Može li umjetnost biti djelotvornija od botoksa

Izraz ‘baka performansa’ u njezinu je slučaju zapravo tek pokušaj da se uvede hijerarhija i mudrijima da prednost.

Umjetnost performansa , tu najpromiskuitetniju i najranjiviju od svih umjetnosti, navodno može raditi svatko. Svatko navodno može skinuti gaće i bos trčati po rosi, svatko je navodno za to licenciran od svakoga i baš svatko može pritom biti samorazumljivo nerazumljiv.

Radikalno iskustvo granice

No, može li baš svatko za tu umjetnost krvariti iz vlastitih vena tako da i ravnodušni proplaču, tako da i budalama bude jasno? Može li baš svatko masturbirati crnom zemljom tako da se poslije množi bilje? Može li baš svatko pješačiti od Žutog mora do Kineskog zida ili namjerno padati u nesvijest, daviti se u dimu, rezati se žiletom samo zato da bi se provjerilo tijelo, da bi se utvrdilo koliko je boli previše i za bol samu? Može li baš svatko u ime te i takve umjetnosti repetirati pištolj, ponuditi ga prvome koji se zatekne i reći: Pucaj mi u glavu ako smatraš da je to potrebno? I može li itko nakon svega biti tako lijep kao hrabrost i tako plodan kao kiša, i može li itko izmučiti svoje tijelo do te mjere, a da mu ono ne uzvrati nijednom jedinom borom kao što to može Marina Abramović? Teško. Teško i nitko. Marina Abramović ima 64 godine i gustu crnu kosu koju veže u rep. Ona ima godine bake i lice djevojčice, ali tako da u svemu prevladava ovo drugo, pa je izraz “baka performansa” zapravo tek pokušaj da se uvede hijerarhija i mudrijima da prednost. U bilo kojem drugom slučaju odmah iz glave izbijte sliku starice koja bi u blizini stolca radije sjela, nego stajala jer ne bi to Marina Abramović. Ako bi, onda će sjediti 77 dana, kao u njujorškoj MoMA-i gdje pod nazivom “The Artist is Present” traje velika retrospektiva njezina života i ujedno najduži performans koji je ikada izvela. Sjedit će tih 77 dana za stolom, nasuprot posjetitelju koji to bude želio. Ako nitko ne bude želio, sama će sjediti i šutjeti. Za one koji joj sjednu preko puta nema nikakve garancije, kao što je nije bilo za onoga brkatog gospodina koji je na otvorenju izložbe izdržao njezin pogled jedan sat. I onda se rasplakao kao dijete. Radikalno iskustvo granice, kojemu je Marina Abramović s posebnom umjetničkom posvetom istini više od 40 godina izlagala svoje tijelo, mučila ga, palila, gušila i rezuckala, nije ostavilo nikakve ožiljke na mladosti njezine kože i njezina stava.

Epilepsija pri punoj svijesti

Samo usputno, kome u ovom slučaju trebaju i primjeri, Hloverka Novak Srzić ima deset godina manje. U tih je 40 godina, zbog ekstremnog načina na koji je kao umjetnica odlučila razumjeti svijet, Marina Abramović nekoliko puta pogledala smrti ravno u oči. Tijekom performansa “Ritam 5” 1974. godine onesviještena je zamalo izgorjela unutar plamene zvijezde petokrake, što su u publici primijetili tek kad je vatra već bila sasvim blizu, a ona nepomično ležala. Nakon što su je u posljednji tren izvukli iz vatre, naljutila se jer je dokučila limit koji nije htjela dokučiti: “Ako izgubiš svijest, ne možeš biti prisutan, ne možeš izvesti performans”. Zbog tog je limita poslije u nekim performansima pokušala sudjelovati bez svijesti, kao u “Ritmu 2”. Prvo je uzela lijek za katatoničare, što je rezultiralo serijom grčevitih napadaja sličnih epilepsiji, ali pri punoj svijesti. Kada su napadaji završili, uzela je lijekove za depresiju i pala u svojevrsnu komu, ovaj put bez ikakva sjećanja. Šok-terapiju kojom je istraživala kako um i tijelo međusobno kolabiraju, nastavila je hodočašćem na Tibet.

Dva uškopljena ega

Kad je upoznala Ulaya, svog partnera u umjetnosti i ovom životu, oni su odlukom da uzajamno uškope i jedan i drugi ego postali jedno dvoglavo umjetničko tijelo, jedna ideja. Njihovi individualni identiteti, kažu, postali su im slabije dostupni. Stoga su ih u jednom performansu odlučili definitivno dokrajčiti dišući jednom drugom usta na usta putem posebno dizajnirane cijevi sve dok nisu pali polumrtvi, pluća punih ugljičnog dioksida. I tako je otprilike izgledalo proteklih 40 godina njezina života - izvana bjesomučno rastrzana, a iznutra potpuno izmirena.

I nakon svega Marina je još uvijek jednostavno prelijepa te nekako još mlađa, što nije neobičan slučaj ni vitamina, ni omega masnih kiselina, ni antioksidansa, ni Benjamina Buttona, nego umjetnosti tijela, tijela koje dobrostivo i višestruko isplaćuje sva istinoljubiva ulaganja. A Marina Abramović ulaže cijeli život jer izgleda da umjetnost performansa danas još i postoji samo zato što ona iz njega apsorbira ugljični dioksid, a vraća čisti kisik.