IZLOŽBA JAGODE BUIĆ U PARIZU

PIŠE TONKO MAROEVIĆ Uspješan dijalog čupavih skulptura i hladnog betona

Ako se Jagodin ulazak u "Grad svjetlosti" zbio na velika vrata, njezino pariško izlagačko vraćanje također je imalo više no relevantnu adresu

Poziv za izlaganje u pariškoj palači UNESCO-a Jagoda Buić je dobila zahvaljujući stečenom renomeu i kontinuiranom zanimanju svjetske kulturne organizacije za njezin rad. Tapiserija “Ranjeni golub, II” (iz 1983.) odavno je nabavljena za te prostore i pripada elitnom fundusu djela iznimno značajnih umjetnika modernog doba (od Picassa, preko Tapiesa do Erroa).

Bilo je poželjno da se to reprezentativno djelo definitivnije postavi u predviđenom ambijentu, a prigoda je stimulirala i stanovitu retrospektivu umjetničina rada; ukazala se potreba šire i cjelovitije prezentacije opusa, koji je inače u Parizu već imao i važne etape nastanka i možda još određenije stupnjeve afirmacije i kritičkog vrednovanja.

Veliko priznanje

Ako se Jagodin ulazak u “Grad svjetlosti” zbio na velika vrata, njezino pariško izlagačko vraćanje također je imalo više no relevantnu adresu. Izlaganje u palači UNESCO-a svakako znači čast i visoko priznanje, no uvjeti postava izrazito su zahtjevni i teški. Za prezentaciju je određen veliki ulazni hal sa svodom na stupovima i s velikim otvorima na obje strane, što gledaju prema vrtu. Da ne govorimo o tehničkim nedostatcima, trebalo se uhvatiti u koštac s velikim dimenzijama i izazovnim prazninama, iskoristiti mogućnosti dnevnog svjetla što s jedne strane izdašno ozračuje objekte, no s druge strane ostavlja površine u sjeni.

Jagoda je Buić ušla u postav krajnjom odlučnošću. Opredijelila se isključivo za velike formate (i to samo tapiserije), te broj izložaka svela na količinu raspoloživih niša, otvora ili interkolumnija. Odrekla se, dakle, radova na papiru (a time i novijih faza), te niza reprezentativnih ostvarenja, no utoliko je snažnije naglasila odabrane izloške. Moćne vunene (ali i jutene, konopljine, kostrijetne, sisalne, zlataste) strukture oživjele su horizontalne i vertikalne tokove dugačke dvorane, a topla, čupava i gipka tvar uspostavila je dinamičan dijalog s hrapavom hladnoćom betonskih stupova i zidova.

Nova snaga

Svaki je objekt dimenzijama odgovarao postavljenom mjestu, stremio je prema stropu a da ga ne prekrije, prostirao se do susjednoga a da mu ne smeta. Izložba naslovljena “Les espaces interférés” , što možemo prevesti kao “Prepleteni prostori”, ali i “Valno izmjenični prostori”, (5.- 27. lipnja) okupila je impresivan tucet remek-djela. I nama koji smo većinu radova poznavali, u izmijenjenom, drugačijem kontekstu (da ne kažemo scenografiji) oni su se ukazali novom snagom, dubokom koherencijom i skladnim nadopunjavanjem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 17:39