MONOGRAFIJA VELIKOG SLIKARA KOJI JE S 15 GODINA UPISAO LIKOVNU AKADEMIJU Tihi hedonist omiljen među publikom i kolekcionarima

Monografija Omera Mujadžića, u izdanju Školske knjige, na više od 200 stranica, bit će predstavljena u četvrtak u MUO. Monografija smješta u širi kontekst već poznata autorova djela, što do sada nije učinjeno u ovako opsežnom obliku, pa tako ispravlja nepravdu prema slikaru, ali i donosi niz novih otkrića, kao što je sjajna slika “Pralje”. Autor knjige Frano Dulibić, profesor povijesti umjetnosti s Filozofskog fakulteta, kojeg poznajemo po, primjerice, interesantnoj interpretaciji djela Milivoja Uzelca, i u ovoj knjizi ne napušta svoj vrlo tečan, pitak stil.

Knjiga je nastala na poticaj umjetnikove kćeri jedinice Emine Kranjčec te unuka Nevena. Oni pripremaju i izložbu nepoznatih djela Omera Mujadžića, koja će se otvoriti u galeriji Deči dva dana nakon predstavljanja knjige, izložit će djela iz kasnije faze ovog autora, iz obiteljske ostavštine.

Vrijedni crteži

“Najviše sam od cijele obitelji volio provoditi vrijeme s djedom, bio je vrlo smiren čovjek. Često sam boravio u njegovom ateljeu, fascinirao me urednošću”, prisjeća se Mujadžićev unuk Neven Kranjčar, koji postavlja izložbu u spomenutoj galeriji. Upravo je ta samozatajnost djelomični krivac za odnos prema Mujadžiću tada, kao i danas. Naime, u svoje se doba nije nametao, nije izlazio u medije, unatoč prilikama samostalno je izlagao samo tri puta (Dulibić ga definira kao “tihog hedonista”), no pretjerano eksponiranje nije mu niti trebalo, bio je omiljen među publikom i među kolekcionarima, svoj je prostor imao. A slično se nastavilo i nakon njegove smrti. Uz izuzetak izložbe u Umjetničkom paviljonu koja je 2002. dala temelje, kako tvrdi Dulibić, Mujadžićev opus nije dostojno valoriziran, “iako bi njegovo ime trebalo biti nezaobilazno kada je riječ o povijesti portreta i aktu”. Djelomice razloge pronalazi u hiperprodukciji, no mnogi su važni slikari varirali u opusu, važno je smjestiti Mujadžićeva važna djela u kontekst.

Uz “Pralje”, Dulibić kao bitna djela ističe i “Akt u krznu”, “Kolporter”, “Ribolov” te “Odmaranje”, no, kaže, unatoč višegodišnjem istraživanju, postoji još neutvrđen broj djela po privatnim zbirkama, a najteže je bilo pronaći crteže te portete. Na prvi pogled, naglasak je na tridesetim godinama, no, i iz ostalih se razdoblja izdvajaju važna djela.

Omer Mujadžić rođen je 1903. u Bosanskoj Gradiški. U Zagrebu je sa 15 godina upisao Likovnu akademiju, pravilo je bilo takvo se da najveći talenti mogu upisati bez završene srednje škole, no uz dozvolu - on je dobio očev potpis. Školovao se, dakle, mlad, daleko od obitelji i sa skromnim sredstvima. Izdržavao se crtajući za Kraljevski botanički zavod, kasnije i anatomiju na Medicinskom fakultetu. Stipendijom francuske vlade odlazi u Pariz. Tamo je, na Salonu 1925. izložio “Akt”, a riječ je o jednom od zanimljivijih otkrića u monografiji. Slika je nakon Salona prodana pariškom kolekcionaru, a kasnije su je jedan zagrebački kolekcionar pronašao na aukciji u Danskoj.

Akt u Parizu

Akt mu je bio jedna od dražih tema. “Njegovi su aktovi mlade žene, pune zdravlja i snage, u proporcijama gotovo redovito krupne, ali skladne, te u skladu s vremenom u kojemu su naslikane, senzualne i erotične. Obilježja Mujadžićeva tipa žene jaki su bokovi i bedra, široki listovi, zaobljena ramena, i u odnosu prema cijelom tijelu, relativno male i čvrste grudi”, opisuje Dulibić, koji u Mujadžićevim aktovima uz erotiku, vidi i “utjehu i spokoj”. Iz 30-ih godina su i “Sjedeći akt s leđa”, “Četiri akta u prirodi” te rijedak primjer stojećeg akta u Mujadžićevu opusu, “Akt u krznu” - puteni je model zaogrnut mekim, tamnim krznom.

'Akt u krznu' (1938) - jedan od rijetkih stojećih aktova ovoga umjetnika

Što se tiče ostalih tema, Mujadžić se spominje kao član angažirane grupe Zemlja koja je na svoj način dominirala razdobljem, no on je u jednom intervjuu rekao kako je članom te grupe bio jedan dan. Ipak, ne nedostaju elementi vezani uz njihove teme, no primjetan je i senzibilitet Nove objektivnosti, primjer je “Kolporter” (Moderna galerija), dječak pred ciglenim zidom smatra se vrhuncem onodobne slikarske produkcije.

U potrazi za portretom

Među slikama koje su bile zagubljene su “Pralje” iz 1930. - dvije su pralje u prvom planu, jedna nam je okrenuta stražnjicom koja ispunjava poveći dio slike, a Dulibić tumači kako djelo “predstavlja otklon od čvrsto definiranih volumena”. U istom razdoblju dominiraju i motivi majke i djeteta, kopačica, žetelica, muslimanki. Među rijetkim pejzažima su “Ribolov” i “Bosanski pejsaž”.

Što se, pak, portreta tiče, vjerojatno ih je naslikao stotinjak. No, poznato ih je oko trideset, a pravi uvid je u ovaj segment nemoguć bez još barem četrdeset. Naslikao je, primjerice, i portret kraljice Marije (navodno se divio i njezinoj umjetničkoj vještini). Neki od zanimljivijih portreta su iz poslijeratnog razdoblja.

U knjizi otkrivamo kako je radio ilustracije, primjerice za za Hrvatsku enciklopediju Mate Ujevića, novčanice za Aleksandra Karađorđevića, ali i one poslijeratne, da je bio prijatelj s franjevcima, da je autor prvog idejnog projekta za džamiju iz 1939., da je Ivan Krajačić od njega naručio portret Tita...