Milana Vlaović: Žensko putovanje u traumatičnu prošlost

DUBROVNIK 1941.

Tko li je samo izmislio nešto tako dobro, zabavno i važno, znala bi se upitati ponekad, i tada bi pomislila upitati Vjeku zna li on možda tko je izmislio radio, ali od straha da će ga dovesti u neugodnu situaciju ako ne zna, ipak je odustala od tog pitanja. Vjeko je volio biti autoritet u njezinim očima i na neki čudan način on je to i bio, vjerovala je njegovim prosudbama i poštovala ga.

Samo, kad je zamišljala svog muža, dok još Vjeku nije upoznala, mislila je da će s njim puno razgovarati, a Vjeko je uglavnom šutio. Još joj je bio dužan sve one tajanstvene priče i dogodovštine koje je proživio, za koje je znala da postoje. Mislila je i da će se s njim smijati, jako se voljela smijati.

Tada je uočavala njegovu pritajenu nervozu, koju je u posljednje vrijeme sve teže kontrolirao. Vjerovala je da će on voljeti njezin glas, pjevala je lijepo narodne pjesme na svom dijalektu, a njemu su te pjesme vidno išle na živce. Pa opet, sve bi mu to ona oprostila, kad bi bar ponekad s njom zaplesao, mučilo ju je što ne zna niti jedan moderan ples, ni cha-cha-cha ni fokstrot, pa ni valcer još nije imala s kim naučiti.

Bila je uvjerena da bi to brzo svladala, ali Vjeko jednostavno nije bio čovjek za ples. Sjeo bi za stol i čitao novine, a buka koju je ona proizvodila pjevušeći po kuhinji, slušajući glazbu, cupkajući potpeticama cipela u ritmu dok bi lupala tavama i loncima, izazivala je u njemu pravu oluju. Nije ni slutila koliko je bila nepodnošljiva, u posljednje mu se vrijeme opet činilo da ga majka gleda. Nekad bi hodao cestom i bio uvjeren da ga prati.

Zamakao bi iza ugla i stao, baš da se uvjeri. Nekad bi stvarno prošla neka starica, a nekada nije bilo nikoga, pa bi nastavio hodati cestom, prisiljavajući se da više ne gleda za sobom.

Kad je stigla vijest o premještaju, bio je sretan kao malo dijete, točno mu je to trebalo. Nije volio Dubrovnik, stiješnjen, nabijen, bučan, a ovih su dana po gradu hodali Talijani, Nijemci, ustaše, četnici, tajni agenti, komunisti i svi su se sudarali po uskim kamenim ulicama u kojima nikad nema dovoljno zraka.

Jedva je čekao da pobjegne, a jedina je poteškoća kako će joj to reći. Rodit će za koji mjesec, a dotad će ostati sama, to će sigurno loše primiti, mislio je, ali rat je i služba je sad važnija nego ikad, kako će drukčije prehraniti nju i dijete. Snebivao se još nekoliko dana i onda joj je rekao.

Dočekala je njegove riječi nevjerojatno smirena. Samo je slegnula ramenima i rekla mu da ide, ako mora ići.

VIS 1943.

Major Mile Petrović brijao se vrlo pomno drugi put toga vrelog kolovoškog dana, pa ipak je uspio raskrvariti lice i otvoriti ranu od uboda komarca koja se sad može inficirati. Ogledalo je stavio na stolicu ispred sebe i pokušavao je u prignutom stavu vidjeti rezultat svog brijanja i rezanja brkova koji su bili njegov dugogodišnji zaštitni znak.

Na stolu improviziranom od slomljenog avionskog krila stajala je džezva crne kave koja se pušila, Bogunović ju je samo za njega skuhao, ne bi li mu razbila mamurluk. Stanovao je zajedno s ostalim pilotima u šatorima na brdu iznad aerodroma. Danas su proslavili njegovo imenovanje za komandanta Eskadrile za vezu Vrhovnog štaba NOV i POJ.

Nije se smio napiti, alkohol nije podnosio jer ga je vrlo rijetko pio, domaća travarica i prošek su na brzinu svakom udarali u glavu po ovoj vrućini. Večeras ga je čekala još jedna važna dužnost. U Visu se održavala Konferencija žena Narodnooslobodilačke fronte, a on je zajedno s ostalim drugovima trebao pozdraviti drugarice i bodriti ih u njihovim nastojanjima da svoj ogranak učvrste i rade s još boljim rezultatima.

Vozeći se džipom s ostatkom uvažene delegacije prema odredištu, nije mogao zatomiti zadovoljstvo koje ga je prožimalo od glave do pete i strujalo u njemu skupa s alkoholnim promilima. Dug je put prevalio od svoga crnogorskog sela u okolici Nikšića u kojem jedino učitelj, pravoslavni pop i njegova žena nisu bili nepismeni, do funkcije na koju ga je danas imenovao Vrhovni štab i sam Tito, s kojim je poslije ručka u njegovoj pećini bio na službenom prijemu za pripadnike britanske vojne misije. Sudeći po svemu, ovo je bio najvažniji dan u njegovu životu.

Na osobit je način danas pio prošek i jeo suhe smokve, bademe i rogače, razgovarao s pilotima i obratio se u jednom navratu samome vrhovnom komandantu koji se dobrohotno nasmijao. Mili je to bilo milo oko srca. Bilo mu je žao da ga slavljeničko raspoloženje tek tako prođe, pa je travaricom počastio svoje pilote i sovjetske vojne instruktore koji su boravili u šatorima do njihovih. Omamljen se drmusao na mjestu suvozača prema Visu, i dalje sretan što taj dan traje.

BEOGRAD 1947.

Pred njom je sjedila najčuvenija beogradska proročica, Židovka po imenu Rebeka Abner, od milja zvana Reba. Kako je Reba preživjela u Beogradu rat, ne zna se.

Legenda kaže da je uhvaćena u svojoj mišjoj rupi gdje se skrivala, ali da su joj njezine moći spasile glavu. Njemačkom je komandantu dovedena, da se zabave i provjere njezinu navodnu vidovitost, a ona mu je rekla, tonom koji je pristajao razgovoru o vremenskim prilikama, da mu je brat poginuo kraj Staljingrada.

Opisala mu je kako je izgledao pa mu, u trenutku kad se Nijemac smrtno uozbiljio i počeo je stvarno slušati, prišla i na uho šapnula tečnim njemačkim jezikom, koji se u njezinoj obitelji govorio generacijama, da je bratova žena jako tužna, ali vrati li se on živ u Njemačku, bit će njegova, jer bio je u nju zaljubljen prvi. To je Rebi, legenda kaže, spasilo glavu na ramenima, ali njezinoj familiji ipak nije, pa je sada sama u tome stanu primala mušterije i radila ono što jedino zna, govorila ljudima kakva im je priroda i kakva ih sudbina onda čeka.

Milana Vlaović rođena je 1971. godine u Metkoviću. Njezin prvi roman ‘Blato’ objavljen je 2007. godine. Poznata je i kao skladateljica pop hitova te povremeno piše za nekoliko hrvatskih novina i magazina.