TOMISLAV ČADEŽ

OPERNA NOĆ POD BIOKOVOM Kuliševe slike na fasadi kuće bile su idealna scena neodoljivo snažnoj Carmen

 Ivo Ravlić / CROPIX
Manifestaciju “Ka Kultura” već 14 godinu organizira Općina Tučepi, a odvija se pod umjetničkim vodstvom Ivice Mijačike

Zaljubio sam se u zaseoku Šimići iznad Tučepa u jednu - sliku. Zaljubio sam se u jedno ulje na platnu, vitko i bogato, okupano emocijom plave boje, naoko teške, ali koja eterično hlapi kroza peterostruki izazov od ocrvenjenih, pa i zacrnjenih vodoravnica.

Slika kao da se uvlači u sebe u stanovitoj obrnutoj perspektivi, raslojava se i opet vedro sastavlja u pogledu i umu, krije mnogo neočekivanih tajni, a kad dođeš do kraja, vidiš da nisi ni krenuo, da ima po njoj i u njoj pukotina koje su nedirnute, platna posve bijeloga (Kuliš: “Slijedim upute Paula Cézannea.”), lakoće i vica. Po kompoziciji, žureći prema gore, grabe još i pastelne capice zaborava, bezazlene, dječje nabačene, a koje opet dodatno pritišću svojom nametljivom prolaznošću.

Ikonična kompozicija

Umjetnina je dakle koliko lijepa, toliko i sjetna, lirska, a cijela je kompozicija ikonična. Toliko ikonična da bi se slika mirne duše mogla uzeti za nov Dinamov grb. U mojoj mentalnoj karti ona jest parnjak jednoj mnogo težoj, žutoj kornatskoj kompoziciji, mnogo široj, gotovo krupnoj, koja me tužno asocira na kornatsku tragediju vatrogasnu, o čemu sam svojedobno napisao svoju najžalosniju reportažu, a koja pjeva sunčano jako, i u kamenju škrto, slaveći život, kako bi Krleža rekao, neposredno. Ova moja novootkrivena ljubav plava kao da hlapi iz te žute slike, poput njezine duše ili posthumnog smisla...

Znači, emocije kao boje, slika kao ljubav, pokušao sam eto na nekonvencionalan način ukratko predstaviti izložene slike, pa eto i slikara, u zaseoku Šimići, na taraci kućedomaćina Rade Šimića, mjesnog hotelijera i kulturnog zaljubljenika, gdje se okupilo tristotinjak mještana, turista i gostiju odasvud iz Dalmacije.

Ludički suzdržan

Budući da o domaćem slikarstvu rijetko pišem, a nije da ga ne poznajem, radosno sam iskoristio priliku da eto, s mikrofonom u ruci, zabavljam mještane jednoga zaseoka iskazivanjem ljubavne čežnje spram jedne apstraktne slike, okačene o zid kamene kuće iza nas. Kuće što oponaša sklad rimske vile i pred kojom se pruža kamena terasa iza koje se stijene lome duboko dolje, prema moru...

Ta i još sedam Kuliševih apstrakcija okupirale su trodijelno pročelje, stidljivo i naivno, i moguće je da ih ljudi ne bi ni uzeli za ozbiljno da ih nismo osvijetlili eto jedino reflektorima. Kuliš je umjetnik plodan upola koliko Picasso, znači nevjerojatno, a tu njegovu epsku umjetničku plodnost najbolje simbolizira grivasta frizura na glavi, koju je uočila još i nezaboravna Vesna Parun, kad je u nekoliko noći ispisala snažan esej o radu tada 29-godišnjega slikara.

O Kornatima Vesna Parun napisala je eto 1996. i objavila u katalogu tiskanom uz Kuliševu izložbe u šibenskoj Galeriji Sebastijan: “Kornati: prizor početka i kraja. Krug. I svjetlost: Bič razuma. Nada i beznađe boje, u danu gnjeva. Ti su otoci i otočići sveti. Ovčice bez pastira, okamenjeno stado. Trebalo bi ih unijeti u litanije.”

Učinila mi se ta plava boja dakle i dinamovski drska usred toga hajdučkoga gnijezda podno Biokova, a ne Medvednice, pa i s te strane osjetiš slikarski um koji poznaje boje onako kako iskusan psihijatar poznaje ljudska stanja. Boje (farbe) i stanje - pretpostavke za osjećaje. Osjećaji se susreću s humorom.

Na taraci Rade Šimića, mjesnog hotelijera okupilo se tristotinjak gostiju; Vatroslav Kuliš i Tomislav Čadež

On se nameće kao izmicanje pogledu. Kao optička varka ili zamka. Kulišev humor nije apstrakcija, pa tako niti njegove slikarske forme nisu apstraktne, negoli prije “pogled iznutra” na stvari koje se mijenjaju, na ljude kojih nema, jer su još prolazniji od kamena, a neumjereno postojani u usporedbi s jednim odbljeskom mora u oku. Kuliš je mediteranski slikar, strastven, ali opet ludički suzdržan, sapet u oksimoronu mirnog priopćavanja i bogate mašte...

Odmah iza slikarskoga uvoda, performancea koji je završio tako da sam zapeo za notni stalak i rasuo sve note maestru Mariju Čoporu, zapjevalo je četvero prvorazrednih opernih pjevačica i pjevača domaćih jedan niz suptilno izabranih arija toliko zdušno i s tolikom empatijom da je eto jedna taraca izgubljena u krilu podbiokovskom odzvanjala najljepšim glasovima što su se u tim trenutcima širili prema moru, možda i bilo gdje na Mediteranu.

Ukratko, bio sam dio seoske priredbe za bečku operu, večeri u sklopu našega eto najneobičnijega i rekao bih najjačega malenog ljetnog festivala, Ka Kulture u tučepskim zaseocima, koji 14. godinu već organizira Općina Tučepi delegirana u liku Ivice Mijačike, umjetničkog direktora i Katice za sve ovoga festivala, čija cjelokupna ekipa, zajedno s volonterima-biljeterima, tehnikom i vatrogascima, ne broji više od pedeset ljudi.

Scenski veseljak

Znači, seljanima u Tučepima uživo je za gostoprimstvu zahvalio i slikar Vatroslav Kuliš, ne jedino ja, a zaista obojica bijasmo tek predtekst za doista izvanrednu pjevačku večer koju su priredili Valentina Fijačko Kobić, Ivana Srbljan, Ljubomir Puškarić i Luciano Batinić.

Prije svega, potpuno je nevjerojatno da je ovaj glazbeni doživljaj prvog reda za sve posjetitelje bio besplatan. Da su se poslije toga gostili do jutra također besplatno, pa čak su se i kućama vratili besplatno..

Ivo Ravlić / CROPIX
Ivana Srbljan pjevala je Carmen strastveno rizično i snažno, a na Bizetu je lakoću i ljepotu pjevanja demonstrirala i Valentina Fijačko Kobić

Fascinirala me prije svega scenska energija te snaga Ivane Srbljan, čija je Carmen upravo strastveno rizična, neodoljivo snažna. Njezin glas nerado bih sad trpao u ladicu. Jest, mezzosopran, ali pjevala je i alt i sopran, i pop-glasom nas je počastila. Velik potencijal, sad već gotovo diva, a zapravo jako mlada.

Očarava tehnika te mekoća i boja glasa sopranistice Valentine Fijačko Kobić, njezina lakoća i njezina ljepota pjevanja, opet Bizeta. Jedino je za moj ukus kazališnog kritičara manje scenična.

Utoliko je sceničniji Ljubomir Puškarić, također već jedna zrela mlada zvijezda, bariton dakle (premda mislim da bi lako pjevao i drugoga tenora), jedan scenski veseljak otvorena glasa, topla tremola, prezentan eto u talijanskim operama i operama buffo, koji Rossinijeva Figara pjeva vratolomno simpatično, vedro i zavodljivo. Luciano Batinić također je jedan glas koji bi mogao biti i druga habitusa. Znači bas koji katkad postaje bariton. Njemu, pak, rekao bih, najbolje leži ruski repertoar.

Uslijedio je juneći gulaš s krumpirićima, iz kuhinje glavnoga sponzora, hotelske tvrtke Bluesun, ukuhan za trista osoba u bronzinu (specijalnom kotlu), pet otvorenih konoba raznih Šimića, gdje se toči do jutra chardonnay, pošip, rukatac, plavac mali, domaće rakije, višnjevače, medovače, služi se pršut, sir, bronzin, rižot, a sve prekriva mediteranska noć i mirisi trava s Biokova...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. studeni 2024 22:22