INTERVJU

LOREDANA BAHORIĆ, DIZAJNERICA 'Ne mogu živjeti od toga da mi se ljudi dive. Jedno je kad ti kažu: 'Divna kolekcija!', a drugo kad izvade novčanik'

Mirjana Dugandžija i Loredana Bahorić
 Boris Kovacev / CROPIX
'U manekenstvu sam najviše voljela glamuroznu stranu. Imaš dvadeset godina, stalno te šminkaju, friziraju, a ti samo “šetaš odjeću”... Danas sam kućna mačka'

S Loredanom Bahorić htjela sam napraviti intervju još prije dva tjedna, možda bi miholjsko ljeto bilo bolje i za fotke i za ovu temu, ali... ne! Loredana se upravo spremala u rodni Šibenik brati masline. Ne zato što se nadala da će se kupati u ulju - iako, dobili su ga čak trideset i sedam litara! - nego zato što je to Loredanu silno veselilo. Da, radi se o Loredani Bahorić, vlasnici poznatog i desetljećima prepoznatljivog, “sticky” i “catchy” butika “Charlie”, koji je ova malo kome nepoznata, originalna modna dizajnerica, nekadašnja manekenka, inspiracija mnogim ženama, ne samo načinom odijevanja - osnovala prije 32 godine. Razgovarale smo o mijenama koje su Loredana i “Charlie” prolazili. O borbi da pomiri svoje art preferencije - jednostavne, pa i stroge linije, minimalizam, izostanak bilo kakvog “zašećerenog” ukrašavanja, nekonvencionalno “krojenje”, asimetriju - i nužan udio komercijalnosti. O onome što je stalno tjera naprijed, o filmu i samoći, o bijelom, može i od papira, i o crnom, crnom, crnom... ali ne i depresivnom.

Jeste li ostvarili sve što ste željeli?

- Na prvu bih rekla da jesam, da, ali kad malo razmislim... nisam sigurna. U nekom kratkom periodu mira u kojem mislim: e, sad je to to, ja zapravo već lagano tražim nešto novo - joj, ovo bi bilo zanimljivo, mogla bih... Je li to uopće moguće, kaže li itko ikad: e, sad je kraj, to je to?

Meni, samo jednom, Lelja Dobronić, najveća povjesničarka Zagreba, rekla je: “Istražila sam sve što sam željela.” Imala je tada osamdesetak godina. I nitko više. No, stvorili ste si uvjete da ostvarite ono što želite.

- Jesam, ali opet... Često se preispitujem, pitam se što bi bilo da sam u nekom periodu života nešto drugačije napravila, odlučila nešto čega me u tom trenutku bilo strah.

Spremate veliki projekt za sljedeću godinu.

- Ne bih previše o tome unaprijed govorila... Radi se o monografiji koja bi trebala izaći sljedeće godine, nakon 33 godine postojanja “Charlieja”. Respektabilan broj, smatram. I neobična izložba uz knjigu. I da, mislim - možda bi to bilo sve. Priča je u povojima, ali, evo, imam cijeli fundus fotografija i intervjua, od revija i kampanji... To je teško i arhivirati, jer to je, kako mislim, svevremenska odjeća, teško je uopće odrediti godinu.

Dobro se sjećam 90-ih, pomalo mainstream “Charlieja”, meni najdražeg, kostima sa strukiranim sakoima, rukavima od organdija, sedefnim gumbima... baš su bili to die for. A tad je jedan “Charlie” bio i u Gajevoj ulici, pokraj ZKM-a.

- To je bilo zlatno doba “Charlieja”! Predivno razdoblje, držalo me dosta dugo. I dandanas dolaze mi žene i pokazuju te sakoe, to tad nitko nije radio. Bila je jedna firma u Comu gdje smo kupovali materijale, koje je i Armani tad koristio.

Krajem 90-ih prestali ste s tim “žanrom”, postali avangardniji, zašto?

- Koliko god to bilo uspješno, to nisam bila prava ja. Ja sam se u cijelom svom kreiranju lomila između toga da radim stvari koje se prodaju ili stvaranja onoga što bih ja htjela. Iako sam bila vrlo mlada, shvatila sam da ne mogu živjeti od toga da ljudi ulaze u dućan kao galeriju, dive se i izađu. I u jednom periodu, a tad je bila i takva moda - duge gužvane suknje, teški materijali, pliševi - tu sam se bolje našla, a onda sam se vrlo brzo okrenula crnoj fazi.

Zagreb, 131119.
Modna dizajnerica Loredana Bahoric, fotografirana u svojoj trgovini Charlie design.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX
Mirjana Dugandžija i Loredana Bahorić

Crna... do danas.

- Da, crna, ali ne u smislu mraka i depresije, nego prepoznavanja... Crna je moja boja. Koliko god je ljeti to i bijela.

Rekli ste da ne možete živjeti od toga da ljudi uđu u butik kao u galeriju, dive se i iziđu... Mislili ste na svoju sklonost avangardnom?

- Ljudi često brkaju što znači napraviti art kolekciju, a što - živjeti od art kolekcije. Recimo, napravim izložbu i senzacionalne modele, ali to ne da nije za svakodnevno nošenje, nego nije ni upotrebljivo. Mogu napraviti sako s deset kragni, hlače koje imaju četiri nogavice, zašto ne? Mogu napraviti kapu koja ima rukave, haljinu koja je ujedno kaput, to će izgledati skulpturalno, ludo... ali tko će to kupiti?

Mogu se sjetiti jedne ili dvije osobe.

- Baš tako... i to su onda unikati, koji bi morali imati svoju cijenu. Kad imate iza sebe tim ljudi koji morate platiti, 15-ak ljudi, jako vas to prizemlji. I svojim najvećim postignućem smatram da sam trideset godina uspijevala biti prepoznatljiva, ali i živjeti od svojih kreacija. Jako bih rado u art, ali... kako u stvarnom svijetu od toga živjeti?

Dobro, nadoknadite to na revijama, u posebnim projektima.

- Recimo, za 30-godišnjicu “Charlieja” imala sam reviju koja je bila cijela od bijelog papira, na koji su bile nalijepljene razglednice modela iz mojih kampanja... Izgledalo je fantastično... Danas, kad gledam mlade dizajnere, čini mi se da je najprisutnija ta teškoća odlučivanja – hoćeš li raditi nešto što želiš ili nešto što se prodaje? Nije nužno isto, a ni različito. Kod mene je, nažalost, slučaj da je to različito. I onda se lomim... Jedno je kad ti netko kaže da radiš divne stvari, a drugo kad izvadi novčanik i to kupi. Imam sreću da moj suprug radi ovo “zaleđe”, nevidljivi i neinteresantni dio “Charlie” priče, bez toga bi bilo puno teže. Ja sam vrh sante.

Znači, borba traje?

- O, da. Borba je na svim frontovima, tko kaže da nije, ne govori istinu.

A opet, veliki je broj mladih dizajnera. Modne revije posjećenije su nego ikad.

- Ima talentiranih mladih kreativaca, kako ne. Ali ne vidim neku jako svijetlu budućnost za njih. Možda mi danas nije takav dan... Ustrajati, nema druge. Možete napraviti jednu reviju, promociju, katalog, za jednu sezonu, drugu, treću, ali teško je ustrajati ako to u što vi vjerujete nitko ne kupuje. Ne znam da li ukupno desetak, petnaest dizajnera kod nas živi isključivo od tog posla.

Gdje vam je izvor najveće inspiracije?

- Ne znam to uopće verbalizirati, kod mene se zbilja radi o trenutku koji uhvatim i onda oko njega gradim priču. Od nekog malog elementa, neke situacije u filmu, u knjizi. Filmofil sam veliki, imam kinosalu doma, što da vam više kažem...

Što najradije gledate?

- Neke filmove mogu gledati deset puta. Kao da ne znam što će biti na kraju... Recimo, Coppolin “Dracula”, to je meni najljepša ljubavna priča ikad. Filmovi Orsona Wellesa. Gledajući filmove, uvijek dobijem inspiraciju jer ja sve vidim u slikama. Von Triera apsolutno stavljam na prvo mjesto.

Slikarstvo?

- O, da, galerije, izložbe, to me povuče u svoj svijet. Meni nisu bliske, recimo, kave, kafići... Ne ispunjava me to na pravi način. Mogu biti sama danima. Da nema nekih događanja na kojima bih se trebala pojaviti ili koja me vesele, izlazila bih vrlo rijetko.

Kućna ste mačka.

- Jesam, prava. Najsretnija sam doma, zakukuljim se, imam svoj vrt, mačku... svijet. To ti daje osjećaj sigurnosti. Inače doživljavam dom kao mjesto gdje se pune baterije. Ali ne vidim taj osjećaj kod mnogo ljudi, što mi je jako čudno. Posao te može puniti, ali on te istovremeno puni i prazni. O.K., godišnji, ali ne ide se na godišnji svaki dan... Pa si mislim, ako ti dom nije to mjesto, koje je onda?

ALTERNACIJE:

crno ili bijelo – CRNO

svila ili pamuk – PAMUK

Šibenik ili Zagreb – ŠIB-REB

high street ili visoka moda – HIGH STREET

Chanel ili Maison Margiela – MARGIELA

kazalište ili film – FILM

Audrey Hepburn ili Grace Kelly – GRACE KELLY

Dakota Fanning ili Elle Fanning – DAKOTA FANNING

Joaquin Phoenix ili Timothée Chalamet – JOAQUIN PHOENIX

ASOCIJACIJE:

crveno – ŽIVOT

rad – DIZAJN

ambicija – PTICA

obitelj – SMIRENJE

karijera – ŽRTVA

ljepota – MLADOST

feminizam – BORBA

bijelo - ČISTOĆA

strah - BEZDAN

Koje vam je povijesno razdoblje u modi najdraže?

- Možda dvadesete godine prošlog stoljeća, uvijek su fascinantni ti njihovi outfiti, elegancija spuštenog struka na haljini, zamatanja u prevelika krzna, te male špic cipele s majušnom petom, lakoća korištenja nakita... Istovremeno dekadentno i neopterećujuće. Godine Scotta Fitzgeralda, njegovi slojeviti likovi. Onda, visoka renesansa. Kad bih morala izabrati neki period, mislim da bi to bila visoka renesansa u Firenzi... Prošetati uz Leonarda i galeriju umjetnika tog doba.

Voljeli biste raditi kostime za neku predstavu?

- Bih, rado. Iako je to jako zahtjevno. Ne može se raditi usput. Vidim koliko moja prijateljica Dženisa Pecotić u to truda ulaže. Nema puno ljudi kod nas koji to rade majstorski. Jedna od rijetkih sjajnih je Dženi, ona kostimografiju živi.

Jeste li se htjeli baviti glumom?

- E, to je stvarno priča... Dobila sam dosta veliku ulogu u jednom talijanskom filmu 1983. Moj sin Tomislav imao je godinu dana. Tjedan dana prije nego što sam trebala krenuti na snimanje doživjela sam prometnu nesreću, sjećam se i datuma, 21. siječnja 1983. Radnja u filmu počinjala je time da se budim u bolnici, sva zamotana u zavoje... pa kad sam se probudila u našoj bolnici, nakon nesreće, pipnem se po licu, osjetim pod prstima kraste... i pitam medicinsku sestru - kad mi snimamo? Ja sam mislila da sam u filmu!

No, u toj karijeri niste ustrajali. Oduvijek ste se vidjeli kao dizajnericu...

- Da, iako sam 13 godina bila manekenka. Kad sam došla na studij u Zagreb, nisam se našla u tom što sam upisala. Sljedeće godine pojavio se studij dizajna, i čim sam to doznala, prepoznala sam svoj put. Tad sam sebi sama već sve šivala. Sa mnom je bila Dženisa Pecotić, i nas dvije jedine iz te generacije smo nekako ostale u javnosti... drugi nitko.

Kako je bilo biti manekenka 80-ih?

- Nevjerojatan period. Uplaćivala sam si staž, to je bilo super. Dobro smo zarađivali. Recimo, od kataloga za Hotel InterContinental mogli smo živjeti nekoliko mjeseci. Nije bilo toliko modela kao danas, bili smo zvijezde, nas 20-30. Nije bilo castinga u današnjem smislu. Ako je bila revija, ti si znao da ti to radiš.

Što ste najviše voljeli u tom poslu?

- Možda ipak tu glamuroznu stranu... pogotovo kad imaš dvadeset godina, pa te stalno šminkaju, friziraju, a ti samo šetaš odjeću...

Osjećate li Zagreb ili Šibenik svojim domom?

- Što sam starija, Šibenik me sve više vuče. Korijeni. Kad sam bila mlada, ne toliko... Moja je obitelj stara obitelj Baranović. I toliko sam se zainteresirala za tu svoju obitelj da smo napravili obiteljsko stablo i došli smo do hiljadu šesto i neke... Imam cijelu “plahtu” predaka na obiteljskom stablu.

Tko su bili Baranovići?

- Svakakvih je likova bilo, uglavnom su bili buntovnici, početkom 18. stoljeća. Protiv vlasti, protiv svega. Kad je vladala kuga u 16 st., Baranovića je bilo osmero braće i sestara. Kugu je preživio samo jedan brat koji se poslije oženio djevojkom koja se zvala Marija Gulin.

I moj razrednik iz srednje škole prezivao se Gulin, iz Šibenika je.

- Je, to je šibensko prezime. Da se taj moj predak nije oženio, moja loza bi nestala.

Zagreb, 131119.
Modna dizajnerica Loredana Bahoric, fotografirana u svojoj trgovini Charlie design.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Pa kako ste se snašli u svim tim podacima, arhivima?

- Ne, nisam to ja radila. Unajmila sam čovjeka koji se time profesionalno bavi. I sve dok je mogao naći trag prezimenu, donosio mi je fotokopije...

Kako su odjevene Zagrepčanke?

- Ima super iznimaka, trendovi im ne znače ništa, to cijenim, jer to izlazi iz njih. Klonove ne vidim ili se trudim da ih ne vidim. Individualizam mi je najvažniji, u svemu, tako i u odijevanju. To nema veze ni s količinom novca. To u sebi imaš ili nemaš. Kad kažu da odijelo ne čini čovjeka, jasno mi je na što se to odnosi, ali ne bih se složila s tim. Puno, puno govori o čovjeku, pogotovo u današnje vrijeme.

Kupite li nekad nešto u high street dućanima?

- Ponekad, ne mogu reći da ne, ali to nije nešto što mene impresionira. Ja se znam zaletjeti i do Milana, pa si ne kupim ništa.

A u Chanelu, u danas jako in Maison Margiela?

- Margiela da, to me privuče, imam nekoliko torbi, imam i cipela, no moji favoriti su Japanci, ali oni su mi sad skoro pa nedostižni. Ti komadi koji mi se sviđaju, koliko ih god cijenila, nisam spremna za njih izdvojiti tisuće eura. Recimo, lani sam se bila jako zapikla za jedan kaput Comme des Garçons, isprobavala ga, izlazila, ulazila, vraćala se... super mi stoji... pa dobro, mislila sam, mogu si ja sličan napraviti. Na kraju je ipak prevladao razum, nisam ga kupila.

Kako ste se poslije osjećali?

- Zadržala sam sliku u glavi, ali samo kao sliku.

Na što vam ipak nije žao potrošiti?

- Evo, cipele, naočale, parfem, to su svote u nekim razumnim okvirima, a ostalo i mogu sama napraviti, tako da sam ja dosta orijentirana na “Charlie”. Ali ne nose svi dizajneri nužno svoju odjeću. Recimo, moj sin rijetko nosi svoju odjeću...

Da, i vaš sin je dizajner, nastupa na revijama, sivo-crnim bojama skroz na vašem tragu.

- Bilo bi čudo da nije na mom tragu jer je odrastao u toj estetici. Bilo bi i posve čudno da radi neku ozbiljnu mainstream odjeću. On radi odjeću za muškarce neopterećene trendom, arty i pomalo asketski pristup.

Jesu li Šibenke drugačije odjevene od Zagrepčanki?

- Mlade cure, one su svagdje jednako odjevene. U Zagrebu, u bilo kojem gradu. Iste su svagdje iste, one drugačije su svagdje drugačije.

Što čini...?

- Mislite, modno osviještenu osobu? Ona može biti u običnoj majici i trapericama, i biti sjajna, a može na sebi imati hiljade eura, ali to ne izlazi iz njene nutrine, nego cilja na ostavljanje dojma. Takve stvari instinktivno osjećam... ne znači da sam u pravu, ali tako mislim.

Što treba prestati nositi zauvijek, ako želite biti O.K. odjeveni?

- Hmmm... možda je jedan broj premala odjeća to što mi predstavlja najružniji moment... haljina tri centimetra preuska, prekratka suknja, neprilagođenost godinama. Overdress isto ne ostavlja najpozitivniji dojam, pogotovo u nekim zadanim situacijama.

Djed vam je dugo bio u Americi.

- Da, početkom prošlog stoljeća, u vrijeme najveće ekonomske krize, a za to vrijeme baka Domenika brinula se o svemu... Kažu da sam joj jako slična. Čak i fizički.

Zagreb, 131119.
Modna dizajnerica Loredana Bahoric, fotografirana u svojoj trgovini Charlie design u drustvu novinarke Mirjane Dugandzije.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 17:53