ANTOLOGIJSKI STRIP

'Perzepolis': Burna priča o odrastanju

Jedan od najvažnijih stripova novog doba, “Perzepolis” Marjane Satrapi, pojavio se u izvrsnom izdanju naklade Fibra krajem prošle godine. Taj je grafički roman nastavio stopama Spiegelmanovog “Mausa”, dokazujući da je moguće stripom iskazati burne, ali i osjetljive životne priče ispunjene politikom. Kao što Spiegelman u “Mausu” iscrtava specifičan odnos s ocem logorašem koji je preživio Auschwitz, tako i Satrapijeva prekrasno dočarava djetinjstvo u Iranu, neposredno prije i za vrijeme kulturne revolucije i rata s Irakom.

Prije svega, “Perzepolis” je za čitatelje iz zapadne civilizacije poučno štivo koje prati događaje na strani svijeta koja u nama budi cijeli niz predrasuda. Mnogo toga se u “Perzepolisu” može naučiti, a mnoštvo osjećaja i odnosa je moguće prepoznati, pogotovo za ljude rođene u zadnjim decenijama bivše države u šizofrenoj matrici nasilnog ukidanja starog i naopakog uspostavljanja novog identiteta.

Pogledajmo samo važan punkt oko kojeg Satrapi gradi priču, a to je njena obitelj u Iranu. Satrapi dolazi iz porodice intelektualaca, otac je inženjer i uvjereni marksist koji obožava vožnju Cadillacom, majka je modni dizajner, a cijela familija je prozapadnjačka.

No, nije “Perzepolis” dobio toliko nagrada i bio preveden na tridesetak jezika zato što govori o manje poznatoj strani Irana pred dolazak Homeinija. “Perzepolis” nije pamflet za zapadnjake, Satrapijeva prije svega govori o odrastanju i suočavanju sa svijetom odraslih koji će djetetu poput male Marjane biti teško i razočaravajuće. A Marjane je bila inteligentna i buntovna curica koja razgovara s Nietszcheom, Trockim i Che Guevarom i koja će strastveno “pogati” na punk koncertu. Kroz svoje oči i jezik koji postupno u romanu postaje sve kompliciraniji Marjane će minuciozno otkriti svijet u zemlji koja prolazi kroz stanje svojevrsnog “reseta” nakon kojeg stvari postaju sve gore.

Ono što fascinira jest način na koji, zajedno s glavnom junakinjom, i sam strip odrasta. Crtež postaje kompliciraniji, a jezik zahtjevniji i neurotičniji. Bez daha pratimo optimističan odlazak u Europu, ali i povratak razočarane Satrapijeve u izmijenjeni Iran. Neće trebati dugo da se ponovno odluči za samoizgnanstvo, ali će ostati činjenica da osoba poput Marjane konstantno dolazi u sukob s okolinom i da njen identitet pluta između dva pola ne pripadajući niti jednom: u Iranu ona je “zapadnjakuša”, a na zapadu je zatucana Iranka.

“Kao dijete, željela sam crtati. I željela sam pisati. Nisam vjerovala da postoji medij u kojem ću moći spojiti te želje, sve dok u ruke nisam dobila ‘Mausa’”, navodi u intervjuu Satrapi. Važno je primijetiti tu poveznicu jer “Perzepolis” predvodi val “političkih” stripova koji su za većinu čitatelja neotkriveni iako na domaćem tržištu postoje u prekrasnim izdanjima. Osim “Mausa”, treba spomenuti Larcenetovu “Svagdanju borbu” (socijalni sken Sarkozyjeve Francuske), zatim “Fotografa”, fascinantni mišung stripa i fotografije o liječniku u ratom zahvaćenom Afganistanu. Tu su i “Izlazne rane” Rutu Modan koje su izvanredan prikaz života u današnjem Izraelu. Karakteristika svih ovih stripova jest iskrena ljudska priča koja je ispričana u slikama, tako da čitatelj sve te knjige napušta s trajnijim tragom, u srcu i mislima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 21:18