Otkad su izgubili svoju prvotnu namjenu karantene, dubrovačke se Lazarete, kompleks zgrada i dvorišta sagrađen u 17. stoljeću na Pločama, pokušalo više puta prenamijeniti i oživjeti. Danas su u potpunosti obnovljeni, u njima žive i rade organizacije civilnog društva, folklorni ansambl, klub i Dubrovačka baština, koji svaki na svoj način doprinose kulturnom i društvenom životu Grada, no nekad su bili su skladište, mjesto za prihvat izbjeglica, mjesto u kojem su smješteni tuševi i kabine obližnjega gradskog kupališta Banje... Postoji i lokalna legenda o tome kako je propao pokušaj da se u njih preseli gradska tržnica.
Krajem 1970-ih Lazareti postaju mjesto omladinske kulture, mjesto za svirke, probe bendova, klub, a tu se dijelom održavaju i probe za legendarne Dane mladog teatra koji su prodrmali dubrovačke javne prostore i uzbudili pomalo uspavanu dubrovačku festivalsku publiku. U tom kontekstu tu krajem osamdesetih, u prostorijama Omladinskog kulturnog centra, počinje s djelovanjem Art radionica Lazareti (ARL), umjetnička organizacija koja će s vremenom postati svojevrsna institucija na hrvatskoj nezavisnoj umjetničkoj sceni.
Trideset i pet godina djelovanja kultne radionice bio je povod za izložbu koja se ovih dana održava u Lazaretima, a koja donosi pogled na prošlost ARL kroz brojne artefakte - dokumente, pisma, kataloge, fotografije, predmete iz svakodnevne uporabe, razglednice, izvještaje, plakate, programske knjižice, letke - a koji su postavljeni ravnopravno uz umjetničke radove čak 122 autora.
Ciklus "Portreti" Ane Opalić na kojima ova fotografkinja snima portrete prijatelja, poznanika i obitelji od 1990-ih do danas, zatim dokumentacija izložbe "Sloboda je manifestacija vrhunske neljudskosti" Antuna Maračića (1991.), "Hrana za preživljavanje" Slavena Tolja i Marije Grazio Tolj (1993.) neki su od amblematskih radova na ovoj izložbi.
"To je svojevremena soba čuda, vremenska kapsula jedne umjetničke ideje, zajednice i vremena", kaže o izložbi voditeljica ARL Srdjana Cvijetić.
A sve je počelo 1989. godine kada u Lazaretima grupa mladih počinje raditi izložbe i druge akcije u sklopu programske cjeline koji se naziva Art radionica Lazareti - Slaven Tolj, Marija Grazio Tolj, Mario Kopić, Vuk Ćosić, Božidar Jurjević, Marojica Mitrović, Vesna Dedović Mitrović i drugi. Osim njih, za početak rada i ideje ARL ključni su i Milan Milišić, Mihovil Ercegović, Dragica Šoškić, Antun Nodilo, Ademir Arapović i Antun Maračić.
"Velik je značaj imala činjenica da u Dubrovniku u to vrijeme živi umjetnik Ilija Šoškić. On iz prve ruke prenosi svoja iskustva i ideje arte povere, rimske galerije Attico, koja postaje neki ideal za ARL. Tada iniciran utjecaj Ontanija, Kounellisa ili Pistoletta na estetiku ARL-a i rad Slavena Tolja može se čitati i pratiti do danas. Pa tako i na izložbi povodom 35 godina ARL-a", govori Srdjana Cvijetić.
Osvrćući se na taj rani period djelovanja ARL-a, kaže kako su to bila vremena velikih nada i velikih promjena, kako globalno tako i u bivšoj Jugoslaviji.
"ARL nastaje u napetosti između tradicionalnog, građanskog, baštinskog i novog konteksta globalnih političkih i društvenih previranja. U radovima koji tada nastaju i koji se izlažu u ARL-u slute se dolazeća vremena i postavljaju taj živi društveni kontekst i društvene procese u prvi plan."
ARL kao prostor za svoje djelovanje uzima javne i/ili otvorene prostore (trg, zvonik, stijene, more...), ali intervenira i u prostore kulturnih institucija kao što su Umjetnička galerija Dubrovnik, Muzej rupe i dr.
Ključna i amblematska za to vrijeme, estetiku i ideju ARL-a akcija je "Pustinja slobode" Božidara Jurjevića, Mara Mitrovića i Slavena Tolja 1990. godine. Oni u Umjetničku galeriju Dubrovnik, na Listopadsku izložbu HDLU Dubrovnik donose spaljene trupce borovih stabala s obližnjih požarišta - to ljeto, kao i prethodna, bila su obilježena velikim šumskim požarima - i svaki od njih ih koristi za svoj umjetnički rad. O događaju, u jednom intervjuu Slaven Tolj je rekao: "Ljeto 1990. bilo je ljeto velikih šumskih požara oko Dubrovnika i oni su bili stvarnost koja nas je okruživala kao i nagovještaj rata. Hrpom izgorjelih stabala direktno smo sukobili te dvije stvarnosti. Djelatni nihilizam je pojam kojim smo označili tadašnje akcije i definirali svoju poziciju stalnoga umjetničkoga aktivizma u kontekstu rastućih napetosti i budućih društvenih, političkih, ekonomskih, umjetničkih promjena".
U tim prvim godinama djelovanja ARL, među ostalim, u Muzeju Rupe organizira program "Basta!? 1991" i akciju "Muzej, mjesto permanentne konferencije - hommage a Joseph Beuys" za koju manifest piše Mario Kopić (ožujak 1991)., Vlado Martek pak kamenjem ispisuje riječ BRDO na Srđu, a na kuću Iva Vojnovića "Pokret razočaranih u nihilizam" postavlja vijenac. Iste godine tijekom ljeta u jednom haustoru u ulici Kovačka 3, gdje ARL i Slaven Tolj vode izložbeni program, održava se i izložba Antuna Maračića "Sloboda je manifestacija vrhunske neljudskosti".
I tijekom rata ARL ne prestaje s radom. Naprotiv, realizira dvije "nevjerojatne izložbe", kako ih opisuje Srdjana Cvijetić. Prva, "Requiem in Croatia", bila je postavljena u veljači 1992. u Galeriji Sebastian, Galeriji Ars Longa Vita Brevis, Galeriji Kovačka 3, Galeriji Sesame, Sponzi i javnim gradskim prostorima. Izložba dobiva ime po radu Borisa Demura, a postavljena je po cijelom gradu. Izlažu Kožarić, Maračić, Jerman, Delimar, Martek, Stilinović, Neli Ružić, Tomislav Gotovac, dubrovački autori Tolj, Baće, Dubravka Lošić, Kulišić... Druga je izložba "Mjesto i sudbina" realizirana 1993. u javnim prostorima i gradskim skloništima - Revelin, Muzej Rupe, Sv. Ivan - Akvarij u sklopu 59. kongresa PEN-a.
"Ova izložba, za mene koja sam tada bila studentica, znači da se na horizontu vidi povratak normalnog života", priča Srdjana Cvijetić. "U posebnom mi je sjećanju ostala izložba uništenih, izrešetanih prometnih znakova i natpisa imena mjesta i sela u okolici Dubrovnika u Lazaretima. U posljednje se vrijeme na izložbama Slaven Tolj često vraća na ratno iskustvo i ratno vrijeme, koje je dijelom proveo i na ratištu, a posebno nas podsjeća na Pava Urbana."
A upravo je uloga Slavena Tolja ključna u povijesti ARL-a: "On je taj koji prostor djelovanja stalno širi, otvara, preispituje i gleda iz više očišta i vraća na ono iz čega je ARL krenuo".
Tolj je i autor i kustos obljetničke izložbe u Lazaretima koja je, prema riječima sadašnje voditeljice ARL-a, postavljena i koncipirana na neki način "iregularno" - ne trudi se biti objektivna, usustavljena, niti dati kronološki prikaz.
"Slaven Tolj ne postavlja se u poziciju sveznajućeg i svevidećeg pripovjedača već nam ovom izložbom kontekst i proces razvoja i rada ARL-a od kraja 1980-ih pokazuje iz osobnog i subjektivnog gledišta, kao ‘osobni spomenar‘, kako to u tekstu o izložbi navodi Helena Puhara. Tom praksom prostor ARL-a postaje jedinstven umjetnički ambijent, a izložba postaje instalacija; jedinstvenim umjetničkim pogledom i prikazom društvenog, umjetničkog, stvaralačkog konteksta jedne zajednice čiji je i sam dio".
Nakon rata ARL djeluje u dva prostora – Klubu i Galeriji Otok u Pobijanoj 8 te u prostoru Lazareta. Fokus tog razdoblja je na međunarodnoj suradnji i poticanju razvoja suvremene dubrovačke likovne scene - prve izložbe imaju Ivana Selmani, Ivona Vlašić, Anabel Zanze, Tina Gverović, Pasko Burđelez, Marko Ercegović i dr. Velik se broj aktivnosti realizira uz podršku SCCA Zagreb i Instituta otvoreno društvo (1996. Ivan Kožarić postavlja stog sijena ispred Kneževa dvora). U tim godinama neposredno nakon rata izložbe i suradnje su brojne, priča Srdjana Cvijetić.
"Jako nam je bilo važno da nastavimo život i dovedemo što više umjetnika u Dubrovnik. Popis autora i izložbi je fascinantan. Rekla bih da ARL tada vodi jedan romantičarski zanos, velika volja i rad."
Početkom 2000-tih fokus im je "na nekom novom životu. No, u isto vrijeme, nakon promjene lokalne vlasti dolazi do brojnih prijepora i nerazumijevanja naše ideje Lazareta koji traju sve do 2012., a posebno su se zaoštrili tijekom našeg angažmana u Inicijativi Srđ je naš", prisjeća se Srdjana Cvijetić koja krajem te iste godine preuzima vođenje ARL-a kao organizacije jer Slaven Tolj odlazi u Rijeku gdje postaje ravnatelj MMSU-a dok izložbeni program u Galeriji Otok i dalje rade zajedno.
Slijedi obnova kompleksa Lazareta u dvije faze tijekom kojih u ARL ne prekidaju aktivnosti i rade paralelno s gradilištem - pokreću radionice pisanja, književne razgovore, nove programske cjeline ‘Grad je mrtav? Živio Grad!‘ i ‘Istočno od (k)raja‘ izdavačku ediciju ‘Knjige umjetnika‘... Od recentnih izložbi ARL-a ističu se ‘Pustijerna‘ (2017.), ‘Užasi zavičaja‘ u Sponzi (2018.) te ‘Sakupljač Dubrovnik‘ (2020.).
"Dva puta smo preselili cijeli ARL, u potpunosti obnovili i opremili prostor Galerije Otok koji smo nakon obnove 2019. dobili u rohbau stanju."
Što predstavljaju Lazareti danas na karti dubrovačke kulturne scene?
"ARL je danas na neki način veteranska organizacija i stalno mjesto dubrovačke i hrvatske nezavisne scene. Kao što je nedavno napisano u lokalnim medijima - postali smo institucija. Na karti dubrovačke kulturne scene smo živo i otvoreno mjesto, mjesto na kojem nastaju novi umjetnički radovi i nove situacije koje se bave suvremenošću, aktualnim trenutkom. U tome je smislu tenzija, privlačenje i odbijanje, između baštine i suvremenosti trenutka ostala živa od samih početaka ARL-a. Dubrovnik je razapet između baštinskog nasljeđa i sve brutalnijeg turizma, ARL pokušava ostati ‘baština budućnosti‘", zaključuje Srdjana Cvijetić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....