KOLEKCIONAR

NOVO OTKRIĆE: MIMARA JE RADIO ZA AMERIKANCE! U proces restitucije vrijednih umjetnina nije ga delegirala Jugoslavija već zapadni saveznici

“Najinteresantnija činjenica koju su utvrdili srpski pravnici je da Mimaru u jugoslavensku misiju u okupiranoj Njemačkoj nije uopće delegirala Jugoslavija već zapadni saveznici. O tome su svojevremeno svjedočili i članovi jugoslavenske misije koji nisu znali tko je bahati čovjek koji se niotkuda pojavio, i trošio ogromne sume na zabave za savezničke oficire”, pišu srpske Večernje novosti o otkriću beogradskog Višeg suda.

Naime, tužilaštvo u Bologni poslalo je prije nekog vremena hitan zahtjev za međunarodnu pravnu pomoć Višem sudu u Beogradu vezano uz osam slika koje se nalaze u njihovom Narodnom muzeju. Riječ je o umjetninama koje je Srbija dobila kao ratnu reparaciju, a Ante Topić Mimara donio iz Münchena. Barem se tako bilo vodilo, a Talijani, na čelu s odvjetnikom Valterom Giovanninijem, pokušali osporiti.

U prilog im je išlo i to što je Konstantin Akinsha, koji je dugo istraživao Mimaru, tvrdio da su umjetnine uzete na prevaru. A među slikama koje su smatrali spornima su: Tizianov “Portret kraljice Kristine od Danske”, Tintorettova “Bogorodica s djetetom i donatorom” “Sveti hodočasnik i Sv. Sebastijan” Vittorea Carpaccia te “Bogorodica sa djetetom” i “Poklonstvo sa anđelima i svecima” Paola Veneziana. Riječ je o umjetninama čija se vrijednost procjenjuje u milijunima eura.

Beogradski Viši sud je, istražujući ove navode Talijana i odvjetnika Giovanninija, utvrdio da su neutemeljeni, barem u prvoj rundi. U sklopu njihove presude pojavila su se i neka nova otkrića, koja su tek sada došla u javnost, prema pisanju Večernjih novosti: “Saveznička okupacijska vlast je, po otkrićima ovog suda, nominirala Antu Topića savjetnikom Jugoslavenske vojne misije u Berlinu i Münchenu. Ne postoje dokazi da je to učinjeno od vlade Jugoslavije, ali svakako uz suglasnost obje strane”. Večernje novosti tvrde da je “Mimara iz centralnog magacina umjetnina zaplijenjenih od nacista, a koji su kontrolirali Amerikanci, dobio 166 slika jer te umjetnine nitko nije potraživao, pošto pravno gledajući i nisu bile opljačkane, a ne da ih je uzeo na prevaru kako tvrdi talijansko tužiteljstvo”.

Novi zahtjev

Bojana Stanković, glasnogovornica Višeg suda, rekla nam je sljedeće: “Viši sud u Beogradu primio je 31. listopada novu zamolnicu Osnovnog tužilaštva u Bologni kojom se zahtijeva zapljena osam umjetničkih slika. O novom zahtjevu još uvijek nije odlučeno. No, prošli puta kada je predmet bio na sudu, odbijena je zapljena slika. Istovremeno, zahtijevala se i restitucija umjetničkih dobara Republici Italiji, jer osim što predstavlja materijalni dokaz u krivičnom postupku, radi se, prema navodima nadležnih organa Italije, o dobrima koja su zakonito vlasništvo ove države”.

No, Bojana Stanković dalje obrazlaže: “Viši sud u Beogradu je tada donio odluku u kojoj je utvrdio da ne može udovoljiti podnesenom zahtjevu za pružanje međunarodne pravne pomoći, koji je upućen od strane javnog tužioca pri Osnovnom sudu u Bologni, imajući u vidu da nisu ispunjene zakonske pretpostavke koje su propisane Zakonom o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. Donoseći navedenu odluku, sud je, između ostalog, vodio računa da li u konkretnom slučaju postoje osnove sumnje da su prijavljena službena lica iz Italije i Srbije ostvarila zakonske elemente krivičnog djela nedozvoljene trgovine kulturnim dobrima ili nekog drugog krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti, a koji osnovi sumnje bi bili razlozi za odobrenje mjere privremenog oduzimanja predmeta od Narodnog muzeja u Beogradu”.

Umjetnine su navodno povezane sa zbirkom Contini Bonacossi iz Firence, s kojom je, kako se pokušava dokazati, bio povezan i Göring, kao i njegov glavni trgovac umjetninama Walter Andreas Hofer.

Lidija Ham, glasnogovornica Narodnog muzeja, za Jutarnji kaže kako su oni čitavo vrijeme uvjereni da slike pripadaju njima: “Mi u muzeju nismo ni dobili obavijest na ovu temu, sve smo saznali iz medija, čitav je slučaj zapravo stvar pravosuđa. Međutim, mi u muzeju od početka vjerujemo da nema osnova u zahtjevu iz Bologne”. A gdje se nalaze umjetnine? “U depoima, uz druge vrijedne radove i imaju ravnopravan tretman”. Može se pretpostaviti da će biti u stalnom postavu, koji se skoro otvara, sredinom 2018.? “Da, predviđene su”.

Da vjeruje kako umjetnine pripadaju njima, na naš prvi upit odgovorila nam je ravnateljica ovog beogradskog muzeja Bojana Borić Brešković. Podsjetimo, o slučaju se već pisalo prije točno godinu dana kada je talijanski odvjetnik Valter Giovannini izrazio namjeru tužiti za ove umjetnine, a slučaj je prva prenijela talijanska La Repubblica. No, priča je ovih dana dignuta na višu razinu, i uključio se i Viši sud, koji je na temelju dokaza presudio da djela pripadaju Narodnom muzeju.

Dokument

Zanimljiva je u čitavoj priči i upletenost hrvatskog kolekcionara Ante Topića Mimare, koja baca novo svjetlo na njegovu ulogu.

Vesna Kusin, donedavna zamjenica gradonačelnika Zagreba, koja je napisala knjigu o Mimari, kaže nam: “Ne sjećam se točnih imena, no znam da se u dijelu javnosti smatralo da određene umjetnine koje je Mimara trebao donijeti u Beograd tamo nikad nisu stigle, a bilo je govora o oko dva vagona umjetnina koje su krenule iz Münchena. No, ja sam, pišući knjigu, pronašla dokument u kojemu je potpisana primopredaja umjetnina. Dakle, Mimara je umjetnine sigurno predao. Riječ je svakako o reparaciji, ne donaciji, jer je njegova prva donacija išla Strossmayerovoj galeriji, a potom muzeju koji nosi njegov naziv”.

Zatvoreni muzej

Lada Ratković-Bukovčan, današnja ravnateljica Muzeja Mimara, kolekcionara je vrlo dobro poznavala, dapače, bila je među prvim kustosima koje je zaposlio upravo Mimara, uz napomenu kako je riječ o “doživotnom poslu” jer na zbirci ima puno posla. Mimara je često provodio vrijeme s mladim kustosima, pričao im o svojim dogodovštinama. No, kako kaže: “Vjerujem da je riječ o umjetninama koje su u Beograd stigle neposredno poslije rata, govorilo se o 1948. godini. Ipak, Mimara nama kustosima nikada nije pričao o posjetu Beogradu, barem ne koliko se ja sjećam.”

Talijanski je pak tisak navodio riječi odvjetnika Giovanninija kako su umjetnine vrijedne milijune današnjih eura završile u Beogradu poslije rata “zahvaljujući kontroverznom jugoslavenskom antikvaru Anti Topiću Mimari i inerciji poslijeratne diplomacije” te da je “moćne američke stručnjake i službe koje uspjele pronaći i nacistička dobro skrivena skladišta, obmanuo usamljeni strelac, hohštapler i jugoslavenski špijun Mimara”.

Međutim, obmane, barem ove vrste, kako je dokazao sud iz Srbije, nije bilo. Zajedno s mnogim umjetninama, nakon rata su i navedena djela završila u Münchenu, u zbirnom centru kojim su upravljali Saveznici, i otuda u Beogradu. Tamo se našao i Mimara, kao i mlada kustosica Wiltrud Mersmann, koja se kasnije i udala za Mimaru. Kasnije se spekuliralo i o povezanosti Wiltrud Topić s američkim predsjednikom, a postoji i sačuvana prepiska, a oboje su, i nju i Mimaru, saslušavali FBI i CIA, tako da je već bilo spekulacija o upletenosti SAD-a.

U međuvremenu, dok se čitava priča oko ovih umjetnina polako raspliće, u beogradskom Narodnom muzeju koji je zatvoren već godinama, i u kojemu se također nalaze mnoga važna djela i hrvatskih umjetnika, kao i u nedavno otvorenom Muzeju savremene umetnosti, provode se posljednje pripreme za otvaranje koje je predviđeno za sredinu sljedeće godine. Osim regionalnih, kao što je primjerice “Sjećanje” Ivana Meštrovića, u ovom muzeju imaju i mnoge važne međunarodne umjetnine i zvučna imena, npr. Marc Chagall “Seljak i krava”, Pablo Picasso “Glava žene”, Vincent van Gogh “Seljanka”, Piet Mondrian “Kompozicija II” iz 1929. godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 17:00