GALERIJA ZUCATTO

LICA KAO MASKE, PEJZAŽ I PREGAŽENE ŽIVOTINJE Troje naizgled teže spojivih umjetnika izlažu zajedno u Poreču, ali Patricia Kiš ih je pročitala

Kombiniranje radova troje naizgled teže spojivih umjetnika može rezultirati različitim efektima, onima koja će proizvesti nova čitanja djela pojedinca u tom dijalogu, i onima koji ne moraju nužno uspjeti pa vam neće biti jasno čemu uopće takvo izlaganje. Izložba Petre Grozaj, Ivone Jurić i Stipana Tadića u Galeriji Zuccato u Poreču ubraja se u prvu kategoriju. Kustosica je povjesničarka umjetnosti mlađe generacije Patricia Počanić. Diplomirala je na temi “Izvedbe identiteta u hrvatskom performansu”, naziv je ove izložbe “Između crteža i slike”, kustosica nema preferirane medije što je pohvalno. Predstavljeni su crteži te slike kojima je crtež ključan element djela. Od djela Stipana Tadića, primjerice, izloženi su i crtački dnevnički zapisi, odnosno blokovi koje umjetnik često nosi sa sobom te bilježi što primjećuje u svakodnevici. Crtež je, u pravilu, brži i impulzivniji medij, slika temeljitija, no i na ovoj je izložbi jasno da ovakva podjela ne treba uvijek nužno biti točna.

Petra Grozaj stasala je generaciju prije Stipana Tadića i Ivone Jurić. Njezin rad nedavno smo vidjeli također u dijalogu, sa slikaricom Mariom Sainz Ruedom iz Leipziga, na izložbi “Scholia” u Muzeju suvremene umjetnosti. Ona slika platna velikih dimenzija i uglavnom sivih tonova s ponekim kolorističkim akcentom, tonovi su ujednačeni, fino nijansirani. Motivi su portret. Iako su česti portreti pojedine osobe pa velikim platnom dominira lice s mnoštvom detalja, nekoliko je i masovnih kompozicija, kao i na jednoj od njezinih najnovijih slika. Na prvi je pogled riječ o ženama prihvatljivim današnjem društvu po današnjim estetskim kriterijima, mršavosti, visine pa i odjeće koju nose i sl., no kad ih malo bolje zagledate, njihova su lica poput maski, pogled prazan, iza takvih lica ne može biti nikakva sadržaja, dapače, izazivaju odbojnost. Kritika je to suvremenog društva, otuđenosti, “prikrivene dojmom međusobne povezanosti”.

Iako se idejom nastavlja na umjetničine ranije cikluse, kao što su primjerice “Gospođice iz kataloga”, vidljiv je pomak u rukopisu. Njezin rad, nažalost, nije do kraja kontekstualiziran, kao da kustosi nisu bili sigurni gdje da je smjeste, a posljednje dvije izložbe trebale bi to ispraviti. Kada je izlagala u MSU s kolegicom, Sainz Ruedom, koja slika pejzaže, tumačilo se kako radovi obje umjetnice “preispituju medij figurativnog slikarstva u rasponu od ironije, preko slikarskog eklekticizma, pa sve do čistog užitka u činu slikanja”.

Na izložbi u Poreču izlaže u dijalogu s još jednom umjetnicom kojoj je u temelju pejzaž, Ivonom Jurić: kod nje nema ironije, barem ne vidljive na prvi pogled, no zato ima puno užitka u slikanju. Slika pejzaže na kojima nema ljudi, iako su tragovi ljudi vidljivi. Njezini su pejzaži mistični, višeslojni, to su radovi s nizom detalja, jednom je zapisano kako se njezina priroda “hrani emocijom promatrača”. Kada bi se išle brojati nijanse boja na njezinim crtežima, vjerojatno bi se brojale u stotinama. Dvoje umjetnika, Jurić i Tadić, zajedno su već izlagali, i oboje su ateljeima vezani za Mediku, ključni prostor nezavisne kulture, koji se, srećom neuspješno, pokušalo uzeti toj kulturi.

Kod Tadića ironije ima, naročito autoironije, dovoljno je pogledati njegove autoportrete, a nekoliko ih je i na porečkoj izložbi. Također su izloženi i njegovi crteži pregaženih životinja s ceste, koje je prvo bilježio fotoaparatom, a potom nacrtao nekoliko njih zajedno na jednom crtežu, vrlo su dojmljivi. Ivona Jurić u pravilu se drži određene teme, slika pejzaže. Za razliku od nje, Stipan Tadić ima vrlo širok raspon interesa, dijalog je ovih umjetnika, kao i uvijek kada je riječ o dijalogu dvaju kvalitetnih suprotnosti, inspirativan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 04:57