ANTONIJA MLIKOTA

'MOJI STUDENTI ZNAJU ZAŠTO JE VAŽNA POLEĐINA SLIKE' Vodeći hrvatski ekspert za pronalazak umjetnina: 'Za nacizma izgubio se najveći broj umjetnina'

 Ronald Goršić / CROPIX
 

Antonija Mlikota na Odjelu povijesti umjetnosti Sveučilišta u Zadru predaje na temu podrijetla umjetnina u razdoblju između 1933. i 1945. i jedina je u Hrvatskoj koja predaje na diplomskoj razini ovo područje. Jedna je od organizatorica i sudionica ljetne škole TransCultAA koja u Zadru s radom počinje 26. kolovoza. Ovaj međunarodni projekt kroz mrežu stručnjaka istražuje umjetnine koje su tijekom 20. stoljeća oduzimane, otuđivane, premještane i nacionalizirane s prostora Hrvatske, Slovenije, Italije, Njemačke i Austrije. Mlikota je, također, počela rad na istraživanju povijesti zadarskih bunkera. Nedavno je otvorila u Kneževoj palači u Zadru izložbu “Ljepota lažnog sjaja”. Riječ je o putujućoj izložbi krivotvorenih umjetnina Muzeja policije. Šira javnost upoznala ju je kad je otkrila sudbinu poslijeratnog zadarskog blaga, u međuvremenu je ušla u trag ukradenoj slici Paula Kleea koja je nekoć pripadala glumici Tilli Durieux. Sada priprema knjigu o Otti Berger, umjetnici iz Hrvatske nevjerojatnog životopisa, koja je bila, među ostalim, i na Bauhausu. Knjiga će izići sljedeće godine, na stotu obljetnicu ove znamenite škole osnovane u Njemačkoj.

Naglasak istraživanja stručnjaka koji sudjeluju u Zadru u sklopu projekta TransCultAA je na razdoblju nacizma?

- Da, bavi se razdobljem neposredno prije Drugog svjetskog rata i poslije, a glavni je fokus istraživanja nacistička era, kad je velik broj umjetnina, možda i najveći u povijesti, ili promijenio i vlasnike i lokacije ili se trajno izgubio ili je uništen. I danas se s tim velikim transferom suočavamo kako u čitavom svijetu, tako i u Hrvatskoj. Važno je istražiti što se zapravo dogodilo s umjetninama, jer nakon toga velik broj njih ulazi u muzeje na osnovu onog što se naziva dobra volja. Netko bi došao u muzej i rekao da ima sliku koja je visjela cijeli život u sobi njegove bake, kustos bi potvrdio da je to recimo Picasso i kupio sliku, da bi nakon dvadeset ili trideset godina, kad su potomci ili oni koji su preživjeli rat počeli tragati za umjetninama koje su izvorno bile u njihovu vlasništvu. Polako se počelo ulaziti u problematiku, sve je osvijestila svjetska konferencija na ovu temu, održana u Washingtonu 1998., kad su propisani i Washingtonski principi za povrat umjetnina. I Hrvatska je među potpisnicima. Države su se obvezale da će s posebnom pažnjom obraditi umjetnine koje se nalaze u državnom vlasništvu, da će posebna povjerenstva, osigurati ljude i otvoriti arhive. S posebnim naglaskom na židovsku imovinu koja se oduzimala i u cijeloj Europi često i bez prave dokumentacije, pogotovo kad govorimo o prostoru bivše Jugoslavije.

Kako vaši studenti reagiraju na kolegij Provenijencija umjetnina u razdoblju između 1933. i 1945.?

- Uvidjeli su koliko je važna i poleđina slike, kako ona priča priču o njezinu životu, ima pečate i podatke o tome gdje je sve bila. Mogu se pronaći kolekcionarske oznake, carinske ako je prelazila granicu. Iako, ponekad su očišćene od strane onih koji su dobro poznavali te oznake kako se ukradenim umjetninama ne bi lako moglo ući u trag. Naravno, istražuje se u tom kontekstu i prednja strana slike, je li potpisana, je li skraćena, zalijepljena na novu podlogu, jesu li okviri novi, stari, sve što je promijenjeno. Neki će od studenata sudjelovati i u sklopu škole TransCultAA. Danijela Pavlinović, primjerice, istražuje o poznatim kolekcionarima umjetnina, zadarskoj obitelji Lantana, prije toga je počela istraživanje vezano uz poliptih “Bogorodica i dijete” Blaža Jurjeva Trogiranina, danas u crkvi Sv. Barbare u Šibeniku. To je onaj poliptih s kojeg su nestali neki dijelovi, a dva su se pojavila na aukciji u Beču, iz privatne zbirke sa Sicilije (nisu prodani dok se ne istraže, op. a.). Ante Orlović će govoriti o novim otkrićima o podrijetlu slike “Žrtvovanje Ifigenije”. Moja je studentica i Marija Škegro koja je s austrijskim istraživačem Robertom Holzbauerom proučavala život Wally Neuzil, muze Egona Schielea, koja je preminula i pokopana u Sinju.

Zadar, 180618.
U sklopu projekt Atrium plus zapocelo je razvijanje kulturnog turizma oko teme urbane i arhitektonske bastine totalitarnih rezima 20. stoljeca, a medju prvim turistickim rutama u planu su one kroz brojne zadarske bunkere.
Na fotografiji: obilazak bunkera; dr. sc. Antonija Mlikota sa odjela za Povijest umjetnosti zadarskog Sveucilista.
Foto: Luka Gerlanc / CROPIX
Luka Gerlanc / Cropix
Na fotografiji: obilazak bunkera; dr. sc. Antonija Mlikota

Kad ste se počeli baviti ovom temom?

- Slučajno. Pisala sam doktorat na temu obnove i rekonstrukcije povijesne jezgre Zadra nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu i otišla sam na konferenciju u Luccu koja se bavila rekonstrukcijom njemačkih i talijanskih gradova u navedenom razdoblju. Tamo je izlagala Carlotta Coccoli koja je napisala doktorat temeljen na dokumentaciji Monuments Men i to me fasciniralo. Pomislila sam kako to da Amerikanci o tome nisu snimili film (kasnije je Robert M. Edsel napisao knjigu “Monuments Men”, kod nas prevedenu kao “Odred za baštinu”, Fraktura, a George Clooney snimio film, što je populariziralo temu, op. a.). Kako je Zadar bio dio Italije prije Drugog svjetskog rata, pomislila sam, s obzirom na to da je našla toliko podatka o spomenicima u Italiji, da bi moglo biti nešto i o Zadru. Započela sam online istraživanje na službenim stranicama na kojima možete besplatno istraživati i skidati dokumente i fotografije, i tako sam ušla u malu zajednicu ljudi koji se bave istraživanjem transfera umjetnina u doba nacističke vlasti u Europi.

Tada ste pronašli i priču o umjetničkom blagu koje su Talijani odnijeli iz Zadra?

- Da, pronašla sam dokumentaciju vezanu uz zadarski muzej, u dokumentu nazvanom ‘Zara: Report on War damage on Monument and movable works of Art known to be stored in Italy’ koji se čuva u Nacionalnoj arhivi u Washingtonu (NARA), a s kojeg je 1975. skinuta oznaka vojne tajne. Naime, uvijek su kolali određeni mitovi o tom blagu, npr. da su zlato i srebro sačuvale opatice i da nitko nije znao njihovu lokaciju. Pisalo se i da su muzejske umjetnine odnesene prije kapitulacije Italije 1943. Uglavnom, nije se točno znalo tko, gdje, kada i kako je transportirao umjetnine iz Zadra niti kako to da je zbirka zlata i srebra ostala. U izvješću je stajalo da su umjetnine iznesene, ne 1943. kako su svi desetljećima pisali, nego 1944., u doba njemačke okupacije Zadra. Stefano Salvagno, asistent povjerenika Zavoda za zaštitu spomenika u Trstu, boravio je mjesec i pol dana u Zadru. On je došao po umjetnine u Zadar i napisao da nije ponio zbirku zlata i srebra koja je bila zakopana ispod zvonika samostana svete Marije, da nije mogao do nje zbog ruševina koje su zbirku zapravo zaštitile. I Nijemci su znali za zlato i srebro, ali i njih su ruševine spriječile u pokušaju otkopavanja zadarskog zlata i srebra. Pronašla sam dokumentaciju sa sadržajem četrnaest kutija iz zadarskog muzeja i drugih zbirki koje je Salvagno odnio iz Zadra i počela tragati za njihovom poslijeratnom sudbinom. Amerikanci su znali da su umjetnine odnesene iz Zadra, prvo su ih tražili u Akvileji, a zatim ih pronašli u Duždevoj palači (Palazzo Ducale) u Veneciji. U Veneciji su ove umjetnine 1945. prepakirali, dali lokalnoj djelatnici dr. Bruni Forlati da ih još jednom kvalitetno prepakira i vrati u Zadar. Poslije je na službeni upit rekla da ne zna gdje su. Sjećam se, kad sam čitala ovaj dio arhiva, viknula sam glasno da je lagala. Zapravo je ispalo da su na neki način tajili podatke gdje su umjetnine.

Zadar, 180618.
U sklopu projekt Atrium plus zapocelo je razvijanje kulturnog turizma oko teme urbane i arhitektonske bastine totalitarnih rezima 20. stoljeca, a medju prvim turistickim rutama u planu su one kroz brojne zadarske bunkere.
Na fotografiji: obilazak bunkera.
Foto: Luka Gerlanc / CROPIX
Luka Gerlanc / Cropix
Na fotografiji: obilazak bunkera u sklopu projekt Atrium plus

No, zadarsko blago ipak ostaje u Italiji?

- Nakon rata naši su stručnjaci otišli u Italiju, pregledali su ih, preuzeli i one su bile spremne za slanje. Međutim, niti Jugoslavija niti Italija nisu željele platiti prijevoz od Venecije do granice. Vratili su arhiv i knjižnicu, ali su umjetnine ostale. Nekoliko godina poslije političari u Italiji zabranili su daljnje pregovaranje stručnih timova i prebacili pregovore na razine ministarstava. Sve se vuklo do 1961., kada je potpisan novi ugovor u kojem Jugoslavija i Italija razmjenjuju četiri antičke skulpture za koje je Italija tvrdila da nisu bile muzejsko vlasništvo nego samo posuđene, za umjetnine odnesene iz Zadra. Neki su me sugrađani znali pitati jesam li sigurna da želim to istraživati i da pazim da me ne pojede mrak, još uvijek mi nije jasno kako i zašto je nastala ta mistika i zašto nitko nije niti istraživao niti pisao o tom jedinstvenom slučaju transfera gotovo cjelokupne zbirke jednog muzeja za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Potraga za umjetninama zapravo je detektivski posao?

- Svi mi nakon godina istraživanja razvijemo sposobnost brzog analiziranja i selektiranja informacija tijekom pregledavanja dokumenata. Vrlo su nam korisni stručni i novinski članci te poznavanje jezika kako bismo se lakše snašli. Vrlo je zanimljivo pratiti povijest jedne umjetnine, kako je mijenjala ruke.

Spomenuli ste “Monuments Men”, u prijevodu “Odred za baštinu”, poslije proslavljen knjigom i filmom. Podsjetimo, riječ je o tristotinjak ljudi iz trinaest zemalja, mnogi su bili ravnatelji muzeja, kustosi, povjesničari umjetnosti, umjetnici, zajedno su radili kako bi spasili spomenike i kulturna blaga tijekom Drugog svjetskog rata, njihovi napori pomogli su vratiti više od pet milijuna umjetnina koje su ukrali nacisti. Koliko ima dokumentacije vezane uz umjetnine i Drugi svjetski rat na prostoru bivše Jugoslavije?

- To je savršeno pedantna dokumentacija. Mislila sam da će o zemljama na prostoru bivše Jugoslavije biti malo podataka, no prevarila sam se. Imali su podatke o ravnateljima muzeja, njihovoj prošlosti, kućne brojeve telefona i sl. Fasciniralo me da su u to vrijeme pratili sve radijske emisije i novinske članke i prikupljali građu na terenu na bilo kojem jeziku. Postoji i evidencija o potencijalnim kradljivcima umjetnina, o dragocjenim lokalnim stručnjacima s kojima se može surađivati. Među ostalim, zabilježili su i otvaranje Dijecezanskog muzeja u Zagrebu, djelovanje Ivana Meštrovića, putove Višeslavove krstionice. Nevjerojatno je što je ta mala grupa ljudi, bez interneta i telefona u dijelu svijeta potpuno zahvaćenom ratom uspjela prikupiti. Prije odlaska na teren izradili su kulturne atlase za svaku zemlju, pa tako i za ova područja, gdje su saželi povijest, podjelu po banovinama, pregled zbirki po gradovima, narodne običaje, kontakte relevantnih osoba. Educirali su vojnike da ne oštećuju spomenike osim ako su u pitanju život ili smrt, da izbjegnu pljačku i razaranje, kao i mape s označenim spomenicima koje treba koliko god je moguće štiti od razaranja.

U dokumentima se spominje i Ante Topić Mimara?

- Dokumentaciju o Mimari imaju i Monuments Men i CIA, i ona nije mala. Tim se bavio, sjećate se, Konstantin Akinsha; kad je pisao o Mimari, kao da je pisao o Jamesu Bondu. Naš kolega Ivan Ferenčak u okviru TransCultAA projekta bavi se Mimarinom donacijom Strossmayerovoj galeriji.

Nedavno ste otkrili da je ukradena slika “Utvrđeni grad” znamenitog Paula Kleea, koja je bila u zbirci Tille Durieux u Zagrebu, završila u jednoj privatnoj zbirci u Berlinu?

- Priča oko Kleeove slike bila je pravi detektivski posao koji spominjete. Tilla Durieux zanimljiva je žena, svjetski popularna glumica koja pred nacistima bježi u Zagreb i uvjerena je da su je svi zaboravili. No, poslije rata u Berlinu je svi prepoznaju, rado dočekuju i nastavlja se baviti glumom. Danas njezino ime nosi trg kod Potsdamer Platza u Berlinu te nagrada za najbolju glumicu generacije. Živjela je u Jurjevskoj sa Zlatom Lubienski, pomagale su Pokretu otpora, imale su kodna imena Crvena grofica i Puma, bile su jako hrabre žene. Kod njih je, primjerice, spavao SS-ovac, paralelno su partizanima slale poruke. Nakon njezina odlaska, zbirka je ostala u Jurjevskoj. Tilla je službeno pokušava vratiti 1968. iz Berlina, no nije joj uspjelo. Kleeova slika ukradena je godinu dana poslije, nekoliko dana nakon smrti Zlate Lubienski, nestalo je još nekoliko umjetnina. U međuvremenu je nekoliko puta i izlagana, no nitko nije primijetio da je to umjetnina koja je ukradena u Zagrebu. Ono što je nakon kasnije sudske nagodbe ostalo u Zagrebu, sad se nalazi u MGZ-u, o zbirci lijepo brinu, no ova žena zaslužuje puno više. To je europska povijest, povijest antifašizma. Podsjećam i da je jedan od posljednjih radova Renoira bio upravo portret Tille Duriex.

Zagreb, 100818.
Varsavska.
Antonija Mlikota.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / CROPIX
Antonija Mlikota

Koji je epilog priče?

- To je sada stvar policije, tu naš posao istraživača prestaje. Ukradena slika bila je registrirana kao kulturno dobro Hrvatske. Slika je tipičan primjer za istraživanje podrijetla umjetnina, mala je, lako ju je prenijeti, mogli su doći u galeriju i reći da je nasljeđe, i mogla se preprodati. To je bilo legalno sve do kraja osamdesetih, kada se, dakle, ozbiljnije počinju istraživati umjetnine ukradene u ratu, što se nastavilo do danas. A ova umjetnina čak nije niti ukradena u ratu nego poslije rata.

Upravo istražujete povijest zadarskih bunkera?

- Istraživanje se odvija u sklopu projekta Atrium Plus. Bunkeri imaju turistički i kulturni potencijal, svjedoci su povijesti Zadra. Bunkere su većinom sagradili Talijani u vrijeme fašističke vladavine. Pretpostavljam da je projekt bio vojna tajna, a nacrte ću, vjerujem, naći u vojnom arhivu u Rimu. Zanimljiv je bunker na Bokanjcu, čiji se ulaz skriva između grobova na lokalnom groblju, gdje su očuvane spavaonice, postolja za svijeće, toaletni sustav, natpisi u prostorijama, bijela boja zidova. Ispod zemlje imali su sve za preživjeti, hranu, vodu, čak sustav na koji su mogli spojiti maske ako netko ubaci plin. Poslije, u doba Domovinskog rata, služili su u obrani Zadra.

Rekli ste mi jednom da vam je od svih ljudi čije ste živote istraživali najdraža Otti Berger, zaboravljena hrvatska umjetnica s Bauhausa, rođena u Zmajevcu u Baranji, ubijena u Auschwitzu dok joj je bilo 46 godina. Uskoro pripremate i knjigu?

- Sljedeće se godine diljem svijeta obilježava sto godina Bauhausa i smatram da je važno istaknuti i ovu našu poveznicu s Europom, uz još nekoliko autora koji su djelovali u ovoj školi, a iz Hrvatske. S opusom Otti Berger susrela sam se dok sam predavala Bauhaus kao izborni predmet. Pisalo je da je rođena u Jugoslaviji, no ništa nije bilo zapisano o njoj ni u enciklopediji jugoslavenske, ni hrvatske umjetnosti. Otišla sam u Berlin dalje istraživati i ostala sam fascinirana njezinim životom. Imala je oštećenje sluha zbog operacije dok je bila dijete, no svejedno je voljela plesati i sudjelovati u zabavama, bila je jako popularna. Na Bauhausu se školovala na odjelu tekstila, među ostalim se inspiriala i tradicionalnom baranjskom nošnjom. Ona dolazi iz male sredine, završila je srednju djevojačku školu u Beču, vratila se u Zagreb, gdje je završila sve četiri godine na Likovnoj akademiji, no nije diplomirala nego odlazi na Bauhaus. Na Bauhausu je bila na tekstilnoj radionici, kao i dobar dio žena. Iako su se na Bauhausu manifestno zalagali za ravnopravan odnos muškaraca i žena, nije baš uvijek bilo tako. Ipak, često je odlazila na daljne obrazovanje, npr. kad je išla u Švedsku, Walter Gropius joj je dao dozvolu da tamo može održati predavanje o Bauhausu, što govori o povjerenju koje je imao prema njoj. Mnogi europski mediji objavljivali su članke, ponekad i na dvije stranice pisali o njezinu inventivnom tekstilu. Zanimljivo je kako su na Bauhausu bili pripremljeni za industrijsku proizvodnju, npr. za zavjese su bila uputstva da moraju reflektirati svjetlost prema van, stvarati hlad, ne smiju skupljati prašinu i sl., to nemamo danas. Na radove se potpisivala malim slovima o. b. Godine 1936. zabranili su joj rad kao Židovki, no svejedno je nakon toga izborila zaštitu patenata za svoje izume na području tekstila, dva u tada već nacističkoj Njemačkoj, što je jako hrabro s obzirom na to da je bila žena u tada muškoj branši i Židovka sa zabranom rada, te jedan u Engleskoj.

Zašto ju je vrijeme zaboravilo?

- Nakon što je škola Bauhaus zatvorena, planirala je otići u Ameriku, gdje je već bio njezin zaručnik, urbanist i arhitekt Ludwig Karl Hilberseimer. Ona je iz Londona pokušavala dobiti vizu, mnogi su ugledni intelektualci, među kojima je i Walter Gropius, slali garancije da može doći u Ameriku. László Moholy-Nagy je pripremio mjesto za nju na novoj školi Bauhaus. Međutim, vizu nije dobila. Majka joj se u međuvremenu razboljela i ona se iz Londona vraća u Baranju. Tamo dolazi i njezin brat, modni dizajner koji je radio u Pragu. U travnju 1944. njihovu su obitelj poslali u Auschwitz. Brat ju je, kao nagluhu, gurnuo u red za bolesne, vjerujući da će tako prije preživjeti. Bio je u krivu. Vrlo je brzo po dolasku ubijena. Brat je jedva preživio, vratio se u Baranju, gdje je šivao haljine i radio na kazališnim predstavama. Kuću u kojoj je živio ostavio je jednoj romskoj obitelji, a tamo je i dalje njezina slika, nastala na Akademiji u Zagrebu, u drugoj obiteljskoj kući još su uvijek djelovi namještaja iz njezine obitelji, sudbina njihove kuće u Osijeku trenutačno mi nije poznata. Dio je svojih radova Otti Berger ostavila u skladištu u Londonu. Pronašla sam podatak da su se supruga Waltera Gropiusa Ise Gropius i bivša tajnica u Bauhausu Hanna Lindemann brinule da bi netko mogao uzeti njezine tekstile i mustre te ih prodati tvornicama kao svoje. Skupile su fondaciju da se ti materijali premjeste iz Londona na Harvard i danas su tamo u muzeju Busch-Reisinger. Dio je u Art Institutu u Chicagu, u ostavštini Hilberseimera, tragovi su i u Smithsonianovu arhivu. Dio je ostao u njujorškoj MoMA-i nakon izložbe koja se bavila Bauhausom 1938.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 22:29