VELIKI IZAZOV ZA MLADOG EKONOMISTA

MISIJA UNUKA JOSIPA VANIŠTE 'Kad je mom djedu oslabio vid, čitao sam mu satima i pisao njegove mailove. Danas sam čuvar njegova blaga'

Luka Filipović (lijevo) i Josip Vaništa (desno u krugu)
 CROPIX
 

Kada se prije dvije godine, nakon smrti Josipa Vanište, mladi ekonomist Luka Filipović uhvatio u koštac s djedovom ostavštinom, nije niti slutio pred kakvim se izazovom našao.

Hrpa materijala, crteža, slika, pisama, misli, bila je pred njim. Nije znao gotovo ništa o svemu tome, pa je počeo popisivati i fotografirati sve te stvari u depou, a onda je trebalo napraviti i korak dalje, stupiti u kontakt s ljudima koji su znali više od njega i koji su mu mogli pomoći u detektivskom poslu odgonetavanja svega onog što je Vaništa ostavio za sobom.

Da je Vaništa bio i veliki mistifikator, znali su svi koji su ikada radili ili stupili u kontakt s njim. Koliko se danas raspravlja samo o njegovima čuvenim “linijama”, slikama koje je naslikao 60-ih, a potom izvodio do kraja života, da nitko sa sigurnošću ne zna koliko je onih izvornih, a još manje koliko je onih kasnijih nastalih prema njegovoj ideji.

Josip Vaništa

U ime nasljednica

Danas 27-godišnji Luka Filipović nastupa u ime Vaništinih kćeri, svoje majke, psihijatrice Ane, i njezine sestre, profesorice na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu Eve, koje su njegove nasljednice te vodi zakladu kojoj je cilj zaštita autorskih prava jednog od naših najvećih umjetnika. To je dogovor koji je, kako nam kaže, postignut unutar obitelji budući da je on od svih najviše vremena provodio s djedom.

“Kako sam ja zadnje četiri godine bio svaki dan u Križanićevoj, a i odrastao sam u toj atmosferi, cijeli njegov svijet sam ja najbolje poznavao. Sjeli smo se svi zajedno i ja sam se bacio na posao. Vaništa nije bio tip čovjeka koji je sve popisivao, jest svoje misli, ali nije bio logistički organiziran. Tako da sam se pozabavio tim poslom. Jedna od uloga koju su mi namijenili je i zaštita njegovih autorskih prava. Naravno, ja sam mlad, ali smo homogeni kao obitelj, puno razgovaramo i sve odluke zajedno donosimo.”

Nakon smrti Vaništine druge supruge Nives Gajdobranski 2015. brinuo se o svemu, priča nam. Od nekih najosnovnijih stvari do odlazaka u muzej i na izložbe. “Ušao sam u cipele njegove pokojne supruge, pokušao sam tome parirati nakon njezine smrti najbolje što sam mogao. I dalje sam u Križanićevoj, djelujem u jednom malom prostoru koji sam dobio od Grada Zagreba na korištenje kao centar pravnog subjekta zaklade.”

Luka Filipović ne krije da mnogo toga o djedu ne zna, ali vodi ga želja da se Vaništu ne zaboravi. Jedna izložba koja se uskoro otvara prvi je korak u toj njegovoj namjeri. Riječ je o izložbi Vaništinih djela iz zbirke njegovih dugogodišnjih poznanika, galerista Zlatka Henca i izdavača Nikole Krajačića. Na neki je način to i prva posthumana izložba Josipa Vanište ako se na računa ona komemorativnog karaktera u Širi koja je bila posljednja želja umjetnika.

Velika kolekcija djela

Na ideju o izložbi u zagrebačkoj galeriji Mona Lisa, kaže Vaništin unuk, došli su prije godinu dana. “Budući da gospodin Krajačić i gospodin Henc imaju veliku kolekciju djela moga djeda, a bili su mu i prijatelji, mislio sam da bi to trebalo pokazati.” S Hencom i njegovim sinom Martinom upoznao ga je Nikola Krajačić kojeg s Vaništom veže dugogodišnji poslovni i privatni odnos.

Sva su djela na ovoj izložbi (3. - 20. ožujka) isključivo iz njihove privatne kolekcije, njih preko stotinu, od crteža preko pastela do ulja. Najraniji rad je “Akt” u olovci iz 1950., a najkasnije su apstraktne crne slike s motivima dviju linija iz 2013. Izložba pokazuje dvije strane Vaniština opusa, onu avangardnu, u manjoj mjeri, i onu tradicionalnu, figurativnu - mrtve prirode, portrete, pejzaže, vedute - koja i prevladava u ovim dvjema privatnim zbirkama.

Bruno Konjević / CROPIX
Luka Filipović s vlasnikom galerije Mona Lisa Martinom Hencom

Luka Filipović, međutim, namjerava uskoro početi i s prezentacijom same Vaništine ostavštine. “Veliki je fundus ostao iza Vanište koji planiram pokazati javnosti. Najveća bi mi tuga bila kao unuku da to stoji u nekom podrumu, stanu, kako se to na žalost zna dogoditi s umjetnicima čiji nasljednici nisu zainteresirani za to.” Vaniština ostavština, naglašava, nije na prodaju, a neka će djela čak pokušati i vratiti u obiteljsku zakladu.

“Imam veliki broj projekata u glavi i to polako kreće u realizaciju. Najlakše mi je bilo za početak doći ovdje i organizirati izložbu s Vaništinim prijateljima. To su krasni ljudi koje dugo znam i djela koja oni posjeduju treba pokazati.” Planira, otkriva i izložbe koje su vezane za avangardu i druge segmente Vaništinog stvaralaštva. “To su naši obiteljski projekti koje ćemo, nadam se, uspjeti realizirati i pokazati. Želja je ne samo biti prisutan na hrvatskoj sceni nego i u inozemstvu. Da Vaništa iščezne, to bi za mene bio veliki poraz.”

Sporno autorstvo

U svijet umjetnosti ušao je, kaže, upravo iz ljubavi prema djedu. “Sad vidim da sve to i nije baš tako kako sam u početku mislio. Ali dok me veseli, bit ću ovdje.” Pri tom misli na situacije kad se pojave djela pripisana Vaništi a koja nisu nigdje dokumentirana. Takve slučajeve, kaže, rješava tako da kontaktira stručnjake i ljude koji su s Vaništom surađivali.

Već u ovo kratko vrijeme koliko Vanište nema, bilo je, otkriva, svakakvih situacija. “Počelo se događati da ne znamo za neke radove, no ako se može utvrditi podrijetlo i ako se pokaže da su to autentična Vaniština djela nama je kao obitelji čast stati iza toga. Mislim da je gotovo pa nemoguće da se nešto pojavi, a da nitko nije znao za to. Mora postojati neki trag, gdje je izlagano, publicirano...”

A od ljudi od povjerenja i onih čije mu je mišljenje važno ne želi, bar za sad, izdvojiti nikoga posebno, osim jednog, arhitekta Nenada Fabijanića koji je poznavao Vaništu i bio mu suradnik dugi niz godina. “Veliki je broj ljudi s kojima komuniciram i sa svima je Vaništa surađivao.”

Čaj od šipka za goste

A koja su mu sjećanja na djeda? “Vaništa i ja imali smo divan odnos, od šutiranja lopte do razgovora o svemu i svačemu, a kada su ga izdale oči, bio sam zadužen za čitanje. Znao sam mu dnevno čitati i po pet sati. Znao je i prigovarati, pa bi me prijavio mami da nešto nisam dovoljno temeljito napravio. Pisao sam i mailove u njegovo ime kad više nije mogao slati svoja čuvena pisma zbog čega je bio jako nesretan. Čitao sam mu najdraže autore, kolumne, knjige, Ciorana najviše.”

slika iz obiteljskog albuma

Poznato je da je Vaništa dočekivao svoje goste uz čaj. “Bio je to uvijek čaj od šipka, a kekse je zvao keksići. Jako ga je zanimao sport, kada bi bila neka utakmica, isključio bi telefon. Zadnjih godina tištila ga je atmosfera u društvu, pratio je i politiku...”, prisjeća se Vaništin unuk. “Želim mu dati hommage kroz svoj život, vidjet ćemo što će se od svega realizirati.”

Za katalog izložbe napisao je i kratak tekst o svom djedu Vaništi u kojem se među ostalim prisjeća kako su, kad je bio mali dječak, igrali nogomet na školskom igralištu u Trnju: “Na igralištu se nalazi dvoje ljudi. Dječak od šest godina neuko pokušava dodati nogometnu loptu svom partneru za igru. Njegov partner za igru odjeven je u odijelo s kravatom te nogomet igra držeći šešir...”

Vaništin unuk piše, pomalo u djedovoj maniri, i o ljetovanjima u Rovinju: “Sredina kolovoza nije ga prisilila na lakšu odjevnu kombinaciju. Odijelo i škrlak. Djed uzima svake godine istu sobu, 107 s pogledom na unutrašnje dvorište. Pogled na more i ljude ga ne zanima. Treba svoj mir”, ali i susretima zadnjih godina Vaniština života koji su protekli u druženjima na 5. katu Križanićeve ulice, u stanu koji je ispunjen mirisom čaja od šipka. “Djed i unuk sjede u sobi za primanje. Utorak je, na kioske su došli novi brojevi tjednika i dnevnih novina. Djed je u ležećem položaju, oči su mu prekrivene bijelom krpom te s punom koncentracijom sluša. Prolaze sati i sati.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 17:30