VERA HORVAT PINTARIĆ

'Peggy Guggenheim mi je govorila da ću propasti u komunizmu i da je bolje da joj budem tajnica. Odbila sam je'

Vera Horvat Pintarić 1957. godine
 

Vera Horvat Pintarić, naša najvažnija teoretičarka umjetnosti, izdala je novu knjigu, ovaj put autobiografsku, pod nazivom “Susreti i sjećanja”. Izdavač je HAZU, biblioteka Artis Historia. U knjizi čitamo o autoričinim susretima s nekima od najvažnijih ličnosti epohe, kao što su Umberto Eco, Michelangelo Antonioni, Allan Kaprow, Guido Crepax, Lea Vergine, Lionello Venturi, Claudio Magris, Gillo Dorfles, Dominique Bozo, Marshall McLuhan, Peggy Guggenheim. Mnogi od njih dolazili su joj u posjet u Zagreb ili na ljetovanja u Premanturu. Također piše o putovanjima diljem svijeta, gdje je držala predavanja, kao i sjajne opise mnogih metropola, poput Berlina, New Yorka, Pariza, Londona, Madrida, potom nenadmašne analize nekih od najvažnijih umjetničkih djela, domaćih, no većinom stranih, od Giorgioneva Tri filozofa do Picassove Guernice, kao i arhitekture Miesa Van der Rohea ili Zahe Hadid.

Pamti sve u detalje

U ovom se tekstu ponajprije bavimo susretima. Za knjigu je, kaže ova autorica, “izabrala ličnosti, umjetnička djela i mjesta koja su joj bila osobito važna”. Sve pamti u detalje, dio se knjige temelji i na dnevničkim zapisima koje je vodila. Knjiga obiluje dokumentima, reprodukcijama umjetničkih djela, mnogim fotografijama. Među njima je i fotografija autorice iz 1947., snimljena je iz profila pokraj njezina portreta koji je izradio Vojin Bakić. Opisuje i proces nastanka portreta:

“Ne sjećam se koliko je to dugo trajalo, stajala sam mirno, a on je komentirao ono što radi, govorio je samome sebi. Najprije je modelirao bistu - trajalo je dugo - tjednima (nije sačuvana). Nije bio zadovoljan. A nakon toga nastala je glava, u dvije seanse, u dva dana. Tako, to si ti, rekao je...” piše među ostalim, dodajući da je “uvojke kose na čelu modelirao tako vješto da je ostala zapanjena” i napominjući više puta da nema važnijeg iskustva za povjesničara umjetnosti negoli izravni uvid u postupak stvaranja: “pogotovo kod kipara europske važnosti, što Vojin Bakić jest”.

Iz tog su joj razdoblja u sjećanju ostala i druženja s obitelji Džamonja: “Često sam posjećivala Sonju i Duška u njihovoj kući u Vrsaru, pratila sam nastanak mnogih njegovih djela, razmjestila sam skulpture na travnatoj spomeničkoj padini uz kuću”. Također, i s Richterovima: “Dragocjeno mi je bilo prijateljstvo s Nadom i Vjenceslavom Richterom. Tijekom 1978., kad sam stanovala u hotelu, svake nedjelje bila sam njihova gošća. Osim za ljetnog odmora. Riža je bio uvijek dobro raspoložen, svirao je gitaru i pilo se dobro vino. Dakako, razgovarali smo o umjetnosti, arhitekturi i urbanom okolišu”. Razgovarali su i o sinturbanizmu, i o kazalištu i o stripu.

Richard Lohse, Vjenceslav Richter i Vera Horvat Pintarić 1972. godine

“Riža je također čitao stripove, dakako, one elitne. Osobito je volio predratne stripove Andrije Maurovića.” Ovog se umjetnika prisjeća i kao čovjeka s neograničenom tolerancijom, koji nije imao nikakvih kritičkih primjedbi na ono što je pisala. “Umro je s osamdeset i pet godina, a ostao je do kraja duhom mlad, što je privilegij onih koji imaju bogat unutarnji život.” Druženja sa stranim protagonistima počinje pričom o Lionellu Venturiju, talijanskom povjesničaru umjetnosti, kojeg je upoznala u Dubrovniku 1956. na međunarodnom kongresu AICA-e.

Pozvao ju je u Rim: “Upoznao me je sa svojim sinom, znamenitim povjesničarom, koji mi je u šetnjama gradom tumačio njegovu povijest”.

Za kritiku Pieta Mondriana Vera Horvat Pintarić dobila je prestižnu međunarodnu nagradu na Venecijanskom bijenalu. Telegram s obavijesti potpisao je znameniti Giulio Carlo Argan. Bilo je to 1956.: “Mnogo godina poslije rekao mi je da su se čudili kako netko iza željezne zavjese piše tako o Mondrianu”. Međutim, nagradu koja se dodjeljuje na jesen, pri zatvaranju Bijenala, te godine nije mogla primiti jer su joj oduzeli putovnicu: “Dva slikara o kojima nisam željela pisati prijavili su me Agitpropu CK tvrdeći da sam u Italiji klevetala Jugoslaviju. Tek nakon mnogih intervencija koje su trajale godinu dana vraćen mi je pasoš te sam otputovala u Veneciju. Nagrada je bila novčana i odmah sam kupila pisaći stroj, znameniti Olivetti Lettera 22” kojim su se tada služili talijanski pisci”. Ostala je neko vrijeme u Veneciji. U umjetničkim je krugovima među ostalima upoznala i Peggy Guggenheim. Za jedne se večere razgovaralo i o Mondrianu.

Kolekcionarki se svidjelo tumačenje naše teoretičarke: “Za vrijeme večere predložila mi je da budem njezina tajnica. Ionako ćete propasti u komunizmu, rekla mi je. Nisam ni trenutka razmišljala, odmah sam odgovorila: ‘Žao mi je, ali moj nastavnički rad smatram svojim pozivom, vokacijom. Hvala Vam na povjerenju, to mi zaista mnogo znači”. Poklonila joj je potom knjigu s posvetom. “Njezina zbirka izgledala je posve drukčije nego danas. Veliki salon bio je u bijelom: bijeli zidovi, bijeli fotelji, bijeli tepisi, bijele pudlice.” Kasnije ju je Peggy Guggenhem kontaktirala kada je prolazila kroz Zagreb prema Crnoj Gori. U Zagrebu je ostala dva dana: “Javila mi se, stanovala je u Palaceu, imala je mnogo vizitki posjetilaca iz Jugoslavije, molila me je da joj pomognem naći jednog zagrebačkog arhitekta koji je u međuvremenu otišao u SAD. Pratila sam nju i njezinu prijateljicu u kupovinu. U jednom dućanu etnografskih predmeta na uglu Ilice kupila je crvene kožne i vunene papuče i još neke stvari i bila sam začuđena kako je pažljivo pregledavala račun!”.

U Berlinu se, pak, šezdesetih družila sa znamenitim povjesničarem umjetnosti Wernerom Haftmannom, zajedno su obišli među ostalim i Neue Nationalgalerie u Berlinu, no najčešće su izlazili u Berliner Kneipen, gdje se odvijao noćni život intelektualne elite Zapadnog Berlina. U ovom je gradu posjetila i Tillu Durieux: “Ta velika glumica rado se sjećala svojeg boravka u Zagrebu u doba nacizma. Poklonila mi je svoje tri fotografije i knjigu ‘Eine Tür steht offen. Erinnerungen (Jedna su vrata otvorena. Sjećanja)’. U posveti je napisala: ‘Sjećanje na jednu staru damu koja još uvijek voli Zagreb. Na naslovnici je otisnut u boji njezin portret koji je naslikao Auguste Renoir”.

Višegodišnja prijateljstva

Veri Horvat Pintarić, može se pročitati u knjizi, važno je i višegodišnje prijateljstvo s talijanskom likovnom kritičarkom Leom Vergine. Upoznale su se u gradiću Verucchiju, još 1961., razgledavajući izložbu: “Pristupila mi je nakon što smo se jedna drugoj nasmiješile. Mislile smo isto. Slično smo bile i odjevene: u bijelim lanenim kostimima. Gledale smo pojedine slike i komentirale. Od tada do danas veže nas duboko prijateljstvo... Rodom je iz Napulja i to je, kako kaže, njezin grad. Baka plemkinja ostavila joj je nasljedstvo te je tako, pokraj stana u Via Sant’Agnese kupila prostran studio iz kojeg se vidi vrt s mnogo magnolija. Njezin suprug Enzo Mari znameniti je dizajner”. U knjizi svoju prijateljicu opisuje kao “crnku, lucidnu i oštroumnu i još danas, nakon mnogih godina, ljepoticu”.

Na simpoziju Critica 0 Montecatini Terme, 1978., držala je predavanje uz najistaknutije kritičare. Među ostalim, govorila je o deideologizaciji kritike i potrebi za približavanjem realnosti. Razvila se žestoka rasprava. Među sudionicima je bio i Umberto Eco: “... kad je podnevni rad završio, Umberto me je poljubio u čelo i odveo do Jean-Françoisa Lyotarda, znamenitoga francuskog filozofa, i rekao mu: “Dopusti da ti predstavim moju dragu prijateljicu Veru”. Na ista predavanja došao je i Pierre Restany: “Izvukao me sa simpozija, unajmio kočiju, vozili smo se kroz prelijepe parkove u kojima je Federico Fellini snimao Otto e Mezzo (Osam i pol). Sjećao se našeg prvog susreta prije 20 godina u pariškoj kavani La Closerie des Lilas, tada je bio na vrhuncu slave, najprominentniji kritičar Pariza”.

Gillo Dorfles, Vera Horvat Pintarić i Lalla Dorfles u Premanturi u ljeto 1975. godine

Istarsko selo Premantura

Za vrijeme Venecijanskog bijenala 1956., upoznala je još jednog važnog kritičara, bio je to Gillo Dorfles: “Uskoro zatim Gillo i supruga Lala počeli su dolaziti u istarsko selo Premanturu, gdje sam imala kuću. S vremenom su im se pridružili prijatelji, krug se širio, tako da su svakog ljeta dolazili Milanezi: Renate i Umberto Eco i njihova djeca, zatim Guido Crepax i Valentina s djecom, Eugenio Carmi, Kiky Vices Vinci i njihova djeca, Francesco Casetti, profesor na La Cattolica del Sacro Cuore u Milanu sa suprugom. Stanovali su kod domaćih ljudi, u ribarskim kućama, ručali smo u gostionici uvijek svježe ribe, a uvečer na velikoj terasi u mojoj kući. Odakle se pružao pogled na golem vrt sa stotinu i više stabala...”. Gillo Dorfles je, sjeća se: “volio knedle s marelicama, njegova dadilja bila je Slovenka i bio je oduševljen jelima koja sam priređivala”.

Guido Crepax, pak, znameniti autor stripa, prikazao je u nekoliko brojeva doživljaje iz Premanture: “Glavna je figura Valentina - to je njegova žena koja ima isto ime, a nalik je u stvarnosti i u stripu na slavnu glumicu nijemog filma Louise Brooks. Sitno lice, crna ravna kosa zavinuta na krajevima ispod uha sa šiškama na čelu. Valentina se u stripu pojavila 1965., kada je Guido imao trideset i pet godina. Ljeti je nosila bijelo rublje dvadesetih godina kao svakidašnju odjeću”. Njihova su druženja zabilježena na fotografijama. Pojavljuje se i pas Gulp, lovački pas Vere Horvat Pintarić. Gulp je kasnije postao protagonist i Crepaxova stripa i Ecova crteža.

Eco je “nacrtao na A4 papiru II tabli Gulpa koji komentira polemiku što se među nama razvila nakon jedne emisije RAI-a u kojoj su govorili ‘novi filozofi’”. Bilo je to na povratku iz Austrije, gdje je posjetio nekoliko opatija, pripremajući se za knjigu “Ime ruže”. U Milanu kod Umberta i Renate Eco proslavila je Badnjak 1977.: “Razgovori su trajali gotovo do jutra, a kad sam odlazila Umberto je na flauti intonirao pjesmu iz ‘Doktora Živaga’, a drugi su prihvatili”.

U Parizu je 1960. upoznala Gončarovu i Mihaila Larionova: “stanovali su na posljednjem katu jedne kuće u Rue Callot, a za njih se brinula jedna guvernanta. Gončarova je slikala cvijeće za Galerie Loeb i od toga su živjeli. U Parizu se nitko nije zanimao za njihova avangardna djela”.

Na Bijenalu u Veneciji 1986. upoznala je skladatelja Ernesta Rubina de Cervina Albrizzija, i otada je kako piše “svakog ljeta boravila u njegovom dvorcu Castello Enn, koji se nalazi južno od Bolzana”. Imao je pse, svi su nosili nazive iz Wagnerovih djela: “Kad bih ujutro duže spavala, Wotan me čekao uporno promatrajući vrata moje sobe. Tada bi dolazila služavka, po nalogu Ernesta, da me probudi”. Na ručkove i večere često su znali dolaziti ugledni intelektualci, te plemićke obitelji. Jelovnici su se ispisivali na papiru malog formata s grbom dvorca. “Uvečer je bilo obvezno crno odijelo i kravata, i sukladno tome žene u koktel-haljinama. Na zvuk gonga započela je večera i trajala nekoliko sati. Među mnogim razgovorima poveo se i onaj o Mondrianu. Na upit je li bio toliko važan, naša teoretičarka umjetnosti odgovara protupitanjem: “Je li ikad neki apstraktni slikar u slici prikazao ravnotežu suprotnih snaga, i to ravnotežu u pokretu i u različitim stanjima, ponekad uistinu na rubu ponora”.

U Zürichu je među ostalima upoznala i Maxa Billa: “razgovarali smo o arheologiji i novim nalazima otkrivenim na Dunavu”. Iz ovog je grada važno i njezino poznanstvo s privatnim kolekcionarima Anjom i Andréom Essellierom. André Essellier je imao vlastitu kliniku, a ona je diplomirala povijest umjetnosti kod Gottharda Jedlicke. U knjizi se može pročitati da su u njihovoj zbirci, među ostalim, djela Paula Kleea, Pabla Picassa iz godina analitičkog kubizma, rana djela Rauschenberga, Jaspera Johnsa, Andyja Warhola, Lucia Fontane i sl. Upoznala ih je 1957., često ih je posjećivala: “Kad je André preminuo, Anja je nastavila kupovati umjetnička djela. Podrijetlom Hrvatica, obećala je da će zbirku pokloniti Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu”. U Zürichu je Vera Horvat Pintarić često i predavala, među ostalim teme su bile umjetnost i društvo, uloga videoarta, politički plakat: mahom o plakatima iz 1968. i sl. Njezina su predavanja bila popularna, u pravilu bi uvijek doživljavala ovacije.

U Parizu 1982. nakon predstave "Kralj Gordogan": Džamonja je 2. slijeva, a posve desno su V. Horvat Pintarić i R. Ivšić

Večera s Antonionijem

Kada je bila u Parizu, često bi boravila kod književnika i prevoditelja Dinka Štambaka i njegove žene Mire. Bio je, tumači, “neslužbeni ambasador bivše države”: njih dvoje često su znali posjećivati je u Premanturi. U Parizu je svaki dan odlazila u Louvre: “To je svijet”, tumači. U ovom je gradu često posjećivala i slikara Zorana Mušiča. Također, i dizajnera Romana Cieślewicza, kojeg je upoznala kad je bila kustosica jugoslavenskog odjela na Bijenalu mladih u Parizu 1963., na primanju koje je priredio tadašnji ministar kulture André Malraux. Njegov je rad, inače, na naslovnici knjige. Cieślewicza je pozvala u Zagreb da dizajnira dvotjednik Start: “Njegova zamisao nije tada mogla biti ostvarena, nije bilo odgovarajućih slova ni papira. Bio je to muzejski primjerak dizajna, ali je u pretvorbama maketa izgubljena!”.

U Parizu se družila i s Radovanom Ivšićem, kako navodi: “svaki razgovor s njim bio je događaj”.

Također i s Dominiqueom Bozoom, predsjednikom Centra Pompidou i osnivačem Muzeja Picasso, s kojim se družila i na samom otvorenju muzeja, 1985. O njemu su pisali kao o geniju muzeologije, on je pak bio oduševljen njezinim tumačenjem postava.

A nakon što je bila u žiriju u Varšavi koji je ocjenjivao najbolji plakat u povodu tridesete godišnjice pobjede nad fašizmom, 1975., pozvana je na večeru s talijanskim ambasadorom i Michelangelom Antonionijem: “Znameniti redatelj bio je vrlo šarmantan, razgovarali smo o njegovim filmovima. Spomenula sam La Notte (Noć, 1960.) i rekla mu da sam tada u filmu prvi put vidjela okomite sekvence koje je snimio na neboderima u Milanu. Nadalje prazne, apstraktne krajolike, sjetni ugođaj ranog jutra kada Jeanne Moreau čita pismo Mastroianniju. Antonioni je bio zadovoljan, zahvalio mi je”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 04:06