"Josip Škerlj u očima kritike 1968. - 2022." naziv je knjige u kojoj su objedinjeni gotovo svi tekstovi koji su u razdoblju duljem od pola stoljeća pratili rad ovog dubrovačkog umjetnika, a tekstove su napisali Luka Paljetak, Tomislav Ladan, Antun Karaman, Igor Fisković, Andrija Seifried, Igor Brešan, Marina Baričević, Božica Jelušić i mnogi drugi. Kroz svoju su vlastitu prizmu, jer to je teško izbjeći, tumačili stvaralaštvo Škerlja. Osim što su tekstovi poprilično različiti, različit je i njegov rukopis, koji su tijekom desetljeća pratile mnoge promjene.
Knjigu je uredio povjesničar umjetnosti Marin Ivanović, svojedobno ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik, nakladnik je Sveučilište u Mostaru. Prva kritika datira, dakle, više od prije stoljeća ranije. Ono što je u knjizi na prvu primjetno jest to koliko se ranije, dakle, pisalo drukčije. "Možda, kad me nisu upoznali, su zamišljali da sam ljepši, mlađi, bolji... Danas me češće kontaktiraju kad pišu o meni", šali se ovaj slikar, koji je i pjesnik, i novinar, prozaik, kipar, grafičar-dizajner, galerist i scenograf.
Na samom početku knjige, datira u šezdesete godine, sljedeća je slika: ženski je akt ispružen na krevetu, a muškarac, također nag, nosi dvije čaše crnog vina. Iako je tada poprilično mlad, sjajno je prikazao taj jedan osjećaj bliskosti i povezanosti, za pretpostaviti je dvoje ljudi nakon intimnog čina. Akt prati prikaz koji piše Suad Ahmetović, a datira u 1968. godinu, kada je slikar bio jako mlad, nije mu bilo još niti dvadeset godina.
Opisano je, dakle u kritici: "Zatekli smo ga u ateljeu smještenom u samim gradskim zidinama, u blizini crkve sv. Margarete, ateljeu koji je njegov samo utoliko što se njime koristi. Tog običnog zimskog jutra, dok je vani jak vjetar nemilosrdno zavijao uskim uličicama, a u ateljeu električna grijalica škrto širila toplinu, mladi slikar je stajao uz štafelaj s kistom u ruci, svaki čas pogledavao kroz prozor s kojeg puca izvanredna panorama, a zatim na platno prenosio svoju viziju krovova grada i jednog snopa svjetlosti što ga je zubato zimsko sunce bacalo kroz pukotinu tmurnog neba pravo na kupolu obližnje crkve...". Upitan o prodaji slika, Josip Škerlj odgovara onim odgovorom koji bi svakako mogao biti aktualan i danas. A odgovor je sljedeći: "Mnogo prodati najčešće znači udovoljavati ukusu kupaca koji slike ocjenjuju, recimo, riječima ‘dobro će pristati uz namještaj‘, znači pomalo gubiti smisao i ljepotu pravog umjetničkog stvaranja. Želim da meni bude primaran umjetnički doživljaj".
U više se navrata u knjizi spominje Kosta Strajnić koji je, poznato je i najpovršnijem poznavatelju scene, snažno odredio dubrovačku likovnu scenu. Ne čudi da ga Josip Škerlj spominje kao osobu koja ga je snažno odredila. U knjizi, dalje, priča: "Počeli smo posjećivati Kostu Strajnića. Susreti s obiljem slika ovješenih na zidovima soba u Kostinom domu i bogatstvo knjiga iz njegove vrijedne knjižnice, bili su mi očaravajući i za moje daljnje opredjeljenje vjerojatno presudni".
Simpatična je anegdota, iz istog teksta, a ukazuje na karakter slikara, ona o dječacima iz susjedstva, koji navraćaju u atelje. Ispočetka su stidljivo navirivali u atelje, no Josip Škerlj ih je pozvao i pitao što misle o slikama: "Jedan je odmah rekao: ‘Ja bih to bolje napravio‘. Da me uvjeri, sutradan je donio u atelje crtež koji je u sebi imao dosta elemenata fotografije. Kad sam mu svratio pozornost na to, zainteresirao se, a i drugi dječaci, pa sada redovno navraćaju u atelje i pitaju me za mišljenje o njihovim radovima. To me odmori, a i zabavi pri pomisli da ima mlađih umjetnika od mene".
Vladimir Maleković, nekoć ravnatelj MUO-a, koji poprilično nedostaje na sceni, napisao je kritiku, opisujući tadašnje radove: "Škerlj, naime, ne slika na jednostavnim pačetvorinastim plohama, nego pravi podloge poput diska ili poput stare satne ploče s po jednom stranom lučno zaobljenom".
Sedamdesetih se godina kod ovog umjetnika vidi utjecaj novih stilova, boje su ravnomjerno nanesene, nema tonova. Takav je, jedan od primjera u knjizi, "Prozor", ulje na šperploči iz 1970. Slika, u tom razdoblju, i sve više erotike. Može se pročitati u knjizi kako se uz erotsku izložbu u Umjetničkoj galeriji poprilično uzburkala dubrovačka javnost. Gojko Berić tako je zabilježio reakcije javnosti sedamdesetih godina u Dubrovniku. "Ukusno i bizarno", rekli su jedni. "Zanimljivo, ali pričekajmo...", primijetili su drugi. "Evo dubrovačkog Šagala!" uzviknuli su treći. Prepričava i kako je "izmamio i gnjev i simpatije istovremeno" i izazvao "neuobičajeno velik interes prosječnih poznavalaca ove umjetnosti", piše i da su "pravo uzbuđenje i znatiželju mnogobrojnih posjetilaca izazvali motivi Škerljevih slika koji pripovijedaju o erotskim doživljajima i koji su u neku ruku ustvari slikareva vizija seksualne revolucije".
Zanimljiv je i slikarev odgovor: "Iako na mojim slikama Dubrovnika nema u materijalnom smislu, na njima je prisutna filozofija njegovog življenja. To je, pored ostalog, i filozofija pomalo lažnog moraliziranja, šaputanja i ogovaranja. Ti šaptači se, eto, zgražavaju nad mojim slikama, a ja, ustvari, samo prenosim na njih ono što svakog ljeta vidim na dubrovačkim ulicama, trgovima, po stepeništima i u parkovima. To jest: vidim ljubav. Pa i seks - ako baš hoćete. Ništa tu, međutim, nije vulgarno. Tema mog slikarstva nisu gradske zidine, već čovjek...".
Nižu se potom slike. "Hladni rat" vidi kao muhu goleme glave koja odozgora gleda manju muhu na cvijetu. jedna je od tema. "Turizam" vidi kao Velasquezovu ženu, koja nema glave - ima tu i nadrealizma. "Breme" je torba čiji se oblik pretvara u trudnicu, oblike je kasnije na svojim slikama kombinirao i Bućan. Da moram izdvojiti jednu sliku dubovačkog umjetnika, izdvojila bih upravo tu.
Piše o njemu i Tomislav Ladan: "Polazeći valjda od drevne izreke kako je u ljubavi i u ratu sve dopušteno, pa time i u ljubavnom pjesništvu, naš se pjesnik ne ustručava ni najobičnijih pjesničkih podvala, pa će čak reći i ‘postao sam pjesnik zbog tebe‘".
Sam slikar objašnjava i motive iz Dubrovnika: "Možeš sebe kazniti, dati sebi vrhunsku kaznu i živjeti u Dubrovniku. Mnogi žele ugasiti zvijezdu Dubrovnika, učiniti ga provincijskim selom izgubljenim u prašumi i zato sam tu da tražim nove senzacije". Devedesetih, tijekom rata, njegova je paleta tamna, gotovo monokromna. Igor Fisković u knjizi pojašnjava: "Kada sam u listopadu ‘92. - gore u bastionu sv. Margarite - prvi put ušao u Jozin promrznuti i još zamračeni atelje, spoznao sam dojmljivi otisak strahova što su stišano kopnjeli u svom prostoru Dubrovnika".
Slika i "Potopljene gradove", distopiju, o kojima piše Ivanović: "Mi na njih gledamo iz budućnosti i s visine, a oni su potopljeni i čvrsto prikovani za morsko dno. Morske su trave i cvijeće na njima izrasli, čineći tako oprečan prikaz mrtvog grada i žive prirode".
Vraća se potom boja, kritika piše o radosti života, slika cikluse jedra, pa "Crvenu Minčetu", "Ljubavni par" (slika datira u 2022. godinu). Sve u svemu, poprilično zanimljivo štivo s puno štikleca o jednom slikarskom dugačkom vijeku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....