Josip Klarica

Nadrealni prizori ovčjih i ribljih glava na tanjuru jednog od naših najboljih fotografa ikad

Josip Klarica: Ovčja glava II, 1979.
 Goran Vranic
U Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti otvorena je posthumna izložba u suradnji s nasljednicima ovog autora

Josipa Klaricu upoznala sam dok je s Ivanom Posavcem izlagao u Studiju Galerije Josip Račić. Izložili su, jedan nasuprot drugog, panoramske pejsaže. Kako se kasnije pokazalo, bila je to i posljednja Klaričina izložba. Iznenada je preminuo samo par mjeseci kasnije, u ožujku 2020., u sedamdeset petoj godini života. Bilo mi je jako krivo i iz ljudskih i iz profesionalnih razloga. Nisam stigla s ovim umjetnikom napraviti intervju, nešto što sam dugo željela, a nekako bi se objektivne okolnosti uvijek ispriječile.
Josip Klarica jedan je od najvećih hrvatskih fotografa, autor kojeg sredina možda i nije prepoznala u mjeri u kojoj je trebala. Odnosno, kolege su ga svakako cijenile, struka ga je od ranih dana vrednovala, no s obzirom na njegov značaj, prezime bi mu i u široj javnosti trebalo biti upravo sinonimom za dobru fotografiju.
Kratko smo razgovarali uoči izložbe. Sjedeći na piću ispred ove galerije postalo mi je odmah jasno koliko su Posavec i Klarica važni jedan drugome. Klarica je pričao kako mu je Posavec jedini pravi prijatelj iz fotografskih krugova, a Posavec kako mu je Klarica veliki uzor.
Obojica su, dakle, snimali pejsaže. Na Posavčevim fotografijama našao se i poneki čovjek, na Klaričinim niti jedan. Tom je prigodom ovaj fotograf, koji se budio u praskozorje kako bi snimio dobru fotografiju, rekao da je čekao, ukoliko bi se o pojavio neki prolaznik, da on prođe kako bi snimio prizor kakv želi. Snimao je, dakle, u ranu zoru ili u sumrak, dok je izmaglica, najčešće u Maksimiru.

U Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti do 7. studenog otvorena je Klaričina izložba poprilično poetskog naziva “Svjetlo u srebru i zlatu”. Sada je posthumna, iako je, čini mi se, već ranije planirana. Izložba je u cijelosti bazirana na ostavštini sačuvanoj u njegovoj obitelji. Uz fotografije čije su dimenzije izražene u milimetrima, na pažljivo odabranoj pozadini, izlažu se i kamere koje je ovaj fotograf, ljubitelj analognih tehnika, izradio vlastitim rukama. Zanimala ga je povijest fotografije, pa bi tako često znao rekonstruirati stare fotografske postupke. Koristio bi, pri tom, fotoaparate 19. stoljeća, među kojima i kameru obscuru te repliku panoramskog fotoaparata koji je 1845. u Parizu konstruirao Friedrich von Martens, a koju je, dakle, sam izradio.
Na izložbi je i fotografija koju je snimio Ivan Posavec s početka je 2000-ih. Klarica, inače krupan čovjek, u kolicima vozi kameru, koja teži osamnaest kilograma. Tako je, naime, odlazio na teren.


Obuhvaćeno je, u kronološkom kontekstu, punih pola stoljeća djelovanja ovog autora, od portreta iz srednjoškolskih dana, do novozagrebačkih prizora, čitav njegov opus. Razni načini izrade fotografija različito su na izložbi potpisani.
Bilo mi je zanimljivo pogledati radove iz šezdesetih, njegove još studentske radove s kojima se još nisam do sada imala prilike susresti. Crnobijeli portreti imaju već u sebi jednu melankoličnu notu, koja će ovog umjetnika pratiti kroz čitav opus. Indikativna je umjetnikova zabilješka na jednoj od fotografija koja pokazuje snimku češkog krajolika 1973. godine, da je riječ prvoj uspjeloj snimci camerom obscurom. Klarica je studirao na znamenitom Karlovom univerzitetu u Pragu (FAMU) Filmsko snimanje, kojim se također u životu bavio. Iako se možda s nama ne bi do kraja složio, na njegovim je fotografijama iz ciklusa priroda, mrtvih priroda, te ciklusa Sveti ljudi itekako vidljiv utjecaj najpoznatijeg češkog fotografa Josefa Sudeka. Riječ je o crnobijeloj poeziji, kod obojice.

Na njega je snažno utjecao, kada govorimo o Češkoj, i Franz Kafka. Jedna od Klaričinih najpoznatijih fotografija zove se “Proces”. Na snimci su mrtvi pasanac, čaša, četka za kosu, tanjur. Klaricu, valja reći, nije zanimala spontana fotografija, već namještena, studijska. Na jednoj su drugoj fotografij na stolu glava pijevca na okruglom tanjuru, žlica, čaša, sve namješteno tako da izaziva jezu. Sjajan je, školski primjer nadrealizma hrpa kokošjih nogu koja viri iz kristalne posude, dok se u pozadini nazire Zagreb. Glava ribe uvećana je na stolici usred šume...
Kada sam pisala o ciklusu kolinja mladog fotografa Denisa Butorca, opisujući njegovo viđenje ovog običaja, moram reći da se nažalost nisam sjetila Klaričinih prizora, okrutnosti života na selu, a koji je zasigurno na njega izvršio utjecaj. Npr. prizori u kojima su obješenoj svinji izvađena crijeva, a seljaci stoje uz nju i nazdravljaju, potom prizor u kojemu se vidi samo svinjsko uho iz golemog lonca…
Klarica je snimao i umjetničke ateljee, Hermana ili Tartaglie. Heraklo je u njegovoj interpretaciji, pak, lutak u ženskim gaćama koji ima našminkana usta. Snimao je i aktove, jedan je od upečatljivijih žena s velom i torbicom.
Možda depo Gliptoteke HAZU ne bi svakome bio inspirativan, Klarica je u njemu pronašao velik potencijal. Snimajući u ovom depou dao mu je živost, skulpture su poput živih ljudi, u međusobnim odnosima, oslonjene jedna na drugu. Tu je i kvaliteta njegove fotografije, velika mašta.
Bio je kroničar grada, svojedobno je Oris priredio izložbu fotografija parka Dotrščina. Snimao je i Stross­mayerovo šetalište. Kvadratna fotografija uokvirena crnim Klaričin je pogled na Novi Zagreb, kronološki posljednja. Autor izložbe je Branko Franceschi, kustosice Lana Šetka i Edda Dubravec.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 00:27