Serijal "Grafiti!" počinje u utorak na HRT-u, a mi smo razgovarali s redateljem i voditeljem Lukom Tokićem. U samoj najavi tumače kako su razgovarali s hrvatskom grafiti scenom, nekima od glavnih protagonista, ali i istražili berlinsku i tokijsku scenu. Među ostalim, najavljuju: "Specijalizirani grafiti odvjetnik u Berlinu pojašnjava rigorozne načine na koji berlinska policija istražuje crtanje grafita, kao da se radi o slučajevima ubojstva. Također, daje nam savjete kako se potencijalno izvući iz problema, ako ćemo ikad šarati u Berlinu, u Tokiju smo ekipi čistača pomogli očistiti zidove ulica i otkrili način na koji Japanci grad od samo 30 milijuna ljudi održavaju potpuno čistim." Jedna, pak, od emisija, posvećena je jednoj specifičnoj baki: "Na jednom od grafiti festivala koje smo posjetili upoznali smo i baku koja, osim što peče pite, voli i grafite".
Kako ste se odlučili na seriju o grafitima? Je li grafita sve više oko nas?
- Na seriju o grafitima odlučili smo se zajednički nas par prijatelja i suradnika. Idejni začetnik bio je prijatelj i suradnik Vjekoslav Palinić s kojim sam se u potpunosti složio po pitanju toga da zapravo nije postojao sustavni i dubinski pogled u svijet crtanja u javnosti. Tad sam preuzeo redateljsku ulogu, s koscenaristicom Mateom Tunuković počeo razvijati scenarij i istraživati temu. Pokazalo se da je to točno tip tematike kakav me i inače privlači. Nešto toliko općenito i često da je postalo svakodnevno, gotovo pa usputno, a opet izazovno za režirati. Prva stvar koju sam znao je da će duh serijala bit vedar, a stil edukativno-zabavan. Nikako se nije moglo ući u patetiku i mistifikaciju. Svaku temu smo pokušali racionalno obrazložiti i prezentirati gledatelju kroz neposredan stil vođenja i intervjua. Stil režije bio je planski postaviti situacije koje snimamo tako da bude puno prostora za spontanost i iskrene reakcije sugovornika. Pričali smo s cijelim nizom grafitera, likovnih umjetnika i stručnjaka: Lunarom, Marinom Mesar OKO, Tomislavom Lončarevićem Loncem, Borisom Baretom, Marinom Remićem, Vedranom Štimcem, Melindom Šefčić, Yo.Pecadorom, s predstavnikom Grada Zagreba zaduženom za grafite Tihomirom Milovcem, brojnim stručnjacima, odvjetnicima i mnogim drugim umjetnicima u Zagrebu, Berlinu, Tokiju, Puli i naravno, Legradu kraj Koprivnice. Otkrili smo da stvarno je sve više grafita oko nas. Ispostavilo se da je jedan razlog taj što je nakon korone povećan broj crtača, a drugi je taj što se zidovi ulica ne čiste. Sami grafiti nisu homogen pojam. Dobar dio ljudi sve što vidi na zidovima ulica smatra grafitima. U serijalu je bilo potrebno odvojiti supkulturu grafita, street art i murale od crtanja iz obijesti ili mržnje, koji su zapravo sociološke kategorije. Oni sprej koriste samo kao medij. Mislim da smo ušli u tematiku likovnog izražavanja na zidovima ulica ušli dosta sustavno i najdublje što može netko tko nije dio te scene.
Razgovarali ste s poznatim umjetnicima, ali i s osobom kojoj je jedini cilj ostaviti svoj potpis na fasadi. Zašto? Što tu osobu motivira?
- Prvo da konstatiram da nikako nisam stručnjak za grafite. Samo sam igrom slučaja razgovarao s više grafitera nego prosječni građanin Hrvatske. Tako da ću iznijeti svoje mišljenje, koje ne mora biti točno. Dugo sam razmišljao o tome, nisam mogao shvatiti zašto bi se netko samo tako nasumično potpisao negdje. Ali, nakon 40 intervjua, mislim da sam djelomično shvatio. Ta je osoba pripadnik supkulture grafita. Ta supkultura ima svoja pravila. Pravila sežu od kodeksa ponašanja do načina crtanja. Ta su pravila podložna interpretacijama. Moje je mišljenje da ta osoba pravila možda predoslovno interpretira. Vrednuje svoj i tuđi grafiterski rad jednim rigidnim mjerilom koje može biti zadovoljeno samo u ekstremima te supkulture. I onda netko dobije potpis na čistu fasadu. Naravno da je sigurno dio svega toga i adrenalin zbog opasnosti da bude uhvaćen. Takvih je grafitera kod nas, čini mi se, malo. Vani to poprima baš sulude razmjere, tako da smo u Berlinu čuli priče o prijetnjama oružjem jer je jedan grafiter drugome "ukrao" lokaciju za crtanje. Isto tako, treba napomenuti kako je "karijera" grafitera vrlo često jako šarolika, tako da netko tko možda šara po fasadama tjedan dana idućih dvadeset godina provede legalno crtajući murale ili radeći street art. Ponavljam, ovo je samo moje mišljenje i stav nakon intervjua s 40-ak ljudi. Ništa više.
Razgovarali ste i s pravnicima. Koja je najveća kazna koja se može dodijeliti za grafit i u kojem slučaju. Pisalo se da za pojedini grafit u Hrvatskoj može biti propisana i kazna do pet godina?
- Dakle, treba naglasiti da murali, grafiti, street art, zapravo bilo što što se crta po nečijem vlasništvu (fasadi) može biti legalno. Naravno, ako se crta uz dozvolu i prati proceduru. Najviše crteža na zidovima ulica ipak nije legalno. Pričajući s grafiterima, dobiva se dojam da traženje dozvole za crtanje zapravo ubija zabavu. Papirologiju za legalno crtanje najčešće ispunjavaju samo kada se crtaju plaćeni reklamni murali. Teško je zamisliti da bi netko tražio dozvolu stanara neke zgrade samo da sprejem napiše da "Josip voli Marinu" ili da je njegov najdraži sportski klub, npr. Šah klub Končar, jako dobar u šahu. S tim na umu, u intervjuima s pravnicima u Zagrebu i Berlinu saznali smo da ilegalno crtanje grafita po tuđem vlasništvu zakon smatra oštećenjem tuđe imovine. A to spada u kazneni zakon. Dakle, tehnički, crtanje grafita po tuđoj imovini je kazneno djelo. Zakon je tu jasan, ali jedno je zakon, a drugo je primjena zakona. Glavna razlika u primjeni tog zakona između Zagreba i Berlina je da u Berlinu postoji posebna policijska jedinica GiB (Graffiti in Berlin). Ona ima posebne ovlasti i specijalizirana je za istraživanje ilegalnih grafita. Oni idu toliko daleko da koriste helikoptere, kamere s noćnim vidom, praćenje preko interneta. Uglavnom, troše ogromne resurse kako bi uhvatili grafitere. U Hrvatskoj je situacija ipak malo drugačija. Kao što kaže jedan od naših sugovornika, i to nimalo ironično, u Hrvatskoj vlast ima puno veće probleme od grafita. Osobno, ne mislim da Zagrebu ili Hrvatskoj treba posebna policijska jedinica za grafite, jer Berlin je europska prijestolnica grafita sa stotinama ili tisućama crtača (ne možemo znati jer su anonimni). U Zagrebu je možda podjednako velik problem što se fasade baš i ne obnavljaju. Hodajući kroz grad, možemo bez problema naići na grafite stare otprilike koliko i ja.
Jeste li obratili pažnju na, rekla bih, porast negativnih grafita na ulicama hrvatskih gradova, primjerice, ustaških, ili se bavite isključivo dobrom stranom ulične umjetnosti?
- Grafit, dakle, može biti bilo što napisano sprejem na zidu ulice. To je široka definicija koja uključuje supkulturne grafite (potpise i velika nacrtana slova), poruke ljubavi, poruke potpore sportskim klubovima, ali i poruke mržnje. Prilikom istraživanja za dokumentarni serijal "Grafiti", zaključio sam kako je u slučaju poruka iz mržnje grafit samo medij kojim se prenosi poruka. Ta se poruka može i viknuti, izreći, otpjevati, napisati olovkom na papir i poslati u pismu. Zato sam odlučio da se njima neću baviti. U serijalu obrađujemo teme supkulturnih grafita, murala, street arta, slikanja u svrhu terapije, zarađivanja putem crtanja na zidovima, revitalizacije napuštenih prostora i druge. To je jedan ogroman, međunarodni svijet koji mi se, tek pri snimanju serijala, zapravo otvorio. Supkultura grafita jednaka je u cijelom svijetu i grafiteri iz različitih država i okruženja, zbog zajedničkog interesa, gotovo neograničeno putuju po svijetu i crtaju jedni s drugima. Hrvatski grafiteri, street artisti i muralisti dio su svjetske scene, povezani su onime što rade i utječu jedni na druge. To je velika razlika između supkulture grafita i pukog sprejanja fraza po zidovima.
Je li otprilike poznato koji je prvi grafit u svijetu, koji u Hrvatskoj?
- Sama riječ grafiti dolazi od talijanske riječi graffiato, što znači urezano. U spiljama u Lascauxu i Altamiri nađeni su spiljski crteži koji se datiraju u paleolitik. Dakle, može se zaključiti kako ljudska potreba za likovnim izražavanjem u javnosti seže od samih početaka civilizacije. Grafiti urezani u kamen nađeni su i u Egiptu, staroj Grčkoj i po cijelom Rimskom Carstvu. Oni su najčešće bili potpisi, kao i danas, ili neke osobne poruke i uvrede. Stari su Rimljani vrlo aktivno komunicirali preko zidova, pa su čak nađene i pozitivne recenzije određenih "prijateljica noći" na zidovima javnih kuća. Ta se tradicija komunikacije putem pisanja po zidovima nastavila kroz cijeli srednji i novi vijek. Polovicom 20. stoljeća patentirana je boja u spreju i svijet više nikad nije bio isti. Djeca iz siromašnih četvrti američkih velegradova zapravo su začetnici suvremene supkulture grafita, te su njihova pravila i nomenklatura (poput riječi "tag" za potpis ili riječi "writer" za crtača grafita) opstala sve do danas. Zagreb je 1980-ih bio predvodnik supkulture grafita u Hrvatskoj i Jugoslaviji, ali nismo uspjeli saznati koji je bio prvi pravi suvremeni grafit nacrtan u Lijepoj Našoj. Postoje zagriženi zaljubljenici u tu supkulturu koji će sigurno kad-tad otkriti tko je i gdje nacrtao taj prvi grafit koji je započeo sve ovo što danas imamo oko sebe.
Kako korporacije zarađuju na crtanju grafita?
- Već 1980-ih u Americi se grafite počelo koristiti kao kulisu za glazbene spotove i reklame. Danas se u reklamne svrhe najčešće crtaju veliki murali. U Hrvatskoj to radi nekoliko individualaca i udruga, dok je u inozemstvu to čitava industrija. Saznali smo kako u Berlinu veliki građevinski investitori unajmljuju muraliste da im slikaju murale po blokovima zgrada. To rade u nadi da će tako privući klijentelu veće platežne moći i, barem prividno, podići kvalitetu života u ciljanom kvartu. Tako će podići i cijenu kvadrata u svojim zgradama. To naravno pridonosi i gentrifikaciji. Razgovarajući s predstavnikom velikog konglomerata u Tokiju, otkrili smo kako je 20-ak privatnih kompanija zajedno pretvorilo močvarni otok u grad s mnoštvom praznih stambenih i poslovnih zgrada. Kao jednu od mjera za privlačenje ljudi na svoj mali otočni grad, investitori su odlučili plaćati stranim umjetnicima da u sklopu festivala murala svake godine crtaju divovske murale na njihovim zgradama. Na taj način žele se profilirati kao grad u kojem je ugodno živjeti. Koliko god ublažavaju sterilnu atmosferu cijelog otoka, moje je mišljenje da murali nisu dovoljni da bi umjetno stvoreni grad postao ugodan za život. U serijalu smo pozvali i hrvatske likovne umjetnike da im se jave, mislim da se isplati vidjeti o čemu se radi.
Pišete da ste bježali od policije u Berlinu, čistili ulice Tokija. Možete li opisati kako je to izgledalo?
- Joj, u Berlinu smo imali sreće. U drugoj epizodi serijala pričamo s berlinskim grafiterom Esakom koji nas je pozvao da snimimo kako sa svojom ekipom crta veliki grafit na nekoj zgradi. Mi smo, naravno, oduševljeno pristali i dogovorili otprilike plan snimanja. Stajat ćemo na ulici, dvije su kamere, pokrit ćemo sve dobro, bit će super. Imali smo sreću da smo par sati prije tog snimanja intervjuirali odvjetnika Floriana Schoenrockca koji nam je, dosta jasno, objasnio da smo idioti. Naime, njemačka je policija, čak i obična, dosta brza kad su u pitanju grafiti. Naše kamere na cesti bile bi dokazni materijal počinjenja kaznenog djela. Ja koji bih pričao s grafiterima dok crtaju, sigurno bih bio sudionik u kaznenom djelu. Uglavnom, plan je promijenjen. Neću navoditi imena, jer je riječ o možebitnom problemu, ali jedan od snimatelja snimao je mobitelom s tramvajske stanice. Drugi snimatelj bio je sa mnom u autu i teleobjektivom smo snimali kazneno djelo. Dečkima je trebalo pet minuta da nacrtaju grafit velik valjda 30-40 kvadrata. Policiji je trebalo pet minuta da stigne. Nisu svi dečki uspjeli pobjeći. Mi smo se pokupili autom svjesni da bi nas prvotni plan, s kamerama na cesti, sigurno doveo do upoznavanja par njemačkih policajaca. U Tokiju smo, naravno, čistili ulice. Japanci su narod poznat po tome da čiste iza sebe na nogometnim utakmicama. Odlučili smo uzvratiti pristojnošću. U prvoj epizodi upoznajemo ekipu "Clean and art" koju predvodi Ken Sobajima. Mislim da ih predvodi jer jedini bar malo zna engleski. Ono što me iznenadilo je da me pozdravio s "Dobar dan!". Otkrio je da je njegova učiteljica engleskog jezika iz Srbije, pa sam ga nastavio malo ispitivati na hrvatskom, ali smo se brzo prebacili na japanski. Prevodio nam je naš "fixer", osoba koja sređuje logistiku i kulturološke razlike, Matteo, inače Talijan koji već 20 godina živi u Tokiju. Otkrili smo da u Tokiju, megalopolisu od oko 30 milijuna ljudi, postoje lokalne inicijative umjetnika, dobrovoljaca i ljudi koje plaća općina, a koji svakodnevno izlaze na teren i čiste zidove od grafita. Ekipa iz "Clean and arta" su i muralisti, pa kad očiste zid, znaju ga odmah i nacrtati. Što možda objašnjava isplativost tog posla. Od Kena smo naučili i našu najdražu riječ na japanskom: "Rakugaki". To doslovno znači žvrljotina ilitiga grafit. S dečkima sam počistio par rakugakija i ostali smo u dobrim odnosima dandanas. Lajkamo si stvari na Instagramu, makar ih uopće ne razumijemo.
Koja je veza Romualdove pećine u Istri s grafitima?
- U Romualdovoj pećini su arheolozi prevođeni ravnateljem Arheološkog muzeja u Puli, Darkom Komšom, otkrili paleolitičke crteže stare između 17.000 i 30.000 godina. Kroz pećinu nas je vodila arheologinja Maja Čuka. S njom u petoj epizodi serijala povezujemo potrebu naših predaka, koji su također bili homo sapiensi, da crtaju u javnosti s potrebom ostavljanja traga na zidovima ulica. Moje je mišljenje da postoji očita potreba čovjeka da ostavi nekakav trag, bilo na svjesnoj ili podsvjesnoj razini. Čak možemo pričati i o tome da je pisani trag temelj civilizacije. Dakle, ostavljanje traga inherentno je čovjeku, a tehnologija nam je dala boju u spreju. Tu boju je lako nanijeti na nečiju fasadu, i onda se na toj fasadi nađe nečiji anonimni t(r)ag.
Što vas je najviše iznenadilo dok ste snimali, što je novo što ste otkrili?
- U petoj epizodi posjetili smo dućan s opremom za street art, grafite i murale. Iznenadila me sama količina i raznolikost tih potrepština, opreme i opcija koje imaju za crtanje i ostavljanje traga. Kako su zbog korone diljem svijeta ljudi počeli više crtati, jer nikoga nije bilo na ulicama, tvornice sprejeva su postale ogromne tvrtke. Kako su sami vlasnici tvrtki za sprejeve sadašnji ili bivši grafiteri, imaju jako dobru komunikaciju s tržištem. To je jako dobro uhodana i organizirana industrija. Iznenadilo me isto da najpopularniji sprej Montana 94 jako fino miriši. To je nešto što svi koji crtaju znaju, ali civilu poput mene je to bilo iznenađujuće otkriće. Baš fino miriši.
Je li grafit "Džaba si krečio" recimo prekršaj, ili duhovit pokušaj u prostoru, odnosno, postoji li jasna granica kada su grafiti umjetnost, kad vandalizam, i tko je onaj koji je može odrediti?
- Svaki ilegalni grafit je definitivno kazneno djelo, jer spada pod oštećenje tuđe imovine. Nekome se to oštećenje može svidjeti. Nekome ne. Netko ga želi zadržati, netko ga želi očistiti. Netko će u tom oštećenju naći dodanu vrijednost svome zidu, netko će naći dodano oštećenje. I tako možemo unedogled. Nažalost, nema odgovora na to pitanje. "Džaba si krečio" je i kazneno djelo i duhovit pokušaj u prostoru. Osobno, meni je samo prvi put kad sam to vidio bilo duhovito, nikad više u životu nije. Nevažno. Većina grafitera s kojima smo pričali sebe ne smatra umjetnicima. Zapravo, nijedan grafiter nije za sebe rekao da je umjetnik. Obrazložili su nam to pravilima svoje supkulture. Za neke od njih ja mislim da su očigledno umjetnici, a oni sami sebe ne vide tako. Bar tako kažu. To su dva odvojena svijeta. Supkulture su s razlogom supkulture. Vanjski svijet ni ne treba razumjeti zašto se bave time čime se bave. Ova supkultura samo jako vidljivo radi to što radi i to na tuđem vlasništvu. Htio bih, na kraju, zahvaliti cijeloj ekipi serijala, a posebno producentici Aniti Juki koja nam je bila velika podrška kroz cijeli proces, izvršnom producentu Mihovilu Pirnatu, direktorici fotografije Magdaleni Ptiček, legendarnim Marinku Marinkiću, Vjekoslavu Paliniću i Filipu Kosu na drugoj kameri, montažerima Ivoru Šonjetu, Maji Predrijevac i Eleni Radošević, dizajneru i mikseru zvuka Tihomiru Vrbancu, tvrtki za vizualne efekte Poster i velika hvala Dunji Lakuš, fonetičarki, s kojom sam trenirao govor i nastup pred kamerom. Hvala i svim drugim prijateljima i suradnicima, znate da vas volim, ali nalazite se na odjavnoj, okej je sve.
Komentari
0