobili da su u centru, no to je globalni, a ne samo hrvatski problem.

* Čitav život ste u Puli. Što vam znači taj grad?

- Nisam baš cijeli život, izbivao sam desetak godina. Razlikujem Pulu kao teritorij i Pulu kao politički, ekonomski, kulturološki entitet. Kao teritorij, a pritom mislim na klimu, hranu, vegetaciju, obalu, odnosno sve ono što nije plod ljudskog mešetarenja, teško da se može naći ljepše mjesto za život. Socio-kulturološki, Pula je otvoren grad za umjetnike. Mislim da, s obzirom na broj stanovnika, ima najviše galerija u Hrvatskoj.

Primjerice, postoji Društveni centar Rojc, koji se nalazi u nekadašnjoj školi rezervnih oficira i koji je kuća mastodont ukupne površine gotovo 17.000 kvadratnih metara. To je, na neki način, kulturološko srce grada. Velik dio danas kvalitetnih i afirmiranih pulskih glazbenika, glumaca i ostalih kulturnjaka svoje su prve korake napravili upravo tamo. U suterenu zgrade nalaze se prostori koje udruge ustupaju bendovima za održavanje proba te ćete tamo čuti one mlade i zasad još neafirmirane, ali i neke od pulskih legendi. U Rojcu postoji petnaest ateljea HDLU-a Istre, koje koriste umjetnici, među kojima su značajni pulski autori. To nema niti jedan drugi grad u Hrvatskoj, a i šire.

Da bi se govorilo o Puli kao političko-ekonomskom entitetu, trebalo bi pogledati širu sliku, onu u kojoj je Pula dio Hrvatske koju vidim kao koloniju s importiranom globalističkom estetikom.

* Kako je bilo odrastati u Puli, kakvog se djetinjstva prisjećate?

- Sjećam se našeg stana na Monte Zaru. Mama, tata, sestra i ja. Stan koji se sastojao od jedne sobe, kuhinje i toaleta koji smo dijelili s još nekim susjedima. Bez kupaonice. Kupali smo se u lavorima. Jedno zvonce za tri stana. Za nas se zvonilo jednom, za drugi stan dva put, za treći tri. Igranje u parku je bilo svakodnevno. Noćna mora mi je bio jedan susjed, malo stariji od mene, koji me svakodnevno maltretirao. Rođen sam u kvartu gdje su živjeli prvi pulski rokeri i moji prvi susjedi: Buco Langer, Saša Dadić, Edi Kancelar (buduće Atomsko sklonište), Aldo Brljafa, braća Ivezić, kolekcionar Albert Faggian, pjesnici i pisci Boško Obradović i Budimir Žižović...

* Kako birate motive za slike, primjerice ružičasta flaminga, ili ovce, superheroje? Koja je njihova simbolika?

- Ovce su na neki način naše ogledalo i asociraju na ranjivost, nedužnost, ali i plahost i podložnost, pripadnost čoporu, odnosno krdu. One su slijepi pastirski sljedbenici. Pastiri ih "čuvaju" poput zle vještice koja pazi na Ivicu. Ovce mogu imati mnoge razine iščitavanja. Možda je najdirektnija ona o činjenici da nam je lakše pustiti drugoga da razmišlja umjesto nas, da smo u gomili "sigurniji" iako u gomili nema istine. Čovjek je kroz povijest pokazao da ga često treba pogurati te kako ne može pronaći izlaz iz problema koje je sam generirao.

Na slike ovaca sam "ubacivao" superheroje. Superheroji su bića nadnaravne snage, volje i moći koji personificiraju spasitelje. Spasitelji mogu predstavljati pomoć u obliku vanjske sile ili naše intuicije i unutrašnje snage, koje nas izbavljaju iz teških životnih situacija. Činjenica je da mnoštvo umjetnika koji su trenutno na sceni slika motive kao što su, primjerice, breze, jeleni ili flaminga. Druga je činjenica da ja u svom slikarstvu konstantno pokušavam biti provokativan i duhovit, što je možda i esencija moje osobnosti. U tom kontekstu na svojim novijim slikama slikam flaminga, breze i jelene smještajući ih u apsurdne ambijente i situacije koje koristim kao instrumente za postizanje određene ironične atmosfere, pomalo se sprdajući s trenutnim umjetničkim trendovima. Na neki način, svojim slikarstvom provociram "suvremeno slikarstvo" koje parafraziram. Ponekad ubacim i malo distopijskog pejzaža jer je to sad "in", opet ironizirajući to što je "in". Možda se ovaj koncept može doimati neozbiljno, ali jamčim da je vrlo seriozan.

* Neke slike slikate zajedno sa slovenskim slikarom Markom Jakšom. Koliko je to komplicirano?

- U početku je bilo kao sviranje u nekom duetu koji nikada prije nije svirao zajedno. Kasnije smo se uigrali. Ponekad smo totalno improvizirali, ponekad smo imali neku temu... Note nismo čitali nikad. Neke naše slike su nastale brzo, iz prve (nije bilo pokajnika ispod vidljivog sloja), neke su nastajale uz totalni užitak, neke su bile izmučene i preslikavane, neke su djelomično nastale prema predlošcima. Na jednoj slici smo imali dogovor: lijevu polovicu radi on, desnu ja, ali smo to brzo zanemarili. Uzgred rečeno, mislim da je to slika koja je doživjela najviše transformacija. Pri stvaranju slike "Aqua Alta" imali smo dogovor da se nećemo ništa dogovarati, što je funkcioniralo neko vrijeme. Na slici "E facile comprarci, pero e difficile a venderci" željeli smo govori o slikaru-umjetniku kao subjektu, te o žrtvenom dijelu umjetnosti. Svaka slika je bila priča za sebe.

Smatram da postoje slikari koji "problem" rješavaju prije samog procesa slikanja, u glavi, i slikari koji "problem" rješavaju u procesu slikanja, na platnu. Marko sve rješava na platnu, u procesu, ništa prije. Ja, kako-kad, ponekad imam plan i skicu, a ponekad ne znam ništa: rekao bih da sam negdje na pola vjetrometine. Uglavnom, dobro smo se zabavljali.

* Zajedno imate i bend, One Dollar Bill. No, glazba je, čini se obiteljska crta, bitna je vašoj kćeri koja je u tome poprilično uspješna?

- Grupa One Dollar Bill nije bend nego neformalna umjetnička grupa trojice autora. Dvojica se kreću više manje u klasičnim medijima, a jedan se pretežno bavi zvukom. To su Nizozemac Pierre Toll, Marko Jakše iz Slovenije i ja. Grupa se oformila sasvim slučajno, ili možda ipak ne, sredinom 2016. u Mohorju u Sloveniji, prilikom šetnje gustom šumom. Moja kći svira bas u Pulskom bendu Freaktion za koji bi Hrvatska javnost već čula da nije covida.

* U ciklusu "Prevara" uzimate prizore s Interneta i direktno ih preslikavate. Što ste željeli pokazati?

- Ciklus "Prevara" govori o tome kako je hrvatsko društvo, između svega ostalog, i sustav apsurdnih zakona. Kako je u defaultu hrvatskih stanovnika ugrađena komponenta prevare koja je društveno prihvatljiva. Kako je izigravanje zakona i pravila, potezanje veza radi rješavanja bilo kakve vrste prepreka, sasvim normalna pojava. Moji radovi iz tog ciklusa čista su prevara. U svakom pogledu. Prvo, nisu moji. Kopajući po webu nailazio sam na fotografije koje su rezonirale sa mnom i govorile su ono što sam ja htio govoriti, neovlašteno sam ih prisvajao tako da sam ih "prevodio" u slikarski medij ponašajući se pritom kao klasični lik iz naše zemlje koji radi s lažnom diplomom ili je rođak u nekoj stranci pa mulja, a nema pojma o tome što bi trebao raditi.
* Slika na kojoj ljudi guraju glave u rupe u zemlji jedna je od meni najdražih vaših slika. Što vas je potaknulo na taj motiv?

- "Nema ničeg uzvišenijeg od 'predati se' beskonačnom" je podciklus slika ciklusa "Prevara" koji je kontemplativan, meditativan i odvija se u tišini. Na neki način, to je bilo resetiranje od prenatrpanosti informacijama i senzacijama. Tu se bavim ponovnim povezivanjem s majkom zemljom te upijanjem njezine iscjeljujuće energije pa nastaju slike "Iscjeljujuća snaga majke zemlje", "Zečja rupa", "Nojevi" itd., koje sve prikazuju ljude s glavama u zemlji.

* Koliko vam je velika izložba u Umjetničkom paviljonu predstavljala prekretnicu?

- Najprije moram reći da svatko od nas, netko češće, netko rjeđe, sumnja u sebe i svoje domete. Preispitujemo se i prema sebi smo vrlo kritički nastrojeni. Budući da je umjetnost, u suštini, oblik komunikacije, a komunikacija je proces slanja informacija putem nekog jezika, a najelementarnija komunikacija je dvosmjerna, povratna informacija je nužnost. Izložba u Paviljonu puno mi je značila. Nije mi to bila prva izložba u Zagrebu, imao sam prije nekoliko godina retrospektivu u Klovićevim dvorima. Ali Paviljon je ipak nešto posebno. To je zbiljna institucija i jedan od najprestižnijih izlagačkih prostora u Hrvatskoj i već sam taj podatak čini zadovoljstvo. Vidjeti svoje radove na okupu u jednom takvom impozantnom okruženju, koje nije neka klasična galerija, prilika je koja se ne pruža često hrvatskim umjetnicima. Kad me ravnateljica Jasminka Poklečki pozvala, imao sam osjećaj da sam dobio na lutriji. Nadalje, imaju puno posjetitelja što pojačava vidljivost radova. Organizatori su napravili odličan katalog koji je ostao iza izložbe. Na otvaranje, usprkos što je bilo ljeti, došlo je puno ljudi i prijatelja. Mediji su popratili izložbu maksimalno. Jedan od vidljivijih post efekta te izložbe je da mi je malo narasla cijena na tržištu (smijeh).

* U ruci na jednoj slici držite kistove kao da držite pištolj, što ste željeli pokazati ovom usporedbom?

- Ta se slika zove "Priprema za napad", a napravio sam je za izložbu u Umjetničkom paviljonu. Na određeni je način to bila "slika svih slika" na toj izložbi. Prikazuje mene u mom ateljeu, leđima okrenutim prema praznom platnu, a u rukama držim kistove koji su "oružje", antene i štitovi u isto vrijeme. Iza i ispred mene lebde skice budućih slika, a uokolo su porazbacani junaci – protagonisti koji često "glume" na mojim slikama. Riječ "napad" u naslovu slike odnosio se na napad na platno jer ja "operiram" u tim poljima.

* Kako to da ste studirali u Veneciji?

- Jedan moj rođak iz Labina je tamo studirao i izgledao je neobično sretno, stalno je umirao od smijeha, ali iskreno... oči su mu se smijale. Skontao sam da je to od Venecije, o kojoj je pričao s oduševljenjem. Upis na akademiju u Veneciji inače smatram jednim od svojih najvećih uspjeha u životu. Možda zato što sam tada prvi put napravio nešto zaista važno. Bio sam prvi iz Pule koji je upisao Likovnu akademiju u Veneciji. Morao sam otići u Beograd položiti prijemni ispit iz talijanskog jezika koji nisam znao baš najbolje. Putovao sam vlakom do Beograda, otišao u Talijanski kulturni centar, položio ispit te se odmah vratio u Pulu. Kasnije sam doznao da sam ja jedini polagao taj ispit od svih studenata iz države bivše Jugoslavije, prije i poslije mene na akademiji.

U Veneciju sam na prijemni također išao vlakom iz Pule. Sjećam se panike u Mestrama kad nisam znao trebam li izaći iz vlaka ili ne. Naime, stanica se zove Venezia Mestre. U Veneciju sam stigao oko devet, deset sati uvečer. Kad sam izašao s centralne željezničke stanice i prvi put ugledao Canal Grande i mostove, sav onaj muving, svjetla, vaporette i brodove, umalo nisam umro od ljepote. Prva i jedina misao bila mi je da moram ostati u ovom gradu. Osjećao sam da sam došao kući, nekoj duhovnoj kući, da tu nekako pripadam. Krenuo sam potražiti akademiju i pješice sam krenuo s jednom torbom u ruci. Kad sam je pronašao, nisam želio mrdnuti od tamo. Čitavu sam noć stajao ispred vrata i kunjao čekajući jutro. Nisam želio ići u hotel iako mi je mama dala novac.

Prijemni je trajao tri dana. Prvi je dan bilo crtanje akta, drugi dan modeliranje, a treći teorija i povijest umjetnosti. Prvih par sati bio sam blokiran, svi su kandidati već bili završili jedan crtež i već počinjali drugi, a meni su se ruke tresle od treme. Otišao sam u jedan bar odmah blizu akademije i popio žesticu ili dvije. Nakon što sam se vratio napravio sam dva crteža u rekordnom roku. To su bili najbolji crteži koje sam do tada bio napravio. Odmah su ih objesili na neki zid zajedno s crtežima nekog Amerikanca.

Budući da su jedino naši crteži bili izvješeni, već tada sam znao ili slutio da ću biti primljen. Kad sam četvrti dan saznao da sam primljen, to mi je bio jedan od najljepših dana u životu. Nisam hodao, lebdio sam. Nakon što sam se vratio u Pulu nitko mi nije vjerovao da sam primljen. Morao sam im pokazivati studentsku iskaznicu.

* U šezdesetim ste godinama, no i dalje imate velik radni elan. Što vas pokreće?

- Uvjeren sam da moji najbolji radovi tek trebaju nastati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:05