"Umjetnost je u svemu", govorila je Charlotte Perriand, legendarna francuska arhitektica i dizajnerica. "U gesti, vazi, tavi za kuhanje, čaši, skulpturi, komadu nakita, načinu na koji se nosite. Vođenje ljubavi je umjetnost.”
Perriand je mnogim dizajnerima interijera i arhitektima omiljeno ime, a njezina djela danas imaju kultni status, poput šarene police za knjige Nuage koja podsjeća na Mondrianovu sliku ili elegantne, minimalističke ležaljke koju je dizajnirala s Le Corbusierom i Pierreom Jeanneretom.
Neke njezine dosad neviđene, rijetke komade, koji su dizajnirani između 1943. do 1967. i postojali su samo kao prototipovi ili skice, oživio je modni brend Saint Laurent te predstavio ovih dana na Tjednu dizajna u Milanu na izložbi pod nazivom Saint Laurent - Charlotte Perriand. Pod kreativnim vodstvom Anthonyja Vaccarella četiri komada namještaja Charlotte Perriand prvi su put proizvedena i bit će dostupna u ograničenom izdanju, izrađena po narudžbi.
Kolekcija uključuje policu za knjige "Rio de Janeiro" koju je Perriand dizajnirala za svog supruga 1962. godine dok su živjeli u Brazilu. Bila je izrađena od punog ružina drva i namijenjena za izlaganje umjetničkih djela uz knjige, s kliznim vratima od pletene trske. Original je dio privatne zbirke koja je u posljednjih 25 godina izlagana samo tri puta.
Zatim je tu stol "Mille-feuilles", koji je dizajnirala godinu dana poslije, 1963., izrađen od 10 slojeva drva u dvije nijanse, svijetle i tamne te ima udubljenje u središtu u formi koncentričnih krugova. Zbog svoje složene slojevite drvene konstrukcije koju je bilo preteško proizvesti, ovaj je stol postojao samo kao mala maketa.
Fotelju za goste "Indokina" kreirala je pak 1943. za dom jednog bračnog para u Vijetnamu. Izvorni komad je izgubljen, pa ga je Saint Laurent ponovno stvorio iz crteža.
Posljednji komad u kolekciji je kauč izrađen za rezidenciju japanskog veleposlanika u Parizu 1967. Riječ je o minimalističkoj sofi dugoj 23 metra za glavnu sobu za primanje.
Charlotte Perriand, nakon studija dizajna namještaja École de l‘Union Centrale des Arts Décoratifs, karijeru je započela 20-ih godina prošlog stoljeća u Le Corbusierovu pariškom studiju dizajnirajući komade namještaja za njegove kuće. Kada je došla prvi put na razgovor za posao, rekao joj je: "Mi ovdje ne vezemo jastuke". No brzo se predomislio kada je vidio na Salonu d‘Automne njezin Le bar sous le toit (Bar ispod krova), rekreaciju sobe od aluminija, kroma i stakla koju je izvorno izgradila u vlastitom stanu.
I dobila je posao.
Perriand je u studiju radila zajedno s Pierreom Jeanneretom, Le Corbusierovim rođakom, koji će s vremenom postati njezin ljubavnik. U Le Corbusierovu studiju kreirala je dvije fotelje (B301 za razgovor, LC2 Grand Confort za opuštanje) i čuvenu ležaljku B306 napravljenu od cijevi za bicikle i presvučenu kožom ponija. Malu rotirajuću stolicu (Siège Pivotant) od cjevastog čelika dizajnirala je pak prije nego što je upoznala arhitekta Le Corbusiera i pridružila se njegovu studiju, u studenom 1927.
Komade koje je dizajnirala često su, međutim, pripisivani slavnom arhitektu i dugo je trebalo da izađe iz njegove sjene. Bila je prije svega poznata kao žena koja dizajnira namještaj za Le Corbusiera - desetljećima je slavni arhitekt "posjedovao" autorstvo nad tih nekoliko stolaca na kojima su surađivali.
Tridesetih godina izbijanjem ekstremizma u Europi, njezina politika i kreativni fokus postali su sve više društveno angažirani, radila je na velikim projektima uključujući Cité du Réfuge za francusku Vojsku spasa i švicarski paviljon u Cité Internationale Universitaire de Paris, a istodobno je razvijala interes za stvaranje jeftinijih linija namještaja za masovnu proizvodnju.
U to vrijeme govorila je o potrebi da se suvremena arhitektura i dizajn bave društvenim pitanjima, s fokusom na utilitarnosti umjesto teorije. Radeći s jeftinijim materijalima, prefabriciranim elementima i tradicionalnim tehnikama, na svemu, od opremanja kupaonice do skloništa u francuskim Alpama, inzistirala je na tome da se "može pošteno raditi u bilo kojem materijalu". U dizajnu iz tog razdoblja, umjesto kroma, koji se pokazao skupim, počela je koristiti tradicionalne materijale poput drva i trske, koji su bili pristupačniji. Također, koristila se tehnikama ručne izrade koje je prikazala na Međunarodnoj izložbi u Bruxellesu 1935.
Mnogi njezini dizajni iz tog razdoblja bili su inspirirani narodnim namještajem regije Savoie u jugoistočnoj Francuskoj, gdje su živjeli njezini baka i djed s očeve strane - mjesto koje je često posjećivala kao dijete.
S Le Corbusierom će raditi u Rue de Sèvres do 1937. Nije posve poznato zašto su se razišli. Navodno zbog oprečnih političkih stavova. Perriand je bila opčinjena komunizmom i ljevicom, a Le Corbusier idejama krajnje desnice (neka relativno recentna otkrića pokazuju da je podržavao fašizam i nacizam). Ipak, ostali su u dobrim odnosima.
S izbijanjem rata Perriand je radila s Jeanom Prouvéom, projektirajući vojne barake i montažne privremene kuće. Njihovo partnerstvo prekinuto je odnosno stavljeno je na čekanje 1940. godine, kada je prihvatila poziv japanskog Ministarstva trgovine i industrije da bude savjetnica u razvoju proizvodnje namještaja.
Napustivši Marseille na jednom od posljednjih brodova prije dolaska nacista, otišla je u Tokio, ali japansko bombardiranje Pearl Harbora značilo je da se nije mogla vratiti u Francusku preko Amerike kao što je planirala, pa je prognana u Indokinu, današnji Vijetnam.
Dok je bila tamo, udala se za svog drugog supruga, Jacquesa Martina, dobila kćer Pernette, koja je radila s njom više od 25 godina i proživjela napade Amerikanaca, antiimperijalističkog Viet Minha i Japanaca.
Azija je imala trajan utjecaj na njezin rad. Fascinirana japanskim dizajnom, materijalima i tehnikama, bila je pod snažnim utjecajem ideja o jednostavnosti iz "Knjige o čaju" (1906.) čiji je autor Kakuzo Okakura, japanski učenjak i likovni kritičar. U njoj nas Okakura kroz primjer jednostavnosti čajne ceremonije vodi prema skrivenom smislu i ljepoti onog običnog. (Tu će knjigu Charlotte Perriand spominjati do kraja svoje karijere i u dobi od 90 godina dizajnirati japansku čajanu za UNESCO-ov vrt u Parizu).
Vrativši se u Francusku nakon završetka rata, počela je eksperimentirati s novim, jeftinim, hibridnim materijalima kao što je šperploča. Vjerovala je da dobar dizajn treba biti pristupačan i funkcionalan.
U vrlo plodnom razdoblju koje je uslijedilo dizajnirala je interijere i kuhinje za Unité d‘habitation, obnovila suradnju s Prouvéom te radila na nizu značajnih javnih zgrada, a sve je obilježio zahtjev da se mogu izgraditi brzo. Među njima su zgrada Lige naroda u Ženevi i uredi Air Francea u Londonu, Parizu i Tokiju, kao i skijališta Méribel i Les Arcs u regiji Savoie, koje se smatra njezinim životnim djelom.
Dizajnirane za goste koji većinu vremena provode na padinama, zgrade odmarališta imaju stepenast oblik, minimalističke sobe, velike prozore i standardizirane kupaonice i kuhinje. Poslužile su i kao lokacija za film Rubena Östlunda iz 2014. "Turist".
Bila je inače veliki ljubitelj tjelovježbe, njezina "Kuća za mladića", izgrađena za Međunarodnu izložbu u Bruxellesu 1935., imala je šipke i drugu opremu za vježbanje u jednom dijelu, a prostor za učenje s druge strane pregrade.
Charlotte Perriand preminula je u Parizu u dobi od 96 godina.
Komentari
0