Ovaj je grad vrvio seksom i nasiljem, a posebno skandalozni slučajevi dobivali bi i po pet-šest strana u novinama. Svi smo ih iščekivali

U prvoj polovici sedamdesetih moje se društvo sastojalo od budućih kritičara koji su pisali u sponzoriranim novinama poput Studentskog lista i Omladinskog tjednika o filmu i o glazbi. Razmjenjivali smo sudove što se najviše isplati nabavljati od stranih novina i njujorški tjednik The Village Voice bio je daleko najpopularniji. Godišnja pretplata nije bila skupa, a u njemu su pisali Andrew Sarris, Jonas Mekas (film), Robert Christgau (glazba) i mnogi drugi. Imali su i dobre reportaže, New York je tada vrvio seksom i nasiljem, a posebno skandalozni slučajevi dobivali bi i po pet-šest strana.

Moju pažnju odmah je privukao strip "Feiffer", zauzimao bi jednu trećinu a katkad i pola stranice, crtao ga je i pisao Jules Feiffer, a njegova je posebnost bila u tome što su slika i tekst bili podjednako važni. Autor nije imao oblačiće tipične za stripove, napisi bi se obavijali oko njegovih protagonista, teme su bile svakodnevne, od politike do romantičnih raskida, no sve sam to nekako uspijevao razumjeti. Kako i ne bi, kad su njegovi omiljeni junaci bili Richard Nixon i Henry Kissinger, o kojima se puno pisalo i u našim novinama, ali ne na način kao u Feifferovim satiričnim stripovima. Recimo, Kissinger je bio Feifferov omiljeni protagonist, u jednom broju o njemu bi raspravljali Vrag i njegovi pomoćnici, razmišljali bi kako da ga kazne i nabrojali pet-šest njegovih najgorih "krimena", no kad su podvukli crtu i složili se da on mora gorjeti u paklu, Vrag se zamislio i rekao: "Ali on zaslužuje nešto gore".

Na Feifferovoj meti često bi se našle feministkinje, što ne čudi jer je autor, rođen 1929. u New Yorku, odrastao u kući gdje je otac, prodavač u dućanima, bio nezaposlen, a jedini novac donosila je majka, modna dizajnerica, koja bi vodenim bojicama crtala svoje modele i prodavala ih za tri dolara po buticima i robnim kućama. Bio je to jedini prihod koji je stizao u obitelj s troje djece, Jules je imao mlađu i stariju sestru, ali se dobro slagao samo s majkom, koja je podržavala njegov kreativni dar još od ranog djetinjstva i kad mu je bilo 13 godina kupila mu je stol za crtanje. Dječakov uzor bio je veliki strip autor Will Eisner, banuo je njemu sredinom četrdesetih bez ikakve najave i tražio bilo kakav posao. Eisner je procijenio da mu pomoćnik ne bi bio na odmet, pogotovo stoga što Feiffer nije tražio nikakav honorar. Kad mu je to dozlogrdilo, prešao je 1956. u The Village Voice, tu su ga bar potpisivali, ali se jednom kasnije požalio da je na prvi honorar morao čekati devet godina. Stoga ne čudi kako je razgranao svoju djelatnost, pisao je romane i pripovijetke, pa čak i kazališne komade, od kojih je jedan, crnohumorna "Mala ubojstva", čak izveden na Broadwayu, ali bez većeg uspjeha, no zato je na pozornici londonskog West Enda prošao puno bolje. Po njemu je 1971. snimljen i istoimeni film u režiji Alana Arkina s Elliottom Gouldom u glavnoj ulozi, dosta dobro primljen kod kritičara, a iste godine snimljena je "Seksualna spoznaja" (Carnal Knowledge), režirao ju je Mike Nichols, a igrali su Jack Nicholson, Candice Bergen, Art Garfunkel i Ann-Margret. Feiffer je napisao scenarij po svom nikad izvedenom kazališnom komadu i zaključio da se jedino za filmove dobiva ozbiljan novac. U to ga je uvjerio i film Roberta Altmana "Popaj" (1980) s Robinom Williamsom i Shelley Duvall, koji je kritika zgazila, ali je u kinima prošao vrlo dobro. Posljednji scenarij, "I Want to Go Home", režirao mu je Alain Resnais, veliki zaljubljenik u njegov opus.

Čitavo to vrijeme crtao je stripove, neko vrijeme i za The New York Times, ilustrirao dječje knjige, nastavio pisati romane i pripovijetke, a od brojnih nagrada treba izdvojiti onu Pulitzerovu (1986) i Dvoranu slavnih strip autora (2004). Eisnera je i dalje obožavao, čak i nakon njegove smrti 2005. Tri put se ženio, dobio troje djece, a umro je 17. siječnja u državi New York, kad mu je bilo 95 godina. Dosta smo kasno doznali za njegovu smrt, međutim, ne treba se čuditi, stripove mu u nas nisu prevodili, a od filmova do nas je stigla jedino "Seksualna spoznaja", razmjerno osrednje ostvarenje bez jetkog humora po kojem se pamti Julesa Feiffera.