INTERVJU VITO ACCONCI

PIONIR KONCEPTUALNE UMJETNOSTI: ‘Arhitektura je jedina umjetnička forma koju priznajem’

Nakon probitka na umjetničku scenu 70-ih godina, Acconci u idućem desetljeću napušta one prakse zahvaljujući kojima je stekao ime i okreće se sasvim drugim načinima izražavanja

Iako je u javnosti postao najpoznatiji po svom provokativnom i kontroverznom performansu iz 1972. u jednoj njujorškoj galeriji, rušeći barijeru između umjetničkog rada i publike, Vito Acconci danas sebe predstavlja kao arhitekta. Pionir konceptulane umjetnosti i performansa te jedan od najpoznatijih živućih umjetnika prošli je vikend prvi put bio u Zagrebu kako bi prisustvovao konferenciji u sklopu izložbe “Borroworrob” u Domu HDLU.

Stigao je na poziv umjetnika i arhitekta Petera Macapije koji, kao i on, predaje na njujorškom Pratt Instituteu. Smislili su i zajednički rad za svoje premijerno predstavljenje hrvatskoj publici. “Zapravo, ja sam Peteru dao ideju, a on se pobrinuo za zvuk i sve ostalo. Ne radim više videoradove. Zadnji sam napravio sredinom 70-ih”, kaže nam 74-godišnji Acconci.

Akcija ‘Seedbed’

Objašnjava i kako nikada nije htio biti umjetnik, no svjestan je da ga većina upravo tako percipira, pa i u Hrvatskoj. Od kraja 80-ih godina Acconci ima arhitektonski studio u New Yorku i bavi se, kako kaže, eksperimentalnom arhitekturom. Ne gradi zgrade poput Gehryja ili Fostera, a zanima ga arhitektura kao nešto što ima uporabnu svrhu, u formi namještaja, odjeće. Tu i tamo radi i “pravu arhitekturu”, a jedan od njegovih najpoznatijih arhitektonskih projekata je Murinsel ili Otok na Muri u Grazu, umjetni otok od čelika s kavanom, otvorenim kazalištem i igralištem.

“Za mene su najvažniji arhitekti bili oni okupljeni u grupi Archigram krajem 60-ih, koji nikada nisu sagradili niti jednu građevinu, ali su imali toliko ideja koje su bile vrlo inspirativne za mene, a, vjerujem, i mnoge druge. Želim da arhitektura bude nešto što stvara promjenu. Pritom mi je važno da ljudi utječu na arhitekturu, a ne da su njezini robovi”, objašnjava Acconci svoje viđenje arhitekture koja je za njega jedina umjetnička forma koju priznaje. “To ja mislim. Ne znači da je to doista tako.”

Acconci upravo radi na jednom projektu u Indianapolisu: “Riječ je o tunelu u kojem se, dok prolazite, aktiviraju senzori sa svjetlima”.

O svom najpoznatijem radu “Seedbed” (“Lijeha”), akciji kako je naziva, a ne performansu, jer taj termin ne voli i prikladniji je za kazalište, kaže kako mu uopće nije prvo bila namjera masturbirati u galeriji poznate Ileane Sonnabend, smještenoj u SOHO-u na adresi 420 West Broadway.

Želio je biti pisac

“Htio sam biti ispod nivoa poda, ali ne na katu ispod galerije, pa sam se sjetio rampe. Onda sam počeo razmišljati što bih mogao tamo raditi. Proučavajući jednu knjigu sinonima, krenuo sam od riječi pod i došao do riječi lijeha, što mi je dalo ideju za performans.”

Prisjećajući se tog svog performansa, svjestan je da je izazvao veliku pozornost. “Bilo je mnogo šala na moj račun nakon toga, kao na primjer: ‘Jako je lako doći do rada Vite Acconcija, sve što morate napraviti jest rukovati se s njim’. Znali su me mnogo puta i kasnije pitati da ga ponovim. Međutim, smatram da se performans ne može ponoviti”.

Ileane Sonnabend, koja mu je omogućila da izvede performans po kojem će ostati zapamćen desetljećima, nakon što je šokirao tadašnju newyoršku art scenu, rado se sjeća. “Bila je vrlo zanimljiva osoba i valjda jedina galeristica koja mi se dopadala, iako smo se znali razilaziti u mišljenju.”

A prije nego što je postao performer, pa arhitekt, Acconci je htio biti pisac. Pohađao je katoličku školu i koledž i nije imao neku posebnu umjetničku naobrazbu.

“Išao sam u katoličku školu valjda cijeli život. Mislim da su katolici, naročito u to vrijeme, bili prilično opsjednuti seksom. Skrivali su to, naravno.” Velik utjecaj na njegov izbor životnog puta imao je otac Talijan koji se kao dijete doselio u SAD. “Bio mi je jako važan, iako nije imao nikakvo obrazovanje. Čitao mi je Dantea i puštao Verdijevu glazbu. Jako ga je zanimao jezik, američki engleski naročito. Posebno je volio igre riječima.”

Nakon probitka na umjetničku scenu 70-ih godina, Acconci u idućem desetljeću napušta one prakse zahvaljujući kojima je stekao ime i okreće se sasvim drugim načinima izražavanja. Sve se više zanima za arhitekturu, iako u počecima o njoj nije puno znao.

Mali broj ljudi

“Umjetnost me u jednom trenutku prestala zanimati zbog svoje nedodirljivosti, onih znakova u muzejima kojima se upozorava publiku da se ne smiju dirati eksponati. Htio sam nešto što će biti povezano sa svijetom i životom. To sam pronašao u arhitekturi.” I danas je Acconci poprilično kritičan prema umjetnosti. “Mislim da se umjetnost danas odnosi na jedan vrlo mali broj ljudi koji vrte velik novac. To me ne zanima.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 23:30